Vjera je pogled

Davno, kad sam još bio mlad došao je u našu župu jedan propovjednik održati duhovne vježbe nekoliko dana pred Uskrs. To je onda bio običaj da se ljudi pripreme na blagdan i vjernici su očekivali nekoliko dobrih i poticajnih propovijedi da osvježe dušu. Ne znam više točno o čemu je govorio ali samo znam kad sam izašao iz crkve imao sam čudan osjećaj i napetost. Pomislih pa što ovaj govori? On je mlatio po ljudima strogošću, plašio i prijetio grijehom i paklom. Dali je to kršćanstvo? Što bi Isus na to rekao?

Jest da je Bogu grijeh ogavan ali Isus nije nikada narodu prijetio i utjeravao strah, to nije Božji način, već je tješio i hrabrio "ne bojte se". Strah i prijetnja ne mogu promijeniti čovjeka, naprotiv najčešće ga mogu dovesti do obeshrabrenja, očaja, mržnje i optužbe na Boga. Čak i napor za dobrom, samosvladavanje, izvršavanje kršćanskih obaveza itd. dovodi do uvijek ponovnih iskustava pada.

Ja sam inače u mojoj crkvi navikao na sasvim drugu sliku o Bogu, kao dobrom pastiru koji traži izgubljenu ovcu ili kao o Ocu koji trči ususret izgubljenom sinu...

Ali eto čovjek je odradio svoje, oprašio malo vjernike, dogodine opet kao kad se štramci mlate iz godine u godinu. Dobio je zasluženu plaću, a u župnoj statistici zapisati će se neki broj o uspješnosti duhovnih vježbi a i župni prihodi će se odgovarajuće povećati.

Osjećaj krivnje i duga je oduvijek povezan sa biznisom. Čovjek je spreman platiti da smanji krivnju. Nitko ne voli biti dužan. To dobro znaju ljudi koji imaju neisplaćene kredite koji ih pritišću. Ljudi su prije čak otplaćivali svoje dugove ropstvom.

I cijeli naš nametnuti i nepravedni financijski sistem je povezan sa ropstvom. Stvaranje novca iz ničega, sistem kreditiranja i kamata crpe bogatstva od onih koji su kreativni i stvaraju vrijednosti prema onima koji gomilaju i prebacuju novac sa jedne hrpe na drugu. Ovim sistemom su jedna mala grupa super bogatih porobili cijelo čovječanstvo i sada u svojim planovima idu još dalje da im ne treba više ni čovjek, treba ga smanjiti, a ostatak prekrojiti u čovjeka-mašinu pod potpunom kontrolom.

Upravo smo svjedoci kako ovaj novčani sistem danas puca iz svih šavova, možda je upravo Božja odluka da stavi točku na ovo zlo, na ovaj dužnički i ropski sistem novca.

Krivnja i dug nisu novo, već u Vedama, starim Indijskim spisima spominje se kako je svako rođenje dug prema bogovima. Tako čovjek već kad se rodi ima dug prema bogu smrti koji može samo smrću poravnati.

Sama ljudska egzistencija je jedan oblik duga kaže autor David Graeber u svome djelu "krivnja-prvih 5000 godina". U gotovo sve kasnije religije i sekte ugrađen je taj sistem krivnje i smanjenja ili poravnavanja duga bilo dobrim djelima, žrtvovanjima, samokažnjavanjem ili patnjom. Religiozno kršćanstvo u tome nije izuzetak.

Ne tako davno dogodilo se u Americi. Dva suca su se zalagali da se u njihovim državama privatiziraju zatvori za mlade ljude. Ima to svoje prednosti uspjeli su uvjeriti vlasti. Naravno da bi zatvori funkcionirali i donosili dobit treba ih redovito puniti. Za to su se isti suci i pobrinuli jer su za bagatelna djela slali mlade još neodrasle i nezrele osobe u zatvor. Na tisuće mladih ljudi oštećenih u razvoju i uskraćenih u školovanju je rezultat lakomosti korupnih sudaca za koje je to bio unosan posao i dobra zarada. Na sreću izašlo je sve na vidjelo i sami suci su najzad dovedeni pred sud.

Krivnja je biznis, a izgleda da je uvijek i bila.

Često se zakonima ili interpretacijama zakona krivnja proizvodi iz ničega zbog materijalne koristi. Dali u nekom društvu ima previše grijehova ili prekršaja ovisi često o potrebama onih koji nude pokorničke usluge bili to religiozne prirode ili javno-društvene.

Nekada su se gradile katedrale i mastilo se svećenstvo prodajom oprostnih pisama. Narod je vjerovao da njihovom kupnjom ublažavaju vremenske kazne u čistilištu za svoje pokojne ili za sebe.

I danas ima ostataka takva načina trgovanja s Bogom.

U modernom društvu danas, države se dijelom financiraju naplatama za prekršajna i kaznena djela. Ako fali novca izmisle se nove zabrane da bi se proizvelo krivce. Mnogi su u ovom biznisu od onih koji traže počinitelje do onih koji ih sude i provode kazne. Kad je čovjek kriv, osjeća se malen i ponižen i spreman je odriješiti kesu da se oslobodi krivnje ili duga. Ako se dug ne namiri ide se u čistilište ili zatvor.

Ne samo da ovi optužitelji koji se ovim biznisom bave imaju financijske koristi nego time dobivaju i druge prednosti.

Kao najvažniji je osjećaj nadmoći i vlasti nad podanicima i to bez većeg napora jer je čovjek kome je obješena krivnja ponižen i spreman je podrediti se. Psihološki osjećaj je također važan jer upirući prstom na druge sami se osjećaju pravedni, dobri i plemeniti. To su upravo takvi, jedini na koje je Isus bio gnjevan, ondašnji kao i današnji farizeji, ondašnje kao i današnje religiozne i političke vođe, koje je nazivao licemjeri i obijeljeni grobovi.

Ali Bog želi slobodnog čovjeka, takva ga je zamislio. Savršena ljubav ne pozna prisilu i želi odnos sa čovjekom koji se zasniva na slobodi. Zato je odlučio osloboditi čovjeka od ropstva, duga i krivnje.

Ovih dana pred Uskrs prisjećamo se trenutka kad je Bog odlučio skinuti krivnju sa čovjeka.

Došao je kao čovjek među nas, pokupio svu zloću sa čovjeka i objesio je na stup. Onaj koji je bez grijeha uzeo je na sebe sav grijeh svijeta. Onaj koji nije zaslužio nikakvu kaznu uzeo je na sebe svu kaznu za grijeh, izmlaćen i razapet do smrti. Da bi mi bili slobodni od krivnje, da ne bi imali dugove. Time je i Božja pravda zadovoljena.

Već u starom zavjetu prikazao je Bog slikovito svoju namjeru spasi čovjeka. Stari Izraelci su na svom putu iz Egipta do obećane zemlje, kroz pustinju naišli na zmije otrovnice koje su ih ujedale te su stradavali.

Tada je Bog rekao Mojsiju da napravi zmiju od mjedi i objesi je na visoki štap usred logora. Svi koje bi ujela zmija trebali bi samo pogledati na ovu zmiju od mjedi usred logora i ne bi im se ništa dogodilo. Ne koncentrirati se na ranu i na zmije otrovnice nego usmjeriti pogled na obješenu mjedenu zmiju. Vjera je pogled. Upravo tako i svaki vjernik po ovoj slici ne treba kopati po svojim ranama i ujedima grijeha već usmjeriti pogled na Onoga koji je sav grijeh ponio i objesio na križ.

Čovjek teško izlazi iz religiozne zamke, iz načina razmišljanja krivnja-dug, gospodar-rob. Čovjek zasniva svoj odnos s Bogom na trgovačkoj razini i to zatvara čovjeka, ne dopušta da se milost izlijeva. Treba izaći iz toga i to je smisao obraćenja.

Kod nas ovako prevedeno kao obraćenje ali izvorna grčka riječ bi značila promijeniti način razmišljanja, okreniti ga, izvrniti.

Singapurski propovjednik Joseph Prince jednom je ispričao iskustvo Frances Havergal.

Frances Ridley Havergal je bila anglikanska pjesnikinja 19. stoljeća koja je napisala i uglazbila 80-tak crkvenih pjesama. Bila je vrlo bistro dijete i već do svoje punoljetnosti vladala je sa više evropskih jezika i k tome još stari grčki i hebrejski. Evanđelje i Otkrivenje je znala napamet kao i dijelove starog zavjeta Psalme i Izaijina proročanstva. Na njenom grobu stoje najdraži joj stihovi iz Prve Ivanove poslanice-7 " ...i Krv Isusa, sina njegova čisti nas od svakog grijeha."

Bistra djevojka razvila se u pametnu ženu, osjetljive savjesti s jednom tajnom. U jednom životnom razdoblju bila je opterećena krivnjom i grijehom. Dali će joj Bog oprostiti, dali joj uopće može oprostiti, dali je ipak nešto ostalo neoprošteno bile su misli koje su joj zagorčavale život dok je jednom nije milost ošinula i razvedrila je jedna spoznaja.

Iz njenih pisama sestri piše o tom sretnom, oslobađajućem trenutku. Pokušati ču slobodno prevesti:

„Bilo je kao bljesak el. svijetla, to se ne može zaboraviti. Spoznaja da nas Krv Isusova čisti od svakoga grijeha te oni koji nas je od grijeha oprao ima vlast takve nas i očuvati. Potpuno sam mu se predala i vjerujem mu. Pitam se nismo li ovaj biblijski stih (1.Iv. 1-7) ograničili time što smo ga primijenili na grijehe prošlosti? Trebamo ga uzeti onako kako izvorno piše, za sve grijehe. Sve znači sve. U protivnom sužavamo ova dragocjena obećanja, odbijamo ih u potpunosti prihvatiti i sputavamo im snagu. Time smanjujemo Božju moć da nas čiste održi te se oslanjamo više na naše slabosti nego na Njegovu svemoć. Pa što je Bogu nemoguće?"

Ne smijemo zaboraviti da je ona čitala Novi Zavjet na izvornom grčkom jeziku. Nastavlja:

"Nikada prije nisam bila svjesna snage ovog prezenta (gramatički-trajna aktivna sadašnjosti). Prezent koji u sljedećem trenutku nije prošlost već je trajno aktivan. Krv Kristova čisti nas trajno i ne mogu riječima opisati koliko me to raduje. Mi ne dolazimo na izvor da nas s vremena na vrijeme očisti nego smo stalno umočeni u taj izvor koji nas trajno čisti. Ta neočekivana spoznaja, kad sam prepoznala značenje riječi ČISTI i u nju povjerovala bila je moja neopisiva radost i najsretniji trenutak mog života."

Dakle onaj koji vjeruje Isusu i predao mu se i povjerio, ne treba gledati na svoje rane i ujede, na grijehe i dugove,  prošle i buduće već usmjeriti pogled na Isusa koji je sve njih poništio na križu. Vjera je pogled. Sam Uskrs je potvrda tog događaja. Bog je našao žrtvu svog Sina kao dostojnu, čistu i potpunu te je okrunio uskrsnućem. Novim životom u savršenom tijelu na koji smo i mi pozvani.

Sretan Uskrs!

{jb_brownbox}Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Infovodice portala{/jb_brownbox}