Dalmatinci u paklu ebole u Sijera Leoneu: Desetak nas je ovdje, dnevnica je 500 dolara!

- Znam da za ebolu nema lijeka i svjestan sam da je Sijera Leone, uz Gvineju, Liberiju, Senegal i Nigeriju, najugroženija smrtonosnom epidemijom, ali ponovno ću se vratiti tamo jer ne vidim načina da se ovdje u Hrvatskoj riješim dugova u koje sam zapao. Za jedan dan zaradim koliko bih ovdje za pola mjeseca, uz uvjet da nađem posao kojeg nema.
Tako o svojim namjerama priča jedan od povremenih radnika britanske tvrtke koja je angažirana na nekoliko velikih gradilišta u toj zapadnoafričkoj državi. Detalje ugovora s poslodavcem ne želi otkrivati da se ne bi doveo u opasnost da ga se za sljedeći posao ne pozove u Sijera Leone. Naglašava tek da se prije odlaska podvrgava vrlo temeljitim liječničkim pregledima, jer ništa ne želi prepustiti slučaju.

Sve to, baš kao i avionsku kartu do odredišta, plaća tvrtka koja na njegove građevinske vještine računa najmanje tri-četiri mjeseca godišnje, ponekad i šest.

- Mnogi bi rekli da je ebola sasvim dovoljan razlog da zaboravim na radikalno rješavanje financijskih problema. Što bi onda kazali na to da nas na gradilištu čuvaju naoružani čuvari?! Vjerojatno bi me proglasili ludim. Ipak, nisam jedini koji se odlučio staviti glavu u torbu... S područja Dalmacije nas je desetak, ali nismo svi angažirani u isto vrijeme. Ljudi se smjenjuju, dolaze i odlaze - objašnjava naš sugovornik.

Uz Šibenčane i mještane Vodica, u Sijera Leoneu bilo je i više "sezonaca" iz Murtera. Onima koji će za koji dan ponovno natrag, čim su čuli razlog našeg dolaska, iskrsnule su "neodgodive obveze". Ni oni se ne bi, kao ni naš prvi sugovornik, željeli javno eksponirati zbog istog razloga. Ipak, rodbina i prijatelji su im razgovorljiviji. Nezaposlenost i dugovi i kod njih su jedina motivacija "pečalbe" u Afriku.

Dvojica Murterina navodno rade u britanskoj vojnoj bazi koja je, po pričanju njihovih sumještana, svojevrsna oaza izolirana od urbanih središta. Kako su vješti u tehničkim poslovima za koje imaju i certifikate, dobili su ugovore poslovođa ostalim Europljanima, ali i nekolicini domicilnih radnika.

- Dnevnice su im, u pravilu, 500 američkih dolara, ali ima slučajeva kada je ta svota viša, posebno ako se traže ciljane kvalifikacije. Neko je vrijeme nedostajalo varilaca, a kako ih se nije moglo lako pronaći, jer neće se baš svatko odvažiti na put u Afriku, a lokalno tržište rada nije imalo dovoljno zanatlija, nuđene su im dnevnice i po 700 do 800 dolara. Kada je zadovoljena potražnja, i davanja su pala na uobičajenih 500 dolara. Toliko su primala i dva mehaničara iz Murtera koja su u Sijera Leoneu radila na održavanju agregatnih stanica - pričaju nam Murterini.
Domeću, također, kako se u bazi, po riječima njihovih sumještana, poduzimaju sve mjere stalnog nadzora zdravstvenog stanja svih koji su zaposleni u bazi.

- U zajedničkim, radnim ili prostorima za dnevni boravak i spavanje, također i u kupatilima, postavljeni su posebni senzori kojima se stalno kontrolira tjelesna temperatura osoblja i radnika. Ako se, zbog bilo kojeg razloga, poveća iznad normale, osoba se upućuje u izolaciju i na rigorozni zdravstveni pregled. Do sada se takav alarm palio tek u nekoliko slučajeva, no radilo se samo o bezazlenoj prehladi.

Murterine pitamo i za razlog neizoliranosti povratnika iz Sijera Leonea. Ni jedan, po neslužbenim saznanjima, nije bio u karanteni, što je neke stanovnike otočne općine, osvjedočili smo se, poprilično zabrinulo.

- Koliko nam je poznato, njihovo je zdravstveno stanje stalno nadzirano. Zar zaista mislite da bi ih Britanci poslali avionom u London da su imali i najmanje sumnje u zaraženost hemoralgijskom groznicom - odgovoreno nam je protupitanjem.

MARINA JURKOVIĆ

Vijest prenesena sa portala Slobodne Dalmacije/ Link: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/261156/Default.aspx