Da li se to odnosilo samo na stara vodička naselja (Rakitnica, Kamena, Okit, Pišće) prosuditi će povjesničari.

I dok su početkom dvadesetog stoljeća vodički vinogradari predstavljali svoja vina u Londonu, sadašnji vodički vinogradi su se sveli na „reliquiae reliquiarum„ ostaci ostataka nekada poznatih vinograda, a ovdje donosimo ulomak iz putopisne knjige Ćire Čićin - Šaina „Po sjevernoj Dalmaciji „ iz 1936. godine .

Potomci starih Rakitničana, Vodičani ostali vjerni kopnu, polju, vinogradu; pred selom im je more, luka, lukobrani, morsko dno sa dobrom ribom i grebeni sa školjkama, ali vinogradar od tradicije i rase i dalje stalno radi samo ono što mu je radio otac, djed i pradjed još na predturskoj Rakitnici : krči, kopa i gladuje pored vinograda punih grožđa i konoba punih vina.

Vinograd je njegov raj i pakao, njegova slava i propast. Trgovina vina je u sve jačoj krizi, u konobi mu još staro vino, a već mu je pred vratima novo; i on se samo žali, ali ne mijenja pradjedovski zanat, ne uzmiče iz krša i konobe, i ponosi se svojim trudom.

On je kao veliki gospodin koji u svoj podrum slaže stare staklenice : u vodičkim seljačkim konobama ima još uvijek maraštine za prigodu i prijatelja.
Ovdje se još igra kolo, i zemlja se trese; obično bez pjesme, bez bubnja i bezsvirale ; i još se pjeva u desetercu o hajducima, otmicama i nesretnim ljubavima.

Napisao: Dinko Križan Vučak