Vodice odaju počast: Sjećanje na žrtve Vukovara i Škabrnje

U sklopu ove obljetnice, poziv je upućen svim građanima da se pridruže obilježavanju ovih tragičnih događaja iz 1991. godine.

Građani su pozvani da pale svijeće u svojim domovima kao izraz ljubavi, sjećanja, molitve i zahvalnosti prema svima koji su dali svoje živote za nezavisnost i slobodu Hrvatske.

U nastavku članka nakon foto galerije, donosimo vam tekst govora koji je održan na obljetnici sjećanja u Vodicama, gdje su istaknuti emotivni i povijesni značaj ovih događanja za cijelu naciju.

Govor je naglasio važnost zajedništva, sjećanja i poštovanja prema herojima Domovinskog rata, čija se žrtva ne smije zaboraviti.

Dragi sugrađani,
dan 18. studenoga 1991. godine duboko je urezan u memoriju hrvatskog naroda. Tog dana nakon višemjesečne herojske obrane hrvatskih branitelja Vukovar je pao u ruke tzv. jugoslavenske narodne armije, pobunjenih Srba i četnika, a u Škabrnji je počinjen pokolj nad nedužnim civilima.

Prisjetimo se da je Domovinski rat bio obrambeno - osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista iz Hrvatske, BiH, te Srbije i Crne Gore u kojem je smrtno stradalih osoba na hrvatskoj strani preko 15 tisuća, od toga preko 400 djece. Preko tri tisuće hrvatskih branitelja počinilo je suicid od rata na ovamo. Za preko tisuću osoba još se uvijek traga, a posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga stanovništva. Zvjerska ubojstva konvencionalnim i hladnim oružjem, silovanja žena i muškaraca u logorima, mučenja elektrošokovima, prisilni rad u okupiranim mjestima jasno pokazuju genocidnu namjeru Srbije prema hrvatskom stanovništvu i ta stradanja nisu imala nikakvog vojnog opravdanja. Zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti.

Zbog strategije etničkoga čišćenja Hrvatska je 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima.

Srbi su u agresiji na Hrvatsku sustavno uništavali i hrvatsku sakralnu baštinu. U agresiji su razrušili 1450 crkava i samostana te ostalih sakralnih objekata, od kojih su njih 800 potpuno srušili i oštetili.

Hrvatska je pretrpila golemu izravnu i neizravnu ratnu štetu od koje se i danas oporavljamo.

Sjećajući se svih tih događaja čuvamo uspomenu na žrtve Domovinskog rata, a posebno na herojsku obranu Vukovara i ratna stradanja u Škabrnji simboličnim paljenjem lampiona kao znak ljubavi, sjećanja i zahvalnosti svima koji su svoje živote dali za slobodu naše domovine.

Međutim, vrlo je teško iz godine u godinu prisjećati se stradanja u Domovinskom ratu jer uz još uvijek otvorene i ne tako stare rane otvaraju se i nove pa se pitamo: zašto mi u Hrvatskoj znamo toliko malo (ili nimalo) konkretnih činjenica o strašnim zločinima koje su činili srbo-četnici nad Hrvatima, pa čak i o samom Domovinskom ratu; o velikim bitkama, o svojim herojima Domovinskog rata? Zar već 32 godine ne živimo u neovisnoj državi Hrvatskoj? Zar u ovih proteklih 32 godine u Hrvatskoj na vlasti nisu bili Hrvati? Zar i nakon 32 godine od tragedije Vukovara i Škabrnje ratni zločinci nisu kažnjeni? Zar nakon svih ratnih razaranja i ljudskih žrtava hrvatski narod nije dobio satisfakciju ni nakon 32 godine? Zar nakon 32 godine od početka rata u Hrvatskoj Branitelji i Domovinski rat nisu dovoljno dostojanstveno tretirani?

Zar je moguće da i nakon 32 godine hrvatske neovisnosti državne institucije ne ulijevaju povjerenje, i ne pokazuju sluh za vitalna pitanja nacionalnog identiteta? I mogli bi ovako nabrajati do u nedogled pitajući se zašto?

Ali, da bismo bez mržnje i gorčine mogli se prisjećati prošlosti vlastitog naroda potrebno je zadovoljiti pravdu i vratiti dostojanstvo i ponos Domovini. Inače će i dalje mnoge majke ostati neobrisanih suza za svojim najmilijima, mnoge neće imati gdje ni svijeću zapaliti. Potrebno je stvoriti uvjete da Hrvat napokon s optimizmom i ponosom prione u čitanje i proučavanje povijesti, a posebno istine o Domovinskom ratu u kojem je rođena ova naša Hrvatska jer narod koji ne zna svoju prošlost, slijep ide u budućnost.

Educirajmo se o svojoj povijesti, razmišljajmo vlastitom glavom. Odbacimo kao gotova rješenja svjetonazorske ideološke postulate kojim smo izloženi kroz medijske servise, edukativne ustanove i politički aktivizam kroz koje nas konstantno u mislima vraćaju u Jugoslaviju.

Ta je umjetna politička tvorevina započela strašnom žrtvom Bleiburga i skončala svoje postojanje žrtvom- Vukovara. Ne, njezini se jugoslavenski istomišljenici još uvijek bore kako istina ne bi ugledala svjetlo dana.

Međutim, istina ne može i ne smije biti prešućena jer je istina o tom vremenu civilizacijsko i moralno pitanje bez kojeg se ne može razvijati niti jedno demokratsko društvo. Prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, koji tad zapravo i ne postoje, nego se samo zavaravamo da postoje, povijest će se ponoviti.

Istina i samo istina može spriječiti nove podjele, te ako prihvatimo istinu o našoj povijesti, koja je uistinu kao učiteljica života, moći ćemo živjeti u ozračju poštovanja zakona i učvrstiti demokraciju na vrijednostima istine i života, pravde, solidarnosti, milosrđa, praštanja, ljubavi i mira.