Prosinac 07, 2014 5735

Šibenski CSI: Kriminalci, stalno smo vam na tragu!

Tomislav Zelić i Zoran Mijat Tomislav Zelić i Zoran Mijat FOTO: NIKOLINA VUKOVIĆ STIPANIČEV / CROPIX
Ocjeni sadržaj
(0 glasova)

Njihov posao ne može raditi nitko tko ne podnosi vonj obdukcijske dvorane, kome patolozi nisu s vremenom postali prijatelji i tko ne može zaspati kao beba nakon cjelodnevne obrade predmeta iz policijske domene od kojih se prosječnom čovjeku ledi krv u žilama. Riječ je o krimtehničarima Službe kriminalističke policije.

 

Njihove kvalifikacije iste su u svim policijskim upravama, no ja sam imala zadovoljstvo upoznati Tomislava Zelića i Zorana Mijata, prvog i drugog čovjeka Odjela kriminalističke tehnike PU šibensko-kninske

I jedan i drugi posvećeni su do posljednjeg atoma tom specifičnom sektoru koji je i formalno potpora i oslonac Službe kriminalističke policije. Zoran je, dapače, doajen s 32 godine radnoga staža, od kojih je 23 proveo u krimtehnici, a ostatak u očevidnoj ekipi za teške prometne nesreće pri PU splitsko-dalmatinskoj. Nagledao se, veli, svega i svačega, ali se u drugom poslu ne može zamisliti.

- Imali smo gadne situacije, od mirnodopskih do ratnih i poratnih, zaključno s kninskim ekshumacijama 2001. Kroz objektiv mi je svaka prošla, ali ni jedan predmet mi još nije došao u san. Rekao sam sebi i drugima: onog trenutka kad budem sanjao posao, prestajem raditi.

- Tko bi na njemu rekao... djeluje sasvim normalno - smije se Tomislav, koji je svojedobno načelnikovao u drniškoj Policijskoj postaji, a ovo mu je sedma godina da je prekoračio prag prostorija krimtehnike. U tom se poslu pronašao i upoznao ljude istih sposobnosti i, koliko god bili različiti, istih ciljeva.

Uh, ta papirologija

Njih sedmorica u Šibeniku su poput obitelji, a izvrsno surađuju i s petoricom vodičkih, kninskih i drniških kolega. Svi su od istog "štofa" i najveća im je radost kada prilikom očevida pronađu trag koji će u konačnici rezultirati uhićenjem i procesuiranjem provalnika, razbojnika, ubojice ili, općenito, počinitelja bilo kojeg kaznenog djela. Svaki očevid im je, vele, novi izazov, ni jedan nije, niti smije biti, rutina.

Zorana su, baš dok smo razgovarali, čekala dva zadatka, jedan u Primoštenu, a drugi u Murteru. Točno zna gdje će provesti ostatak dana jer terenski dio posla po očevidu traje, u prosjeku, sat i pol, a najmanje dva sata (dva sata po predmetu) valja obrađivati papirologiju. Iz ležernog razgovora u sobi za dežurstva nije teško zaključiti da su Tomislavu digitalni tragovi svojevrsna subspecijalizacija, a danas je takva vrsta tragova iznimno značajna. Gotovo da i nema kaznenog djela u kojem ne nailaze na njih, makar se radilo i o običnom "rumbanju" trafike.



Tehnologija, pričaju mi sugovornici, ide naprijed, a kako kriminalci tehnološki napreduju, tako i policija mora biti makar jedan, ako ne i dva koraka ispred njih. Ponosno mi pokazuju lampe s kojima se na glatkim površinama otkrivaju biološki tragovi. Skupe su ko svetog Petra kajgana, baš kao i svaka tehnološka novotarija. Zato Zoran voli kombinirati klasične forenzičke alatke. Od svojeg se kufera ne odvaja, a ni od četkice i praha. U tren oka "zamrčio" je otisak prsta koji mu je, testirajući ga, na vratima podmetnula fotoreporterka Nikolina.

Koliko god se u svojem stažu nagledali najnevjerojatnijih scenarija tragedija i kaznenih djela, malo koji krimtehničar nema barem jednu priču koja mu se duboko usjekla u sjećanje. Slučaj koji je najprije okvalificiran kao prometna nesreća s odbjeglim vozačem Tomislav će zauvijek pamtiti. Dogodio se prije desetak godina u Drnišu kada je, kazuje, radio kao načelnik tamošnje postaje.

Cijeli članak možete pročitati na portalu Slobodne Dalmacije: http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Crnakronika/tabid/70/articleType/ArticleView/articleId/266817/Default.aspx

Napisala: MARINA JURKOVIĆ
FOTO: NIKOLINA VUKOVIĆ STIPANIČEV / CROPIX

djelomob1.jpg