Faraon

Pred nekoliko godina, na putu za Njemačku uhvatilo nas je nevrijeme. Kako je bilo već kasno a put se odužio svratili smo u jedan hotel u Passau, gradu nedaleko od granice. Pored recepcije je visila velika slika s temom nekakve bitke. Dolje u objašnjenju stoji autor i što slika predstavlja. Jedan biskup iz tog kraja u vrijeme seljačkih buna puca topovima sa brda na svoje kmetove jer su se pobunili protiv njega i općenito protiv plemstva. Interesantno i to biskup.

U srednjem vijeku su kmetovi bili podređeni svojim gospodarima tj. plemstvu koje je imalo vlasništvo nad zemljom. Bilo je to kao neki dogovor gdje plemstvo omogućava kmetovima rad i sigurnost a ovi izdvajaju velike dijelove prihoda za gospodare. Koliko je sve funkcioniralo ovisilo je o vladaru koliko je razuman ili koliko je pohlepan. To je bio jedan grubi oblik neslobode ali uz sve teškoće ipak se ljude nije moglo prodavati kao stoku i imali su mogućnost stanovanja, obitelj i socijalni život, reklo bi se nekakvu sigurnost.

Najgori oblik neslobode je čisto ropstvo koje se prakticiralo u gotovo svim kulturama. Egon Flaig, profesor za staru povijest pozabavio se ovom temom i u svojoj knjizi niže različite oblike robstva kroz povijest i kroz gotovo sve kulture. Povijesno gledano, kaže prof. Flaig ropstvo je bilo normalno stanje. Čovjek nije ni svjestan koliko je ovaj oblik neslobode bio raširen kroz sva vremena, mnogi ratovi i bitke vođene su samo za roblje. Najcrnje slike ropstva su ljudi okovani i voženi brodovima preko oceana ili karavanama preko pustinja gdje bi bili prodavani za sve vrste radova.

Za islamske sultanate i kalifate odvozili bi najčešće kastrirane robove (svaki treči bi preživio) da se nebi slučajno krv pomiješala, stoga su imali potrebu za stalnim dovozom roblja. Putevima Afrike nizale su se karavane roblja u jednom pravcu a konji i druga roba za razmjenu u drugom pravcu. Cvali su trgovački centri na točkama opskrbe i odmorištima karavana.

Islamske kulture kao Abazidi i Osmani imali su čak i robove-vojnike, mamluke. U našim krajevima su redovito otimali djecu za janjičare, sultanovu elitnu vojsku. Slavenski narodi su također bili na udaru islamskih upada u potrazi za uvijek svježim robljem.
Kulture antike razvile su se zahvaljujući robovima. Pomislimo samo na impozantne građevine kao np. piramide. Antička filozofija, astronomija, matematika razvile su se jer su robovi i sluge hranili one koji su "mislili".

Američko prekomorsko trgovanje robljem cvalo je nekoliko stoljeća i sve tada jake evropske pomorske zemlje sudjelovale su u toj trgovini. Interesantno da Europljani nisu sami lovili robove već su ih kupovali na obali.

U vrijeme kolonijalizma imamo slično, tada moderne zemlje podijelili su svijet po svojim kolonijalnim interesima i porobljavali stanovništvo da za njih kopaju ili ubiru prirodne sirovine. Jedan užasan primjer je tadašnji belgijski kralj Leopold 2 koji je odsijecao ruke robovima ako nisu sabrali dovoljno kaučuka.

Amerika se podigla radom robova. Interesantno je da su postojali kućni robovi koji su nadgledali radove na plantažama, radili u kući i čak vodili poslovne knjige i upravljali imanjem. Oni su bili gori od vlasnika za normalno roblje. Mnogi američki političari koji su stvarali nove ideje slobode, neovisnosti i demokracije imali su sami robove na svojim plantažama što im je i osiguravalo bogatstvo i utjecaj.

I danas imamo roblje. Gradnja više stadiona u Kataru zadnjih godina za potrebe svjetskog nogometnog prvenstva je jedna tipična slika golog ropstva. Na tisuće stranih radnika umrlo je pod teretom rada u neljudskim uvjetima. U nekim islamskim zemljama je još danas ropstvo dio njihove kulture. U Mauretaniji je np. uobičajeno dobiti roba kao vjenčani poklon. U mnogim siromašnim zemljama imamo iskorištavanje djece za rad a u modernim zemljama ilegalnu prostituciju i time povezanu trgovinu ljudima što je također teški oblik neslobode.

Jedna svjetska religija koja posebno snažno tematizira ropstvo je židovska. Izlazak iz ropstva je u stvari srž njihove religije. Bog koji izvlači svoj narod iz Egipatskog ropstva, jedan povijesni događaj kojeg se svake godine sjećaju na blagdan Pashe. Moraju ga slaviti onako kao da su sami u tim vremenima, trebaju se uživiti u tu situaciju i ne smiju nikada zaboraviti što znači ropstvo i kako je na veličanstven način Bog uništio faraona i priveo ih kroz Crveno more u obećanu zemlju.

Možda je interesantno prisjetiti se kako je uopće započelo njihovo ropstvo u zemlji egipatskoj? U bibliskoj priči braća iz zavisti prodaju Josipa i on završi u Egipat kao rob koji s vremenom zbog svoje mudrosti i uz Božju pomoć završi na najvišem položaju na faraonovu dvoru i povjerena su mu sva dobra da njima upravlja. U doba velike gladi (7 mršavih krava) dovede svoju braću i oca u Egipat i tako nastane veliki narod. Vrijeme prolazi, mijenjaju se faraoni i pomalo narod pade u nemilost i postanu roblje. Mogli bismo se zapitati kako je uopće moguće da su tako neprimjetno upali u ropstvo. Jednostavno, faraon se nije odmah postavio kao njihov neprijatelj, koji ih želi porobiti i pokoriti već je kao i svaki tyranin počeo postepeno. A i narod je s vremenom prihvaćao navike Egipćana čak i štovanje njihovih božanstava.

Dr. Johannes Hartl u jednom svom predavanju otkriva da se Faraon (kao i svi tyrani) početno prikazuje uvijek kao vladar koji nas želi zaštititi, koji se o nama brine , koji je na našoj strani. On je taj koji će svoje podanike opskrbiti i dati im sigurnost. Svaki tiranin u početku prikriva svoje prave namjere pod velom sigurnosti.

Problem ljudi je u tome da imaju čežnju za slobodom ali ta čežnja nije toliko istaknuta koliko čežnja za sigurnošću, da se o nama netko brine i da nas zaštiti. I tadašnji ljudi prepustitli su se u obhut svome vladaru i predali su mu čak imovinu da zauzvrat dobiju sigurnost. Prodali su slobodu za sigurnost. Tako nastaju tyrani. I tako iz godine u godinu, iz generacije u generaciju povećavala se nesloboda, pooštravala se pravila, povećavale obaveze dok na kraju nije bilo neodrživo i našli su se u žestokom ropstvu.

Konflikt nastaje kad Mojsije izađe pred Faraona i kaže da njihov Bog traži da pusti narod u pustinju da tamo prinesu žrtvu svome Bogu (Ex 7;16). Za faraona je nezamislivo da ima netko iznad njega i da se nekome drugome klanjaju a ne njemu. Suprotstavlja se i pooštrava kazne i naravno ne pušta narod. Znamo kako je na kraju završilo, izlaskom naroda iz robstva, porazom faraona i uništenjem cijele njegove vojske.

Na današnjoj svjetskoj razini ponavljaju se iste stvari, nova ropstva drugačije upakovana. Čak i moderne demokracije su se izvitoperile i pretvorile se u jedan oblik neslobode. Doduše, nemože se usporediti sa grubim, otvorenim ropstvom ali su ipak jedan oblik neslobode gdje građani vjeruju da imaju slobodu a time i mogućnost biranja i kreiranja politike. Naprotiv sloboda se sve više sužava, nametanja su sve veća, obaveze se povećaju a koga se god bira uvijek je ista politika. Slikovito rečeno ovce same biraju svoje mesare.

Da stvari nebi izmakle kontroli postoji čitav niz tehnika pranja mozga i preodgajana. Javno mišljenje se kreira i usmjerava po volji vladajućih struktura, ne političkih glumaca u parlamentima i ministarstvima nego onih vladajućih struktura koje nije nitko izabrao već su u sjeni i djeluju iz pozadine ali posjeduju moć. Iako su financijski strašno moćni ipak njihova moć nije toliko u financijskoj moći koliko u vjeri modenog čovjeka da je slobodan. Zapravo to je najperfidniji oblik ropstva.

Nije čudo da je lik faraona fascinirao svu okultnu političku elitu zadnjih nekoliko stoljeća. Satanisti, okultisti, iluminati, nacisti i mnogi drugi oduvijek su se divili moći faraona i posječivali tragove njihovih kultura i izvodili rituale. Faraon je oduvijek bio simbol moći i vladanja nad ljudima. Trebali bi se samo prisjetiti kako je završio.

Za moderne robovlasnike je vrlo bitna motivacija roblja. Na primitivnim plantažama šećerne trske ili pamuka moglo se donekle strahom i kaznom motivirati robove ili eventualno sa unaprjeđenjem u viši status kao kućno roblje. Danas u tehnički razvijenom društvu potrebne su druge tehnike da se potakne kreativitet modernih robova od radnika do naučnika a to je upravo ovaj osjećaj slobode i demokracije.

Robovlasnici trebaju nove tehnologije i kad se svega potrebnog dokopaju onda im obično roblje nije više potrebno, treba ga se riješiti i to tako da roblje ne primijeti, umotano u brigu za čovjeka, za njegovo zdravlje ili za njegova prava (posebno za prava šarenih manjina).
Sjetimo se samo zadnje tri godine kolika je bila briga vladajućih struktura posvuda na svijetu za naše zdravlje, za našu sigurnost. Koliki je bio pritisak na ljude, kakvo masovno ograničavanje osnovnih sloboda i masovno prisiljavanje ljudi na iglu. Danas se u Evropi otvoreno govori kako su mnoge stvari bile nepotrebne. Za same injekcije se zna da nisu nikog zaštitile niti su spriječile širenje tzv. pandemije a sada izlaze na vidjelo masovne štete po zdravlje posebno mladih ljudi i sportaša kao i prekomjerna smrtnost. Sloboda nije činiti šta hoćeš već ne morati činiti ono što ne želiš.

Čovjek može zaštiti sebe i zajednicu ako vidi opasnost i zato ga ne treba prisiljavati. Sve da je korona bila mnogo opasnija ili da je kao biološko oružja iscurila iz nekog labora ipak ova vrsta injekcija nebi bila rješenje. Glupo je vjerovati da onaj koji ima interes da otruje čovjeka i u tu svrhu kreira otrove da od njega tražimo zaštitu i uzimamo od njega pripremljene injekcije.

Bog je onda stare Izraelce vodio kroz pustinju. Jer nisu bili spremni za obećanu zemlju, potezali su se 40 godina po pustinji. Pa su bili žedni, pa gladni, pa su htjeli mesa. Bog je uvijek skrbio za njih i imali su dovoljno iz dana u dan a gunđali su stalno protiv Mojsija, pa protiv starješina, svećenstva i na kraju optuživali Boga da ne misli s njima dobro, da ih je izveo zato da pomru u pustinji. Počeli su sanjati da se vrate u Egipat, u ropstvo koje je ipak nudilo neku sigurnost. Razvilo se nepovjerenje prema Bogu i onda su se pojavile zmije. Ove su kao i ona prva zmija koja je Evi i Adamu unijela nepovjerenje prema Bogu. Čovjek je opet zaželio kukavu sigurnost ropstva zbog nepovjerenja, zbog sumnje u božje namjere s čovjekom.

Možda je sav ovaj pregled nesloboda u društvu danas i kroz povijest zapravo projekcija našeg unutrašnjeg robstva, nesloboda na našoj pojedinačnoj ili osobnoj razini. Na osobnoj unutrašnjoj razini čovjek može biti zarobljen i to je možda najveći problem i uzrok ropstva u društvu. Dr. Hartl je u jednom video-predavanju postavio jednu interesantnu misao. Zamislimo na trenutak da smo se čvrsto odlučili za dobro. Da smo odlučni i spremni u potpunosti raditi pravedno, dobro i moralno, tj. sve ono što Bog od nas traži. Onda zastanimo i dobro promislimo. Pogledajmo tada u svoje srce jeli se slučajno pojavio neki "ALI".

Možda materijalna sigurnost, da se još nešto stekne, dobra plača, nekretnine...možda nam je važan ugled u društvu, kariera...možda opušten život, društvo, uživanje, provod, čaša. Možda nam je toliko stalo do sporta ili hobija. Čak znanje, vlastiti intelekt ili osobni ego može postati jedan "ali".

Ovih ALI-ja ima mnogo. Ne moraju to biti opake stvari, čovjek ima potrebu na mnoge ove u jednoj zdravoj mjeri ali ukoliko se one za nas izdignu na prvo mjesto, iznad našeg Stvoritelja onda mogu postati naši "faraoni". One postaju naša božanstva, one imaju zadnju riječ u našim odlukama, one nas mogu uvesti u kompromise sa zlom i postepeno zarobiti. Počevši kao čovjekovi prijatelji počinju zaokupljati i blokirati ljudske i misli, zarobljavaju čovjeka i na kraju ga progone. Samo zato što smo im dozvolili da se uzdignu na prvo mjesto koje njima ne pripada.

Prva zapovjed koju su stari Izraelci dobili u pustinji je zapravo zapovjed slobode: "Ja sam tvoj Bog koji te izveo iz Egipta, iz kuće ropstva i nemoj imati drugih bogova osim mene". Samo Bog nas može učiniti slobodnima. Samo ako je On na prvom mjestu možemo istinski biti slobodni od svih naših faraona.

Dakle, cijela ljudska povijest je zapravo izlazak iz ropstva i to na svim razinama, najprije grubog oblika čistog ropstva koje još uvijek postoji. Zatim neslobode modernog društva koje daje čovjeku osjećaj nekakve slobode (najčešće kroz konzum) i najzad osobnog ropstva gdje mnogi postavljaju svoga faraona za svoje božanstvo.

Bog je uništio Faraona i izveo svoj narod iz Egipta. Bog je izveo i svoje djelo spasenja čovjeka od svih naših idola, ovisnosti i zala. Na nama je to prihvatiti. Kao što je onda Mojsije izašao pred Faraona i suočio se s njime tako i mi moramo uči u konflikt s našim osobnim faraonima. Kroz konflikt dolazi snaga i tu silu nitko ne može slomiti jer ne dolazi od nas nego od našeg Spasitelja kojeg smo ponovo postavili na prvo mjesto.

Našeg spasitelja Isusa koji je sve dao za čovjeka, koji je krvlju platio našu slobodu. Kad Njegovu žrtvu prihvatimo ne trebamo se bojati, nema one sile koja nas može zarobiti. Nema onog faraona koji nas može zasjesti i reči: "ja raspolažem sa svime na tebi i ti mi se moraš pokoriti".

Samo onda kao djeca Božja možemo uživati istinsku slobodu koja dolazi iz nutrine iz vjere i sigurnosti da smo otkupljeni iz ropstva, da je sve u potpunosti plaćeno, svaki dug poravnan.
I to za ništa. Bog od nas ništa ne traži, savršena ljubav se nudi da je u slobodi prihvatimo. Ne traži za uzvrat ni savršenstvo, ni posebne rituale, ni posebna djela čak ni poslušnost; samo zahvalnost. Želi samo da uzmemo, da svaki za sebe prihvatimo njegovu žrtvu koje se ovih dana spominjemo.

Sretan Uskrs!