Vidin ono prije dva, tri dana Šimuna nima u restoranu, a navečer, kasnije je bilo, radno vrime ide kraju.
Na ulazu neki drugi u njegovoj tradicionalnoj vodiškoj kapi stoji. Odma san skuža kako Šimun nekoliko mladih zamjenika za tu poziciju ima, odnosno najistureniju špicu u „napadu”, koja dočekuje i ispraća goste. Ali nima tu šta na toj dužnosti moraš biti ljubazan i Anjc A, jer drugčije nemoš radit u Šimuna.
A u njegovu restoranu gledan stoli puni svaki Božji dan, jedni gosti još nisu ošli a drugi čekaju da bi na red došli. I tu greške ne smi biti, jer svakoga triba lipo dočekati i dobro ugostiti. Samo tako moreš u ovon poslu uspit . A zna šjor Šimun to dobro, i sićan se prošlo lito mi je o tome dugo u noć priča.
I dok sniman Šimunova mladog djelatnika kako na ulazu stoji, jedna gošća je taman restoran napustila i svoj skupi Ajfon na stolu ostavila.
Kad je to vidija simpatićni Šimunov zamjenik se tuta forca (svon snagon) za njon, bit će 300-400 metri zaletija i telefon ženi donija.
Iznenađena i sritna šjora zafaljivala se, valjda nije ni znala da je telefon posijala. E, tako se to radi u toj branši di je povjerenje i lipo ponašanje jako bitno za zanat ispeći i komad kruva čapati. A momak iz naše priče za to je baš i doša u Vodice.
I svaka mu čast, jer šta bi mi brez mlada i sposobna, a još i poštena svita. Mislin tako: Lipo ga je mater odgojila, a i Šimun naučija!!!
pozdravlja Vas PAŠKO!
-
7
-
13
-
1
-
0
-
1
-
0