Gordijski čvor

Kaže se da u ratu najprije strada istina. Nedavno se čulo u svim vjestima kako su Izraelci raketirali bolnicu Al Ahli Baptist uz mnogobrojne žrtve, ponajviše djecu što je uzrokovalo velike protuizraelske proteste po svijetu. Zaraćene strane međusobno su se optuživale. Po medijima su se vrtile slike i izjave s obe strane a svi se oni danas uspješno služe tehnikama laži i propagande. Normalni građani željni informacija ne vjeruju više nikome nego se najčešće svrstaju na jednu od strana i konzumiraju informacije koje odgovaraju njihovom pogledu i to najčešće po alternativnim medijima u internetu.

Nekoliko dana poslije stižu informacije da bolnica uopće nije srušena već je raketa pala ili se neka slična explozija dogodila na velikom parkingu nedaleko od bolnice. Teško je to provjeriti i ljudi su zbunjeni ne znajući kome vjerovati.

Izraelci traže da im se vrate civili tj. taoci, postavili su vojsku na položaje, prijete i čekaju da počnu s upadom u Gazu. Izvode se i neprestana granatiranja raketama i avionima na pojedine ciljeve. Opominju narod Gaze da se iseli u južni dio. Egipat je uz to zatvorio granice i ne pušta ljude koji žele izaći iz pakla a ne pušta ni konvoje opskrbe i humanitarne transporte prema Gazi. Egipat i Jordanija kažu da Palestinci predstavljaju za njih sigurnosni rizik. Izgleda da arapske zemlje svoj arapski narod (Palestince) drže kao taoce jer ako narod napusti zemlju ostaju otvorene ruke nadmoćnijem neprijatelju da preuzme prostor.

S druge strane Izrael ima unutrašnje političke nemire i vlast misli uspješnim ratnim akcijama umiriti narod. Naprotiv narod je još ljući jer sumnja da je sve planirano od vlasti. Jedan dio ultra-ortodoksnih Židova su isto protiv Izraelske države jer smatraju da je diaspora u kojoj su Židovi stoljećima živjeli kazna Božja i jedino Mesija kojeg očekuju ima pravo povratiti njihovu državu. K tome još sukob ima potencijal da se proširi ukoliko bi se Hisbolah, dobro naoružani i daleko jači od Hamas-a, a time i Iran uključili u sukobe. Sirija je isto tradicionalni neprijatelj koji bi se isto mogao pokrenuti ukoliko se ukaže prilika. Izrael se mora dakle pripremiti i na drugu frontu na sjeveru protiv Hisbolah milicije koja već najavljuje da će se uključiti ako Izrael uđe u Gazu. Ionako već uz tradicionalnu mržnju imaju otvorene račune s Izraelom od prijašnjih sukoba za vrijeme Libanonskog rata i već desetljećima redovito šalju pokoju raketu na Izrael. Gordijski čvor.

Sam početak ovog novog sukoba između Izraelaca i Palestinaca ostavlja mnoga pitanja otvorena. Mnogim analitičarima je nejasno kako Izrael, kao moderna zemlja sa modernom armijom i najboljom tajnom službom u svijetu nije predvidila i spriječila upad Palestinaca i pokolj po obližnjim naseljima i na otvorenom rok-koncertu mladih nedaleko od Gaze. Na iznenadni i dobro organizirani upad Palestinaca iz Gaze, čak i zrakom sa paragleiterima, navodno je Egipat pravovremeno upozorio Izrael. Postoji teorija da je Izrael namjerno oslabio svoje granice prema Gazi, povukao dio vojske i prvih 6 sati nije uopće vojno reagirao s namjerom da napad iskoristi i napokon vojno riješi pitanje pojasa Gaze, naime da ga osvoji i očisti. U vojnim strategijama postoje ovakve tehnike da se dopusti ranjavanje da bi se opravdalo veće vojne udare.

Uglavnom svijet se podijelio za ili protiv Izraela odnosno za ili protiv Palestine. Zapadne zemlje stale su na stranu Izraela a muslimanske zemlje na stranu Palestinaca. Ostatak svijeta se također svrstao na jednu od strana. Ali stvar uopće nije crno-bijela, obe strane imaju putra na glavi, za obe se ne može reći jedni su dobri a drugi zločesti, jedni su žrtva a drugi nasilnici.

Izrael je zemlja nešto veća od Slovenije a sa tzv. okupiranim područjima još dvije Istre k tome. Gusto je naseljena, ima preko 9 miliona stanovnika, a sa okupiranim područjima još oko 400 tisuća. Jedna petina su Arapi koji tamo žive i rade, većim dijelom muslimani suniti.

Ima došljaka iz azijskih i afričkih zemalja različitih religija. Oko 74% su židovi koji se među sobom razlikuju najčešće po tome iz kojih su kultura doselili, tj. Iz Evrope i Amerike, iz arapskih zemalja i Etiopije i na kraju iz Rusije i zemalja nastalih raspadom SSSR-a. Jedan manji dio među njima su ortodoksni i ultra-ortodoxni židovi. Ima i kršćanskih židova koji obe religije povezuju i vjeruju da je Isus Mesija, zovu se Mesijanski židovi.

Tragedija Židova je počela nekoliko desetljeća nakon Isusova Uskrsnuća i stvaranja prvih kršćanskih zajednica. Isus je tada najavio da od hrama neće ostati kamen na kamenu. Naime nakon velike pobune Židova protiv Rimljana 70-te godine, razrušen im je hram u Jeruzalemu i prognani su iz zemlje te su se razlili po cijelom svijetu (dijaspora).

Pojavom Islama dobili su u islamskim zemljama a i na ovom prostoru nove neprijatelje, gdje su živjeli stoljećima kao podređeni. Na području Palestine su se izmjenjivale različite muslimanske dinastije. Tu je i Jeruzalem koji je sveti grad za sve tri svjetske religije. Za kršćane je tu bio Isusov križni put, za židove mjesto njihova hrama od kojeg je ostao samo "zid plača". Za muslimane je mjesto gdje je Muhamed uzašao na putovanje po nebu i tu su na mjestu gdje je bio hram izgradili veliku Al-Aksa đamiju. Nema tko nije ovim krajem i ovim gradom kroz povijest prošao i ostavio traga, čak i križarske vojske. Jačanjem kršćanske religije u zapadnim zemljama Židovi također nisu bili prihvaćeni, uskraćena su im mnoga prava i ponekad su bili proganjani. Na njihovo mjesto u staroj zemlji ostalo je malo Židova a slabo naseljen prostor popunili su s vremenom arapi.

Krajem 19 st. politički angažirani i imućniji Židovi u dijaspori su došli na ideju da kao narod nemaju mjesta u svijetu ni perspektive ako ne stvore svoju državu i da je vrijeme da počnu razmišljati o povratku. Po brdu na kojem je Jerurazelem dobili su ime cionisti. Mnogi tokovi povratka bili su od njih organizirani i čak Židovi koji nisu imali materijalna sredstva dobivali su novčanu potporu za povratak. Židovski bogataš Edmund Rothschild je podržao i financirao prva naselja. Među prvima su počeli dolaziti Židovi iz Rusije, početkom prošlog stoljeća za vrijeme progona u carskoj Rusiji.

Raspadom Osmanskog carstva nakon 1. svjetskog rata, Palestina i još neke okolne zemlje došle su pod upravu Engleske koji su dozvolili prvim židovma da se nasele u svoju staru zemlju. Mnogi su kupovali zemlju od Arapa i osnivali novi život. Stvarale su se zajednice, obrađivala se zemlja stvaralo se. Nevjerojatno je kako su uporno i s entuzijazmom pretvarali zapuštenu zemlju u plodnu i podizali naselja i gradove. Pred 2 svj. rat Židovi su se masovno naseljavali a nakon tragedije progona i uništavanja Židova kroz 2. svjetski rat mnogi su jedinu nadu vidjeli u svojoj novoj a ujedno i staroj domovini sanjajući o svojoj državi.

Arapi koji su tamo živjeli nisu prepoznali opasnost i čak su zajedno radili i obrađivali zemlju dok nisu s vremenom počele napetosti. Tadašnji predratni politički kaos pojačao je napetosti i sukobe. Nastajali su prvi konflikti sa Arapima. Židovi su se naoružali, stvorili tajne milicije i branili se od Arapa a kasnije i od Engleza.

Englezima je bilo previše pa su se povukli i prepustili problem UN-u. UN je dozvolio da Židovi osnuju svoju državu Izrael na dijelovima područja Palestine. Isto je ponuđeno Palestincima tj. dvije države, Izrael i Palestina na istom prostoru. Židovi su to prihvatili i proglasili svoju državu 1948 godine. Već iste noći sve okolne arapske zemlje napale su novu državu Izrael. Motivirani i naoružani židovi dobili su ovaj rat i proširili su svoj teritorij. Stotine tisuća Palestinaca pribjeglo je u Gaza-pojas i zapadni Jordan kao i u susjedne arapske zemlje gdje i danas mnogi žive u logorima. Ujedno su Židovima iz cijelog svijeta otvorena vrata za slobodno useljavanje i pomalo je jedan narod zamijenio drugi.

Svijest da im sam Bog dao zemlju Kaanansku između Jordana i mora i novi osjećaj povezanosti sa zemljom na kojoj žive koji nisu imali zadnjih 2000 godina, bili su uzrok njihova entuzijazma. Njihove svete knjige, stari zavjet pun je obećanja koje je Bog dao počevši od Abrahama zatim Jakova, njihova praoca. Tu ih doveo Mojsije nakon izgona iz Egipta, tu su imali svoje kraljeve i proroke, tu su stalno ratovali i ovisno o poslušnosti Bogu bili udarani, prognani i opet se vračali, sve do zadnjeg progona poslije Isusova vremena za vrijeme Rimljana.

U Lipnju 1967 g. nešto više od 10 godina nakon Suez-krize (1956) počeo je treći Arapsko-Izraelski rat. Provokacije Egipta time što su protjerali UN-snage na granici sa Izraelom zatim nagomilali vojsku na Sinaju a kao glavni povod i izazov zatvorili su Tiranski tjesnac za izraelske brodove. Nešto kasnije Izraelci su snažno preventivno udarili na Egipat uništeći im gotovo sve avione i komunikaciju. Zatim su uzvratili napad sa Jordanske strane i prebacili se na Golan. Rezultat rata je da su Izraelci osvojili Sinajski poluotok, Gaza-pojas, istočni Jeruzalem, zapadni Jordan i Golansku visoravan. Nešto kasnije Egipćani su pokušali ratom od 1968-1970 povratiti Sinaj, bez uspjeha. Obe strane su bile iscrpljene.

Tri godine kasnije u listopadu 1973. Egipat i Sirija žestoko su napali Izrael, jedni sa sjevera a drugi s juga i to na njihov najveći blagdan po čemu je i poznat kao Jom Kippur rat.

Peti arapsko-Izraelski rat trajao je oko 20 dana i imao je potencijal da se proširi ukoliko bi SSSR na strani arapa a time i Amerika na strani Izraela ušle u konflikt. Izrael se uspio obraniti a sve strane su se proglašavale pobjednicima. Rat je završio velikim žrtvama s obe strane i dugogodišnjim mirovnim pregovorima. Najvažnije je da je nešto kasnije Sadat, Egipatski predsjednik ponudio mir Izraelu a za uzvrat tražio nazad Sinajski poluotok, što je i dobio. Slično su Izraelci htjeli napraviti i sa Sirijom, dati Golansku visoravan za mir ali nije uspilo. Izrael je dakle kupio mir sa Egiptom, istovremeno su Egiptu zavezane ruke, ukoliko prekrši sporazum mogao bi opet nekim budućim ratom izgubiti Sinai.

Pred 30 god. je i Jordanija sklopila mirovni ugovor sa Izraelom. Time su Egipat a kasnije i Jordan prekršile dogovor između Arapskih zemalja u Khartumu 1967, tri NE Izraelu. Nema mira, nema priznanja, nema dogovaranja.

Arapi su kao i Židovi semitski narod. Po Bibliji su oboje potomci Sem-a najstarijeg sina od Noe. Po tome izraz arapski antisemitizam nema smisla jer su oba naroda semiti. Od Sem-a je dakle pra-pra unuk Abraham s kojim je Bog sklopio savez. Mnogi znaju priču o Abrahamu i njegovu sinu Izaku ali postoji i druga priča i o Jišmaelu prvom Abrahamovu sinu sa sluškinjom Hagar. Kad je Hagar bila trudna malo se osilila pa ju je Sara prognala. Anđeo Božji je sretne na putu i reče da se vrati i da bude poslušna Sari. Reče joj i da će roditi sina i da ga nazove Jišmael: "...on će biti ko divlji magarac, ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega..." (Postanak 16). Kad se rodio Izak onda Abraham na Sarin zahtjev protjera sluškinju i sina Jišmaela. Opet ih sretne Anđeo žedne i iznemogle u pustinji, pokaže im bunar u blizini kojeg nisu vidjeli i obeča da će od Jišmaela biti veliki narod jer je Abrahamov sin. Jišmael je oženio ženu iz Egipta i živio u pustinji. Začetnik islama Muhamed poziva se kao i svi muslimani da su potomci Išmaela, prvog Abrahamova sina sa sluškinjom.

Ham je treći sin Noe koji je osramotio Oca pa ga je Noa prokleo i rekao da će njegov sin Kanaan biti sluga njegove braće. Kasnije izlaskom iz Egipta Izraelci su nastanili upravo zemlju Kanaansku.

Problem Arapa je da su fatalisti. Bilo što da rade sve je određeno sudbinom. I samom islamskom religijom je takav način razmišljanja podržavan, sve je "Allahova volja", nema prostora za osobnu odgovornost. Odnos Boga i čovjeka je služavski ili čak robski. To potiče pasivnost i nekreativnost, što se i poklapa sa slikom Jišmaela kao sina od sluškinje koji nema nasljedstva. I islamska društva mogu funkcionirati samo ako imaju čvrsta vladara a narod su podanici. Za razliku Židovi se osjećaju od Boga izabrani, povlašteni što podiže njihovu samosvjest, kreativitet i osjećaju se nadmoćni.

Arapi, kao muslimani ne mogu ni živjeti u nekoj svjetovnoj državi gdje bi bilo ravnopravno mjesta za druge religije. Po njihovom shvaćanju Islam mora biti prvi a svi drugi (židovi i krščani) mogu biti samo podređeni i podanici. Dakle rješenje o zajedničkoj državi je neostvarivo. S druge strane rješenje da se organiziraju dvije države na ovom malom teritoriju koje su predložili najprije Englezi i kasnije UN također Arapi nisu htjeli prihvatiti jer bi time priznali pravo na postojanje Izraelske države. Za Arape su Židovi na tom području strano tijelo koje treba prognati ili uništiti i zato nisu bili spremni na politička rješenja. Sa židovske strane teško je pregovarati s onima koji nisu spremni na kompromise i za koje je jedina opcija uništiti ih. Kroz ovi kratki pregled ratova Arapi su se odlučili za rat i ujedno porazom gubili teritorij.

Inače, Palestina kao naziv područja današnjeg Izraela spominje se u povijesti kao rimska provincija i dobila je ime po Philistejcima koji su naseljavali to područje te za vrijeme Izraelskih kraljeva i bile su česte bitke između njih i Izraela (David i Goliat). Naziv Palestina koristili su i Englezi za vrijeme njihova mandata a zapravo tek u novije vrijeme posebno nakon osnutka PLO Arapi na tom području su počeli koristiti naziv Palestinci kao svoj nacionalni identitet.

PLO (palestinska oslobodilačka organizacija) osnovana 1964 od arapske lige i predstavljala je interese Palestinaca da povrati i oslobodi teritorij Palestine. Naravno da je u programu nepriznanje Izraela i oružana borba za povrat prostora Palestine, što su godinama i provodili. Fatah je najača frakcija unutar PLO, lijevo je orijentirana i ima isti program oružane borbe. PLO je napokon 1988 proglasila Palestinsku državu na okupiranim područjima Zapadnog Jordana i Gaze. Svjesni da ratom nemogu ostvariti svoje ciljeve, PLO je počela sa Izraelom pregovore 90-tih godina poznate kao Oslo-mirovni pregovori. Tu je čitav niz pregovora u više godina. Prostor zapadnog Jordana za početak pokušao se podjeliti na palestinska i izraelska područja u pojedine ili čak zajedničke sigurnosne i političke kontrole. Prostor je izgledao kao leopardova koža a područja su do danas ograđena zidovima ili žicom. FATAH ima danas kontrolu na autonomnim područjima Zapadnog Jordana. Palestina je danas država bez prostora i priznale su je oko 130 zemalja.

Oslo pregovori se smatraju neuspjelim jer je 2000. godine počela 2.intifada (ustanak) Palestinaca, odlučili su se opet za oružanu borbu. Od tada Izraelci imaju svoju strategiju i na okupiranom području Zapadnog Jordana grade povremeno nova naselja što se u svijetu osuđuje kao protiv dogovora ili protiv rezolucija UN.

Godine 2005, Izrael je iselio svoj narod prisilno iz Gaze i ustupio ga palestincima vjerovatno nadajući se miru. Prostor Gaze je velik kao poluotok Pelješac i tu živi oko 2 miliona Palestinaca. S vremenom je tamo vlast preuzela islamistička HAMAS čiji je jedini cilj uništiti Izrael i povratiti cjelokupno područje Palestine. Od tada je neprestano raketiranje na Izrael iz Gaze, zbog čega je više puta eskalirala situacija i često je moglo doći do otvorena rata. Sadašnja situacija je najozbiljnija do sada i mislim da će Izraelci krenuti u čišćenje prostora i povratiti pojas Gaze osvojen ratom 1967. Vjerojatno i zato jer se u moru ispred Gaze nalaze velike rezerve plina. Gordijski čvor.

Možda se baš u današnja vremena ispunjaju riječi proroka Ezekiela iz 6. stoljeća prije Krista, zapisane u Bibliji; Ezekiel, glava 36, vers 20-26