Iz Ljubljane u Vodice: Andrejina priča o borbi s karcinomom i srčanim udarom

Nema gdje je nema. Ona je Andreja Levstek. Rodom je iz Ljubljane, a u Vodice je stigla 2019. godine. Umirovljenica je i bivša sportašica s više od dvadeset operacija. Proboljela je 4 karcinoma. Imala srčani udar, ali se ne predaje. Vrlo je aktivna. Dva puta dnevno je u šetnji, vježbanje joj je u dnevnom ritualu, štapovi za nordijsko hodanje omiljeni rekvizit. Sudjeluje i na radionicama. Godina joj je šezdeset i šest. A što nam je još otkrila, pročitajte u nastavku.

- Zovem se Andreja Levstek i dolazim iz Ljubljane. Radila sam u Italiji, Resani više od dvadeset godina. Posljednjih desetak godina počeli su moji zdravstveni problemi uzrokovani najviše sportskim ozljedama koje imam još od mladosti. Operirala sam dva puta stopalo i čekam treću operaciju.

Osim operacije stopala imala sam još niz operacija. Međuostalim sam operirala koljeno u više navrata, kralježnicu. Proboljela sam 4 karcinoma, imala i srčani udar. Posljedice su tu. Imam zdravstvenih problema. Najteže mi je stajanje. Pješačiti mogu, ali kod stajanja imam problem. Uz to, posao koji sam radila, kemičar u laboratoriju, zahtijevao je najveći dio radnog vremena sjedenje, pa je sve skupa rezultiralo pogoršanjem zdravstvenog stanja – predstavila nam se Andreja Levstek.

Godine su također doprinijele svemu. Kada je vidio što se događa, Andrejin suprug Franc je uzeo stvar u svoje ruke. Jezičnu barijeru nisu imali. Francova majka je rodom iz šibenske Mandaline, a Andreja je u školi učila srpsko-hrvatski jezik.

Uz to su znali da žele more i šetnice.

Sjeverni dio obale im nije odgovarao zbog čestih oborina, pa je prevagnuo Srednji Jadran. I Vodice.

- U kolovozu 2019. godine zajedno sa suprugom sam se preselila u Vodice. Dobro smo se snašli i jako lijepo nam je tu. Dani su nam ispunjeni. Ja sam aktivna svakodnevno i na taj način poboljšavam zdravstveno stanje, što je i bio razlog preseljenja. Tijekom zimskih dana pješačim dnevno dva puta.

Ujutro sam najčešće na Srimi u šetnji sa svojom prijateljicom negdje oko sat vremena. Kad se vratim kući obavljam kućanske poslove i popodne sam opet u šetnji. Koristim štapove za nordijsko hodanje, jer se osjećam sigurnije i lakše mi je tako hodati. Ljeti imam malo drugačiji dnevni raspored.

Na plaži sam oko 9 sati. Kako mi zdravlje ne dozvoljava dugo plivanje, more koristim za vježbanje. Nakon vježbanja uživam u suncu i vraćam se kući. Predvečer sam u šetnji. Kada se dogodi, bilo ljeti ili zimi, da me ometu vremenske neprilike ili nešto drugo me spriječi za šetnju ili plivanje, vježbam kod kuće. I tako svaki dan – nastavlja.

Andreja je članica Udruge umirovljenika grada Vodica i sudjeluje u svim aktivnostima. Ne samo sportskim.

Pohađala je malu školu korištenja pametnih telefona. Nije izostala ni s tečaja informatike.  Na satovima medicinskih vježbi bila je u prvim redovima. Dva puta godišnje je u toplicama, a izlete voli jednako kao i vježbanje.

Bavljenje sportom je održava vitalnom. I ne samo nju.

- S četiri godine sam prvi puta ušla u baletnu dvoranu i dvadeset godina sam plesala. Dok sam živjela u Italiji bavila rekreativno sam igrala tenis, bavila se plesom, a u zimskim mjesecima klizanjem i skijanjem. Bavila sam se i aerobikom. Poslije posla bi svaki dan tri sata bila u teretani. Oduvijek sam bila u sportu. I moj suprug je jako aktivan. Ima sedamdeset godina, dnevno s biciklom prijeđe nerijetko i 30km, trčeći se penje na Okit i igra tenis – dodaje.

Ne miruje, baš kao ni ona. Iako.

- Ja bi svašta nešto drugo, ali nažalost ne mogu. Zato ću dokle god mogu barem pješačiti  – zaključuje.