Veljača 15, 2023 2780

VRIJEME JE ZBORNIČKO

Vrijeme je da svjetlo dana ugleda i Knjiga-Zbornik-Monografija "Vodice u prvoj polovini 20. stoljeća"

Vrijeme je da svjetlo dana ugleda i Knjiga-Zbornik-Monografija "Vodice u prvoj polovini 20. stoljeća" foto: Kate Španja
Ocjeni sadržaj
(8 glasova)

Vrijeme je da svjetlo dana ugleda i Knjiga-Zbornik-Monografija "Vodice u prvoj polovini 20. stoljeća" ili samo "Vodice 1922.-1944.", a nakon predstavljanja prvog Zbornika radova sa Znanstvenog skupa "Vodice kroz povijest" zaista, vrijeme je da se i to desi, jer kasni, piše se 12 godina već.

Tako smatra predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista"-UABA-a grada Vodica dr. sc. Josipa Zanze dipl. oecc., koji tu funkciju obnaša od 2011. godine, a koji je ujedno potpredsjednik "Zajednice udruge antifašističkih boraca i antifašista" ZUABA-a
Šibensko Kninske Županije.

Tim povodom donosimo razgovor s njim

Radi uvoda recite par riječi

Reklo bi se "Vrijeme je zborničko" u našim Vodicama, a nije se još zahuktala ni razbuktala rasprava o  štampanom Zborniku radova sa Znanstvenog skupa "Vodice kroz povijest" održanog u svibnju 2019. godine, osim par mišljenja na Facebooku, uvijek istih aktera.

Drago mi je naravno, što ste kao portal pristali pismenim mi putem postaviti pitanja, a ja sam obećao bez ustezanja, sa autorizacijom teksta prije objave, na sve odgovoriti i ništa više.

Biti će mi krivo, ako ne budem mogao doći do Zagreba na zagrebačko predstavljanje Zbornika. A još mi je i više žao, ako Grad Vodice koji ima te mogućnosti ne omogući o svome trošku, svojim autobusom, posjetu Zagrebu upravo glede predstavljanje Zbornika.

Na početku samo napomena uredniku Zbornika gdinu. dr.sc. Mariju Jarebu izdanku slavne partizanske obitelji iz Sovlja, koji me načinom svog prikazivanja povijesti Vodica natjerao da nabavim:

  • knjigu "Pola stoljeća hrvatske politike 1895-1945" dr.sc. Jere Jareba ( Prvić Šepurine 03.05.1992.-21.11.2017. ... a, znam, nekog Jareba, spominje se u knjizi "Prva primorska četa", s ne-partizanske strane, ali puštamo sada njega, samo tek toliko da se i to zna.... a dali i koliko je u rodu s J.J. to ne znam, znam jedino kako je i on preko Blajburga došao do Amerike i svoje sveučilišne karijere. A surađivao je i u Nikolićevoj "Reviji".) 
  • knjigu autobiografiju dr. sc. Vlatka Mačeka, (Buenos Aires, 1960., Zagreb, 1995.)

Imam, naime, namjeru opširnije se osvrnuti na tekst dr. sc. Marija Jareba "Vodice u drugom svjetskom ratu" str. 377.-425 u Zborniku. Drago mi je da se je i on potrudio doći do izvora i meni nekih do sada nepoznatih, a posebice s Talijanske strane. U znanosti bitno je ne stati. A mi smo tek na početku svojih istraživanja, o nama samima, pa imamo dosta toga još o nama otkrivati.



 Uglavnom i iz njegova teksta razabire se, iako  malo kao zamagljeno ona američka podjela povijesti (bar ju ja tako vidim ), jednostavna i brzo shvatljiva narodu, a to je podjela na dobre i loše momke- good & badguys, gdje su oni prvi po meni usudio bih se reći i po Jarebu partizani. Te da se zna, a tko bi drugi bili, a oni drugi ne-partizani ( svi i Talijanski fašisti i Njemački nacisti i domaći ne-partizani svih fela i simbola, koje im kape krase),opet zna se, jer ih više od nabrojanih nije ni bilo. Jednom riječju sve je za mene i do sada bilo jednostavno, jer o Vodicama bar, ZNA SE SVE. Ma uvijek je samo pitanje tko piše i  kako piše. Kako tumači to što vidi, čuje, zna. A opet, ključno je pitanje, dali, braneći svoj stav ostaje i dalje s vjerodostojnošću znanstvenika u njemu ili ne. Dr. Mario je dosta navoda, iskaza i zapisa sudionika vremena, lakonski obojio kao neznanstvenim subjektivnim pristupom, bez dovoljno izvora, za potvrdu ispisanih stavova, autora tih iskaza. Dakle znamo kako je autobiografski pristup zapisu svakako izraz doživljaja autora, ali težina brojki njegovih iskaza, ako je neoboriva, onda je to istina, druge nema. A jednostavno moram reći i ovo, Dr. Mario potvrdio je isto tako, gotovo nestanak svih građanskih Partija u Vodicama 1941.g. i stavljanje samo KPH na jedinu moguću stranu, a to je strana suprotna talijanskim fašizmu. i njemačkom Nacizmu. Za sada je ovo sasvim dovoljno za reći o njegovom doprinosu Zborniku, do mog cjelovitijeg osvrta.

Izašao je prvi Zbornik radova sa Znanstvenog skupa "Vodice kroz povijest" održanog u Vodicama 4. i 5. svibnja 2019. godine, koji je Vaš stav danas o Zborniku?

Zbornik sam pozdravio kao ideju, još 2016./17. godine odmah nakon što sam od Tončike Cukrov čuo kako bi se znanstveni skup takve tematike trebao održati u Vodicama, prije izdavanja "Monografije Vodice u prvoj polovini 20. stoljeća", na kojoj smo radili od 2011. godine, zajedno s povjesničarkom iz Zagreba, rođenom u Segetu Lucijom Benyovsky. Tada mi je bilo logično i pokroviteljstvo "Pučkog otvorenog učilišta", a naravno logičan mi je i slijed osobitog angažman Tončike C., radi što više svijetla svima nama glede naše vodičke povijesti.

Od kada po Vama sežu ideje oko pisanja Vodičke povijesti?

Potreba za ovakvim djelom javila se u Vodicama još, krajem šezdesetih godina kod aktivista SUBNOR-a, koji su vjerojatno htjeli njime zaokružiti svoj životni revolucionarni put od osnivanja KP 01.11.1924. godine, aktivnostima u društvenom životu Vodica između dva rata, preko njihova sudjelovanja i borbe tijekom WW-II i oslobađanja Vodica od  njemačkih Nacista 01.11.1944. godine.

Od talijanskih fašista oslobodili smo se padom Italije u jesen 1943. godine. A tek s padom nacizma, pali su i domaći ne-partizani svih boja i fela u Vodicama 1944. godine.

Bio sam sudionikom sastanaka sredinom osamdesetih godina, s mojih 30 godina, glede pisanja vodičke povijesti 1922./44. godine. Te je sastanke uvijek sa redaktorom, organizirao tadašnji predsjednik SUBNOR-a iz Vodica. Na sastancima su uvijek bili  autori  gotovo svih tekstova pisanih i redigiranih od 1969. godine o dijelu vodičke povijesti, za koji je svatko imao svoj period opisa. ( Sva imena pamtim sa tih sastanaka, svi su koje znate i pamtite ). Cilj sastanaka bio je, da i Vodice dobiju njihovo autobiografsko viđenje tog vremena.

Naime tako nešto u sličnom obliku imale su već neke MZ Općine Šibenik i sam grad Šibenik.

Te sam tekstove dobio 2011. godine, tada u ulozi predsjednika UABA-a grada Vodica. Predali su mi ih djeca naših revolucionara-partizana. Od mog prethodnika na čelnoj dužnosti UABA Cukrov Stanka dipl. oecc. ujedno i susjeda u Blatama, dobio sam samo nešto malo arhive, s cijelim ratnim foto fundusom Zafrona i Pave R. s ključnom informacijom, kako je tada UABA-a grada Vodica, pred ugovaranje pisanja povijesti Vodica, dogovorenog s njegovom nećakinjom Tončikom Cukrov.

Tončiku znam još kao dijete. Matere su nam pile kavu zajedno. Uostalom pitajte ju. Matija njena majka vitalna je starica sve zna. S Tončikom dijelim i dvije godine poznanstva, dok sam bio student u Beogradu, Ona je došla k stricu, a Ines Č.K. danas udana Birin kod svoje tete, kako bi u Beogradu završile Gimnaziju, koje je tih godina u SRH Stipe Šuvar svojom obrazovnom reformom ukinuo.

Ugovor za sastavljanje i sređivanje tih tekstova, podržala je kao financijer tadašnja gradonačelnica Branka Juričev Martinčev, koji potpisan od tada sa još svoja dva potpisana Aneksa, do danas  15. 02. 2023. godine,  čeka još svoju realizaciju. A treba napomenuti i to kako je grad na čelu s Brankom J.M. bio financijer i izložbe povodom 70. godine oslobađanja Vodica u WW-II koja se ostvarile u suradnji sa Muzejom grada Šibenika, o čemu ste Vi kao portal blagovremeno izvijestili pučanstvo Vodica.

I tu su izložbu postavile najviše Lucija Benyovsky i Tončika Cukrov.

Usudio bih se sada reći, kako je obimnost dobivena materijala u kopiji, jer originali su kod mene, bio u stvari poticaj, što mi je izuzetno drago, ako bi ovo i Tončika potvrdila, da se prije realizacije našeg dogovora - Ugovora, ide u Simpozij i Zbornik. Izložba 70 godina od oslobađanja Vodica u Drugom svjetskom ratu doživjela je veliki uspjeh, a bila je zbog interesa produžena deset dana.

Nadam se iskreno, kako sa ovim svojim kronološkim slijedom, iako stariji sam 12 godina, da će započeti rad UABA-a grada Vodica s Tončikom Cukrov i Lucijom Benyovsky biti uspješno završen.

Ma sve će biti OK, oli nismo Vodičani pravi, što započnemo to i dovršimo. Jer, nadam se da nakon Simpozija VD-povijesti  i Zbornika s njega, koji se i u Zagrebu predstavlja u petak 17. veljače 2023. u 18 sati, nakon kritika dobrih i loših po njega, dolazi vrijeme realizacije u Zborniku-Knjizi-Monografiji sakupljenih sjećanja, kao ostavštine naših starih partizana naslova koji će se tek osmisliti.

A kako je pred nama proslava 80 godina od oslobađanja VD u WW-II s 01.11.1944. god., kao i 100 godina od osnivanja prve Partijske ćelije, tada još uvijek samo KPJ od 01.11.1924. god., koja od 1937.g., postaje KPJ-KPH u svim dokumentima, imamo i ta dva poticaja, glede okončanja ispisa te obimne građe. Dakle dug starinama partizanskim mora se dati, zaslužili su, vjerujte mi. Završimo s time napokon. Zaključimo stranice WW-II konačno.

Zašto s toliko entuzijazma pristupate ovoj temi?

Zato jer me je zaokupila zadnjih 12 godina moga života. U tome sam periodu i magistrirao znanstveni studij u Splitu i doktorirao u Pulu, naučivši bar kako se skuplja i obrađuje, piše znanstveni rad. Koliko mu se i kako treba posvetiti. Jer znanost je kao dijete. Dnevno je pazite mazite i otkrivate nove spoznaje, dobivate nove vidike, zaključke, povezujete relevantna mišljenja i stalno istražujete za novim izvorima. To sam naučio, to znam, a gospođe Lucija Benyovsky i Tončika Cukrov  svim svojim dosadašnjim pregalaštvima su se dokazale i meni nadam se i drugima, kako znaju to što rade.

Dakle, gdje smo sada?

Slijedi  nam vrijeme smirivanja svih strasti i saniranja svih nesuglasica. A zašto. Pa sažimlje se vrijeme pune valorizacije dešavanja u Vodicama između Dva svjetska rata i sam WW-II za Vodice. Otklon vremena je učinio to. Zato bi se u tom Zborniku-Knjizi-Monografiji sakupljenih sjećanja, radna naslova npr: "Vodice u prvoj polovici 20. stoljeća" to konačno valoriziralo, radi budućih generacija, kao ostavština naših temelja njima, da znaju tko su što su i na čemu grade svoju budućnost.

Moguće da s time i pridošla populacija koja je slijedom Domovinskog rata došla u naše Vodice, sazna što su Vodice bile. Jer njihova djeca, bez ostatka, bunili im se roditelji ili ne bunili, ma bunili se i poneki drugi, su za me, nama naši vodičani pravi. A oni posebice treba da znaju još bolje, gdje su došli, tko jesmo bili i što jesmo sada.

Uglavnom i ovo moram dodati. U svim ratovima, u postrojbama bilo je uvijek između 650 i 750 vodičke mladosti. U prva dva na dvije strane. Sada u zadnjem, našem Domovinskom ratu po prvi puta svi zajedno smo bili na jednoj jedinoj strani. Na našoj Hrvatskoj oslobodilačkoj, vodičkoj strani.

A kako su nas napadali novovjeki fašisti, a fašisti su uvijek isti, onda su i branioci od fašista, uvijek istog antifašističkog imena. Zašto pa ne paše niti jedno drugo ime, kontra fašizma,je  antifašizam. 

A zašto, mislite baš tako

Zašto mislim baš tako, pa zato jer pamtim mnogo toga, ma svega i svašta, a eto doživjeli smo da: 

  • Imamo Zbornik, kakav je, takav je, prvi je i naš je. Pozdravio sam ga. A to što mu slijedi kritika i bombardiranja sa svih strana i s ljevice i sa desnice današnje hrvatske stvarnost, reklo bi se: "A Bože moj neka izdrži", takva mu je sudba, našaliti ću se opet, "Bitno je da ga ne prati UDBA"................. Dalje !!!!!!
  • Iz štampe će izaći ove godine autobiografski zapis Nevina Šprljana, sa svim podacima o našim sugrađanima pogođenih ili aktivnih u zbivanjima WW-II u Vodicama njih više od 1.500 od 3.300 stanovnika tada u Vodicama, kao jedan neprocjenjivi Izvor podataka

S time treba našu mladost educirati, pa će znati jasnije opredjeljenje NK Hajduka, koji nije htio igrati u Talijanskoj ligi ni pod koju cijenu i koji je kompletan otišao u partizane na oslobođeni Vis i postao slobodarski - antifašistički NK Hajduka.

Znati će gdje i kada je osnovan list "Slobodne Dalmacije", koju dnevno rado čitamo. 

  • Moguće uspije izići i reprint izdanje Prve primorske ćete, koja je isto izvor podataka. 

Valja napomenuti i ove Vodičke izvore, perioda do i sa WW-II jer imamo

  • knjigu o Vodičkoj glazbi,
  • knjigu "Vodički krug"- Mate Mihića iz kolovoza 2021. godine,
  • knjigu "Dulcin i okolo njega" iz 2022. god. od Seke Nade Taradžić,
  • brošuru o Molatu profesora Roka Ivande,
  • imamo i nove knjige profesora Roka Ivande, uz sve kritike koje na njega idu, znam stoički ih podnosi, jer i to su knjige naše, kritizirajmo ih i više, upravo jer su naše, moguće dođu bolje,
  • knjigu "Olivino nasljeđe" od Alide Brener vodičke unuke iz 2015. godine, izdanje Frakture, gotovo prešućivanu kod nas te time i nepoznata vodičkoj javnosti, koja knjigom obuhvaća Vodice od Prvog rata, prve talijanske okupacije, ubistva Radića, ustanak, partizansku borbu, Molat, El Shat sve do Domovinskog rata, i za nju trebamo znati. 

Dali nam, po Vama, još nešto fali u tom prikazu kronologije vodičke povijesti u prvoj polovini 20. stoljeća?

O da, fali nam zasigurno još puno, puno toga, što će istraživati nove mlađe generacije. Ali, eto, zato ne bi bilo loše imati na jednome mjestu i: 

  • sve slike Vodica Zafronove i Ante Roca koje sam kao fundus od UABA-GV njihovom Arhivom primio pa usudim se najaviti ih, za samo Foto-Monografiju, iz WW-II, 
  • a sve ovo gore napisano je podloga za Monografiju "Vodice 1941. - 1944. iz dana u dan", koju ja osobno iz svih gornjih sastavnica ispisujem zadnje dvije godine. 

Molim vas ponovite nam ukratko kronologiju Vodice 1941.-1944. u brojkama 

Da idemo redom Vodice 1941.-1944. godine u brojkama: 

  • Godine 1941. Vodice su selo sa oko 3300 stanovnika. Kroz antifašistička dešavanja prošlo je imenom i prezimenom više od 1.524 vodičana, a kroz aktivna ne partizanska- djelovanja prošlo je samo 69 vodičana, 
  • U ratu je 1941.-1945. godine na ne partizanskoj strani u Vodicama unutar žicom ograđenog sela, stradalo po sadašnjim saznanjima 29 naših sugrađana ( presudama ratnog partizanskog suda, osuđeno je tijekom rata na smrt )
  • U isto vrijeme u Vodicama je stradalo 37 vodičana-partizana, pristiglih u rodno im selo kao ranjenici iz svojih oslobodilačkih jedinica. Oni su izdani, zarobljeni, mučeni do smrti, pa strijeljani. 
  • Uz njih je u Vodicama tada stradalo još 69 naših sumještana, koji nisu nosili pušku, i nisu bili u partizanima. Njih je netko prokazao: ili kao partizanske simpatizere, ili kao ljevičare, kao Komuniste, ili naprosto samo kao  antifašiste. I oni su isto ubijeni. 
  • Dakle ukupno je u Vodicama u okupatorskoj žici, stradalo je 106 naših sugrađana s Partizanske strane i 29 s ne-partizanske strane. 
  • U partizanima bilo je 676 vodičana, u ne-partizanima otprilike 40 naši Vodičana. 
  • U partizanima poginulo još 196, a u ne-partizanskim poginulo je 12 naših sumještana. 
  • U logore je iz Vodica odvedeno 898 naših stanovnika, neki i višekratno. 
  • Iz Vodica je u Zbjegove protjerano 320 naših sugrađana. 

I što još treba reći na ovo onima koji danas pokušavaju zatomiti ovu istinu, moguće i ovo redom s ne-partizanskom stranom u Vodicama trebam im sada ponoviti: 

  • osam vodičana nakon 1945. godine pobjeglo je u Argentinu i drugdje, 
  • sedam je vodičana osuđeno zatvorom kao pripadnici postrojbi tzv. NDH, 
  • deset je vodičana pripadnika postrojbi  NDH procesuirano bez osude, 
  • jedan je vodičanin dobrovoljno prešao u partizane, nažalost i poginuo, 
  • dvanaest vodičana stradalo 1941.- 45.u postrojbama tzv. NDH, 
  • dva vodičana likvidirana su po sudskim presudama, nakon oslobođenja 1945.g. 
  • Napomena, sa Blajburga iz Vodica koji su porodično, čak i malodobni pozvani na taj put, svi su se redom koliko nam je poznato, vratili doma u svoje Vodice (naravno izmućeni, napaćeni, izmrcvareni, ali živi ).

 Zbog čega knjiga još nije obavljena, koje su prepreke, tko će slagati tekstove svjedočanstva, tko bi po vašem mišljenju trebao financirati izdavanje knjige? 

Zašto nije još objavljena ugovorena i dogovorena Monografija, već sam odgovorio. Nisu se kod autorica stekli svi uvjeti smjelog potpisivanja uredništva za nju, jer su bile pred velikim izazovom, koji se gotovo znam proučavanjima i njihovim istraživanjima, konačno već sažeo i to pozitivno u njima i nadam se završetku i štampanju, a povodom dva datuma koja sam Vam naveo, da ih se ne ponavlja.
 
Monografija, ako se ništa ne promjeni ide sa uredništvom Tončike Cukrov uz suradnicu Luciju Benyovsky, uz financiranje sa svim završnim obradama tekstova i štampom iste u minimalno 1000 primjeraka  od strane Grada Vodica, kada za to dođe vrijeme. A vrijeme nam ističe. Tu je. 

Zbog čega smatrate da je važno da takav jedan zbornik ugleda svjetlo dana?

Lagano pitanje. Jednostavno zato da se svi prijepori završe i kao led odmrznu i nestanu. Da se objektivizira najvažniji dio povijesti Vodica. Da se nosiocima koji su u povijesnom trenutku stali na stranu pravde, ljudskosti i poštenja protiv fašizma Talijana i nacizma Nijemaca, Monografijom oda priznanje, što su svom malom selu omogućili pobjedom u WW-II, doživljenje preporod nezapamćenih razmjera u ljudskoj povijesti, nakon ratne tame i krvi. Eto zato da s Monografijom i s njihovim autobiografskim iskazima u njoj, svima njima rečemo samo jedno, jedino i toplo ljudsko: "hvala Vam, stari partizani naši". Hvala našim herojskim precima. Jer, oni su bili temeljem da jedno malo središte, od gladnog sela kmetova i kolona, kroz sitna predratna obrtništva ovlada nakon WW-II, svim zanatima i tehnikama te godišnje na Sveučilištima školuje 20/25 svoje djece. Omogućili mu da postane središte turističke ponude samostalne nam R. Hrvatske, a koje su zatim sinovi, kćeri, unuci, obiju strana WW-II, obranili u Domovinskom ratu, opet kako bi ga predali svojim budućim generacijama.

Za kraj. Član ste udruge "More" molim Vaše opservacije o virtualnoj izložba o Ivi Čaći u HPM naziva "Internatitis - likovna djela Ivana Čaće 1941.-1943."

Hvala za ovo zadnje pitanje, jer se udruga More zvala prvotno "Ive Čaće", što se iskreno nadam da će se jednom ponovno tako zvati. Ime smo joj dali  Roko Ivanda, Pere Pelajić, Juričev Tonći G. akademski slikari, profesorica Srdarev i Miha, ja i još nekolicina vodičana. Imali smo prvu izložbu za Božić 1995. godine. Odgovor namjerno dajem dosta široko jer ga pišem zbog moguće površnosti i brzopletosti čitanja, članka ne Kustosice nego novinarke Patricija Kiš Trbovec u Jutarnjem listu od 08.09. 2022.g., o Ivanu ( Ivi ) Čaći, našem sugrađaninu komunističkom revolucionaru između dva svjetska rata, pjesniku, kiparu, dramaturgu, talijanski logorašu, partizanu.

Po kapitulaciji Italije 1943. godine vraća se u domovinu. Pristupa NOB-i u postrojbu sjeverno-dalmatinske divizije u Šibeniku. Odmah postaje članom kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH-a. Učesnik je prvog Kongresa kulturnih radnika Hrvatske od 25-27. lipnja 1944. godine u Topuskom s referatom "Narodni samoaktivizam u umjetnost" ( napomena ... referat je 1976. god., izašao u sastavu Zbornika naslova Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske Topusko, 25.-27. VI. 1944., u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske ). U listopadu 1944. izlazi mu politički tekst pod nazivom "Što hoće oni", objavljen u izdanju "Naprijeda" u Zagrebu. Vraća se iz Topuskog u Šibenik, piše pjesme, aforizme i novele, potonje isključivo na zavičajnom narječju. Umire u 44. godini života, 23. studenog 1947. godine u Zagrebu.

Inače, novinarka nas je, člankom: "Nepoznati Ivo Čaće -Proganjali su ga i Karađorđevići i ustaše, u logoru je crtao sudbine zatočenika, a izlagao je uz Edu Murtića", upoznala, kako na: https://www.hismus.hr/hr/izlozbe/virtualne-izlozbe/internatitis-crtezi-i-akvareli-ivana-cacea-1941-1943/, postoji virtualna izložba naziva "Internatitis - likovna djela Ivana Čaće 1941.-1943.",koju svi mi njegovi poštovaoci, sugrađani svakako trebamo pogledati, mi građani njegovih Vodica svakako.

A članak se može pročitati na: (https://www.jutarnji.hr/kultura/art/proganjali-su-ga-i-karadordevici-i-ustase-u-logoru-je-crtao-sudbine-zatocenika-a-izlagao-je-uz-edu-murtica-15243915).

Virtualnu izložbu o njemu postavila mr. sc. Snježana Pavičić, muzejska savjetnica, (Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ), a s poljem rada u HPM: Sakralne zbirke i Likovna zbirka 20. stoljeća. Ona je autorica virtualne izložbe o Ivi Čaći naziva : "Internatitis - likovna djela Ivana Čaće 1941.-1943.".

Fokus postavke virtualne izložbe je na razdoblju internacije u Italiji koju Ivan Čaće započinje 16. kolovoza 1941. godine, kada je odveden u koncentracijski logor Corropoli do prebacivanja u logor Città Sant'Angelo i dalje na jug Italije u Lipare, zatim njegov povratak u Corropoli i na kraju dolazak u Hrvatsku, 5. listopada 1943.godine.

U prezentaciji su istaknute pojedine teme kao što su na primjer: svakodnevni život interniraca s gorućim problemima njihova smještaja, preživljavanja, prehrane i rada. Poneki su crteži ilustracije starih arhitektonskih građevina, poput kazališta, samostana i crkava, koje su bile prenamijenjene za potrebe logora te su sada ovi crteži ujedno svjedočanstvo njihove destrukcije.

Osnovni pisani izvor koji je poslužio za usporedbu s prezentiranim crtežima je: 

  • autobiografski dnevnik Ivana Čaće "Internatitis" (HPM/MRNH-D-1155),
  • rukopisi „Spomendani internacije“ (HPM/MRNH-D-1072), zatim
  • „Mali notes s bilješkama“ (HPM/MRNH-D-1073) i
  • „Spomendani odlaska iz Italije i dolaska u domovinu“ (HPM/MRNH-D-1198) .

O Ivi Čaći trebamo znati, kako je bio jedini Vodičanin s natuknicom pod punim prezimenom i imenom u izdanjima tada Leksikografskog zavoda FNRJ i to u :

  • Enciklopediji Jugoslavije iz 1956. godine ( Drugi tom na stranici 515.),
  • Likovnoj enciklopediji Prvi tom str. 712. iz 1959. godine. 

A Grga Gamulin u Prvom tomu svoje knjige Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, na 508. stranicu izdanje "Napijeda" iz 1987. godine, napominje: citat .....Pa i cijela ova grupa "Hrvatskih seljaka slikara", očitovala je sklonost prema napuštanju naivnosti, a cio niz "pridošlica" smjerao je "savladavanju zanata", tj. točnom zapažanju, a kako nije postojala mogućnost njegova savladavanja ( tj uključivanje u razvoj moderne umjetnosti), prirodnom su posljedicom bila više ili manje realistička opisivanja......završen citat.

Dalje. Grga Gamulin u fusnoti 9. na istoj stranici navodi, kako su uz I. Čaću, u toj grupi bili i: Mijo Janeković, Ivica Špišić i drugi. A da se o tome i o radničkim kružocima treba vidjeti kod B. Kelemana,1979., što mu se čini osobito važnim za osvjetljavanje, pojave i sudbine Ive Čaće.  

Nažalost, očito autocenzura ( komentar dr. sc. J. Z. dipl oecc. ), je kod urednika Antun Vujić bila odlučujuća, da  našeg Ivu Čaću, ne navodi u svojoj Hrvatskoj Enciklopediji od 20 tomova, izdavači: Pro Leksis d.o.o. i Večernji list, Zagreb, od 2005. - 2007. godine. 

Dakle zaključujem, i Ive Čaće zahtjeva knjigu, bar samo iz izvora koje sam ja ovdje sada nabrojao.

Za kraj, što reći ?

Ništa više od ovoga za sada ne treba reći. Zbornik i nabrojane do sada izdane knjige i potencijalno nabrojane nove knjige za izdavanje, kao i moja zadnja željena za knjigom o Ivi Čaći, tražiti će valorizaciju s tekstovima, koje tek treba ispisati. Vodice imaju pameti, kako o sebi pisati, kao o sebi usmjeravati pisanje, a ako smo moguće i počeli kako bi neki moguće rekli i traljavo i nespretno, ma svakako jesmo, 12 godina nije šala mala, ali ne baš tako da se ne treba reći i "Hvala za početak".

A kako i Hrvatska povijesna znanost ima i drugih pameti, drugih autora i instituta, to uključujući neke druge od svih njih u narednim knjigama, radovima, istraživanjima, seminarima, diplomskim i specijalističkim radovima, pa zašto ne i doktoratima, biti ćemo bliže istinama i zaključcima, što smo bili i što jesmo. A ima se o čemu pisati i istraživati. Ma ni zagrebli neke teme nismo.

A kako smo samo ljudi, greške su moguće, grešaka ima i biti će ih. Da ne radimo ništa grešaka ne bi niti bilo, nikakvih i nikada. Zato istražujmo što više, potičimo istraživanja i pisanja o sebi još i više.

A put od "Male Moskve" do "Velikog Rima" ipak nam je bila sudba, koju eto opet se šalim, sada ne prati više "UDBA". Ali to trebamo pamtiti samo kao zakonitosti povijesnih mijena. Znajući to jedan naš sugrađanin reče mi prije točno 33 godine "Ma Zanze moj 50 godina Vi, sada je na nama red slijedećih 50", a ja mu dodah, "Je ali bio si u tih 50 cijelo vrijeme i ti". On je ostario, priznao je krivnju "Ne valja, puno nam je 50 čekati, iskvarismo se, treba nas mijenjati Zanze". Dodah šaleći se "Dat će dragi Bog, dati će".

Jer znajmo kako, klatna povijesti padaju uvijek na drugu stranu od prethodne zbilje, ma koliko dugo ona trajala. Svjedoci smo Čilea od Salvadora Guillerma Allendea preko Augusta Joséa Ramóna Pinocheta Ugartea, do sadašnjeg predsjednika, ljevičara, političara hrvatskih korijena Gabriel Borića. Ili Španjolske od Francisca Paulina Hermenegildo Teódulo Franca do sadašnjih ljevičarskih vlada. Pa cijela dešavanja u ostatku Južne Amerike, brazilu, Boiviji, Argentini.

Povijest je stalna vrtnja koju naš slavni Ivan Gundulić u "Osmanu" prikazuje stihom:

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje."

Uostalom tako je svugdje zašto ne bi bilo i kod nas. E mada tako nije u Sloveniji baš. Ali ona je više zapadno od nas, pa ide nam ona "ŠTO JUŽNIJE TO TUŽNIJE". A mi smo opet na pola puta te tuge juga, od ex. Yuge. Ma biti će bolje, spašava nas Gundulićevo "KOLO SREĆE U OKOLI" !!!!!

 

Poslijednja izmjena dana Četvrtak, 16 Veljača 2023 13:38
djelomob1.jpg