Pon25Stu2024

Sitnice koje život znače: Životne mudrosti Lorenza Maronea

*Nježnim dušama koje vole ne voleći sebe* stoji u posveti autora na početku knjige pa neka stoji i ovdje na početku ovog osvrta.  Jer, oduvijek volim knjige s posvetom pa makar ona bila *sama sebi* koju, uz datum, često ispisujem na početnim stranicama knjige koju kupim. „Za stare dane“- često pomislim. Veselit će me, vjerujem, pomisao da sam to čitala kad sam bila mlađa.. ili mlada.

*Nježnim dušama koje vole ne voleći sebe* stoji u posveti autora na početku knjige pa neka stoji i ovdje na početku ovog osvrta.  Jer, oduvijek volim knjige s posvetom pa makar ona bila *sama sebi* koju, uz datum, često ispisujem na početnim stranicama knjige koju kupim. „Za stare dane“- često pomislim. Veselit će me, vjerujem, pomisao da sam to čitala kad sam bila mlađa.. ili mlada.

„Ja nikad ne sanjam. Ili se barem toga ne sjećam. Možda zato što malo spavam i rano se budim. Ili možda zato što previše pijem. Ili samo zato što sam star, a do starosti se snovi potroše.“

Bojimo li se starosti i starenja? Kada se prelaze granice mladosti i kada postajemo stari? Mladi ljude žive kao besmrtnici, pročitala sam negdje, zato je mladost ljepša i kada je lošija. A što je sa starenjem? Postaje li (zdravo) starenje luksuz? 

Marone nam kroz lik svoga protagonista, 77godišnjeg Cezarea, nudi neke od odgovora u ovoj iznimno zabavnoj knjizi kao i poziv da živimo, sklapamo prijateljstva, pokazujemo ljubav i pronađemo u sebi hrabrosti za borbu- vlastitu i za druge. Ne postoje osobe koje su hrabrije od drugih, već samo one koje se suočavaju s tugom onda kad se s njom treba suočiti.

Ova se knjiga bavi životom kada više nismo mladi, a pitamo se jesmo li ga proživjeli onako kako smo htjeli, željeli, jesmo li bili hrabri i odvažni i donosili odluke, jesmo li voljeli. Ova knjiga nas podsjeća da u svima nama ima ljubavi i da je trebamo dati i da je to jedini put da je i dobijemo. Jer, ne možemo sami, nitko od nas. Nitko nije ono što se čini i kada dopustimo drugima da nas dotaknu svojim životom, naš se počinje rušiti, ali to je samo dokaz da smo živi. Vjerujem da bi bilo lakše da nam do nikoga nije stalo, bio bi to miran život, vjerujem, ali nesretan.

„Nažalost, život me naučio da nikoga ne možemo spasiti. Možda jedino sebe, ako hoćemo.“ Ali to ne znači da trebamo odustati, od ikoga.

Ljubav, brigu, hrabrost i razne životne odluke i sudbine pratimo , osim Cezarea, kroz još nekoliko likova sjajno razrađenih i vrlo se lako uživljuje u njihove sudbine- nevjerne kćeri, sina homoseksualca, starog prijatelja koji je odustao od života, stare susjede „mačkarice“, nove mlade susjede žrtve nasilja i prijateljice kojoj plaća za ljubav.

Voljeti nekoga za određenu cijenu. U ovom materijalnom svijetu čini se normalnim, ali u duhovnom nema ama baš nikakvu vrijednost i moja romantična duša nikako je ne može prihvatiti. Pitam se je li održiva ideja da je ljubav nešto na što se čovjek može odlučiti (Damir Urban bi se složio) ili takav stav krije promašeni životni put, duboko razočaranje, neprežaljenu ljubav, neprežaljeni životni odabir – život kojim nismo zadovoljni?

„Dok sam budan, još imam štošta reći.“

Ova knjiga je puna malih mudrosti, a nimalo pretenciozna ni grandiozna, nije nikakvo remek djelo, no uči nas vještini razumijevanja i približavanju drugima. Sve mi to znamo ili nam je poznato, ali nas ponekad treba podsjetiti. Puna je dubina, topline, bijega od samoće, ali i propuštenih prilika i tuge koja nasmijava. Puna je dobrote. I kad završiš sa čitanjem, budeš dobro- malo bolje nego prije.  I shvatiš da je prilika rijetka, gdje se pruža valja je prihvatiti. I ne odgađaj- nikada neće biti pravo vrijeme. I zato, treba biti hrabar i donositi odluke, u suprotnom, ništa nije gore od neproživljenog života.

„Svijet je svakog dana sve manji, a mi pak nastavljamo s proizvodnjom sve većih stvari.“

A što je sa sitnicama? Pa u njima je sve! Život je satkan upravo od njih- sitnih malih užitaka, malih radosti, tuga, svega maloga, a toliko velikih kad o njima krenemo razmišljati. 

Na primjer, sviđa mi se dodir čiste bijele posteljine, miris opranog rublja dok se suši, trag crvenog ruža na čaši. Sviđaju mi se poznata mjesta, podrhtavanje glasa. Sviđa mi se kada me na noćnom ormariću čeka knjiga, zavjesa koja se ljeti lagano pomiče kako bi propustila dašak vjetra, žuta svjetlost uličnih svjetiljki. Sviđa mi se miris tek rođenog djeteta i udaljeni zvuk glasovira. Sviđa mi se sramežljivi pogled i pjesma koju dugo nisam čula. Sviđa mi se zvuk koraka na kazališnoj pozornici i miris Chanela broj pet. Sviđa mi se onaj tko se svaki dan bori kako bi bio sretan.

I to su te sitnice kojih je knjiga puna. A Ljubav jedini istinski spektakl koji se nudi ako ne volite rat- rekla bi Olja Savičević-Ivančević, a složio bi se i Marone. A i ja.

„Nitko ne pripada nikome, Emma.“

Sama sebi,

A.
Studeni, 2024.

TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 7
  • 12
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0