Religija u vrijeme karantena

Što je istina? slegne ramenima i ne očekujući odgovor obrati se rimski namjesnik Pilat mladom rabiju kojeg su mu doveli da mu sudi. Nešto prije toga odgovorio je Isus na Pilatov upit dali je on kralj židovski: "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.....Ja sam se zato, rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko, tko je prijatelj istine sluša moj glas".

Ne razumi Pilat riječi, iskusni političar zna tko je car i kralj, i kako funkcionira vlast, vidi čovjek je pošten, malo je skrenija a i ne želi se uplitati u židovske smicalice. Oprao je ruke kao znak da ne snosi odgovornost za Njega i dao Ga bičevati nadajući se da će bijes mase popustiti kada vide krv. Naprotiv mržnja je postajala sve jača.

I tako ide Isus, izbičevan i izmučen, nosi i vuče križ, pada i opet se diže i vidi, objesili mu jednu tablu oko vrata. Bode ih u oči, ne mogu gledati, bunili su se ali namjesnik rimski nije htio promijeniti tekst. Stoji pisano i latinski i grčki ali njima smeta hebrejski natpis. Jasno stoji pisano s desna na lijevo, četiri riječi sa povećanim prvim slovima J (jot), H (he), W (waw), H (he). Prevedeno "Isus Nazarećanin Kralj Židovski". (interpretacija od Joseph Prince)

Prepoznali su prva slova natpisa, JHWH, ime njihova Boga kojeg se boje ali vrijeme je zla i goni ih zloća da idu do kraja, Pribijaju izbičevana izmučena čovjeka sa nabijenom krunom od trnja na križ, uspravljaju ga a na vrhu tabla, svjedočanstvo za sva vremena, potpis njihova Boga.

Masa svijeta ide, viču, psuju, rugaju se, neki su ravnodušni, nekima je možda i žao, prijatelji su mu pobjegli osim nekolicine uglavnom žena. U prvim redovima stoje pismoznanci, čuvari zakona, vođe naroda.

A tko su zapravo ovi ljudi? Ne masa, nego mislim na one sa smiješnim kapama koji su i poveli cijelu ovu akciju, glavni optužitelji, starešine naroda, zovu ih religiozne vođe. Njih je, kažu, uvijek bilo. Poznati su po tome da iz vida izgube srž, bit, supstancu a da se hvataju za zakon, pravila, rituale, tradiciju...Za njih nije bitan sadržaj, ionako se ne vidi, nego je važno pakovanje, škartoc. 

Poučavali su kako je Bog sve stvorio i dao Zakon koji trebaju održavati, ako su dobri idu gori a ako nisu idu doli. Držali su narod u strahu i prijetili kaznom Božjom, pa kako bi drugačije s narodom vladali? njima je povjeren. 

A On, On je sve okrenuo naglavačke, sav njihov trud pretvorit će u prašinu, "još će i narod protiv nas pobuniti" pomisle na trenutak. On, jedan samozvani rabi naučava da je Bog dobar otac, priča o nekoj ljubavi i da je Bog zainteresiran za čovjeka, i za grešnicu i preljubnicu i carinika... Govori o nekom novom savezu s Bogom koji će On uspostaviti ?

Neka Ga, nije se držao zakona, ozdravljao je potrebne i nemoćne čak subotom, družio se s grešnicima. Nisu mogli podniti Njegov prodirni pogled kojim ih je snimao do najskrivenijeg kuta duše. Jednom nisu mogli preljubnicu kamenovati jer je njihove grijehe pisao po pijesku.

Govorio je da je Sin Božji, o kakve psovke, morali su uši začepiti. Što je najgore, napadao ih je, njih vođe naroda, govorio im da su licemjeri, obijeljeni grobovi. "Neka Ga, zaslužio je, proklet bio..." izbljuvali su svu svoju mržnju.

Čovjek je stvoren na sliku Božji i ima jednu potrebu ili čežnju za Njime. To pokazuje i cijela ljudska povijest i to nas čini ljudima. Bog želi odnos s čovjekom i to pravi ljubavni odnos, odnos Oca i sina ili dviju osoba koje jedna drugoj puno znače, koje se vole. O tome je Isus pričao i propovjedao.

Svaki ljubavni odnos zasniva se na slobodi pa je upravo prvi korak odlučiti se. "To je onda početak jednog života koji je nošen znanjem da smo voljeni od najvišeg Biča univerzuma. Iz toga rezultira jedno duboko povjerenje, zahvalnost i ljubav prema Stvoritelju." kako se lijepo izrazio fizičar Albrecht Kellner u svojoj knjizi "biti kršćanin nije religija". 

Samo u poniznosti i svijesti da nismo savršeni, da nam mnoge stvari idu krivo, da često padamo i donosimo krive odluke, osjećamo koliko smo potrebni Božje milosti. Time se ljudska duša uštima na Božju frekvenciju i milost se ulijeva. Zato Bog stvara plan spasenja koji je tema svih knjiga biblije i razlog Isusova dolaska. Plan koji poništava čovjekovu krivnju i plača je krvlju Njegova Sina da pravda bude zadovoljena a čovjek slobodan za ljubavni odnos s Bogom. Čovjek je onda otvoren Bogu koji nas izgrađuje da rastemo u ljubavi, pravednosti i mudrosti što se onda i ostvaruje u odnosima s bližnjima.

Postoji religija u jednom pozitivnom smislu kad se u zajedništvu i u različitim pobožnostima slavi Boga. Takva religija je jedan poredak ili sistem nešto kao satni mehanizam gdje sve ide kao što je uvijek išlo, izraslo kroz tradiciju i običaje te daje čovjeku sigurnost da je sve onako kako treba biti. U nju spadaju i bakalar i žudiji i još mnoštvo toga. Ona podrazumijeva trud, zalaganje, marljivost, revnost, odgovornost.. ali ako u temelju nije osobni odnos s Bogom i kad Isus nije u centru onda je sve samo škartoc. Takva religioznost lako sklizne, iskrivi se, izmakne se kontroli i pretvori se u ono što se zapravo zove religija,  kako se zapravo definira religija ili religioznost, tj.pravo značenje religije.

Religija je način ili put kojim se želi zaslužiti spasenje vlastitim trudom i zaslugama. Izvršavanjem zakona, religioznih i moralnih normi želi se postići smisao i puninu. Religija postaje sama sebi svrha, sebe stavlja na mjesto Boga.

Religija drži društvo zatvorenim gdje se osjeća potreba na druge pokazati prstom, opominjati i kazniti. Religija stvara u čovjeku strah od vlastitog neuspjeha, nesposobnosti i slabosti. Religiozne vođe nameću dodatne zakone, pravila i upute kako pravilno napraviti i izvršiti religiozne dužnosti. Stavljaju ljudima okove a prema sebi za iste propuste imaju razumijevanje i opravdanje. Religija je za jedne teško breme a za druge neman koja dovodi do licemjerstva i mržnje.

I bezbožna društva imaju sve karakteristike religije. Svi oblici fašizma i komunizma imaju različita božanstva bilo to narod, rasa, klasa, vođa i naravno uobičajena božanstva kao vlast, novac, nadmoć itd. prema kojima ispoljavaju svoje religiozne dužnosti. I njihovi religiozni sljedbenici natječu se u marljivosti i poslušnosti da izvršavaju naputke i zakone i upiru prstom na one koji su neposlušni i strše. I njihovi vođe i funkcioneri nisu strogi prema sebi, njih položaj opravdava. I moderna društva, čak i demokratska idu u istom pravcu i pokazuju slične simptome.

Religija ima lošu sliku o Bogu, On je kao zločesti otac koji zlostavlja svoju djecu koja ga jadna pokušavaju poslušnošću udobrovoljiti. On je onaj koji pravi spletke i iskušava. Religija osjeća dužnost da Ga mora braniti kao da je nemoćan. Religija je trgovanje s Bogom, pokušaj da se Boga prisili da čini ono što mi hoćemo. Zar to isto ne rade i razne okultne religije?

Upravo takvu sliku o Bogu je mladi rabi Isus okrenuo, protiv takve religije se borio i takve religiozne vođe je kritizirao. U razgovoru sa ženom na zdencu pokazuje da ljubav ne osuđuje, ne upire prstom, ne kori, nego ljubav razumijeva, poučava, ljubav se nudi.

Nema religioznosti bez licemjerja, znao je dobro Isus, poznavao ih je, njih religiozne vođe, pročitao ih je i zato su Ga mrzili, možda najjači uzrok mržnje.

A upravo je mržnja ta koja smrtno ujeda, razara, uništava. O, da su se samo sjetiti kako su njihove praoce kad su se izvlačili iz Egipta Bog pratio, gazili su po pustinjskim zmijama i škorpionima i nije im ništa naškodilo a onda su htjeli i dobili Zakon. Počele su ih zmije smrtno ujedati pa im je Mojsije postavio stup nasred logora i na njega objesio zmiju. Svatko tko je bio ujeden od zmije trebao je samo pogledati na stup i ozdravio bi. SAMO POGLEDATI

Sada, na Golgoti, 1200 g. kasnije, malo ih je koji su prepoznali da upravo takav stup stoji pred njihovim očima na kojem su obješeni svi ujedi svijeta, sva mržnja u izmučenu i probodenu tijelu Boga-čovjeka.

Deborah Feldman, američka Židovka, danas živi u Berlinu, napisala je jednu interesantnu knjigu "unorthodox" koja daje uvid u svakodnevicu ultra-ortodoksnih židova među kojima je odrasla. Običaji, tradicija i kao najvažniji Zakon su bitni tj. Božje zapovijedi razrađene do u tančine sa svim objašnjenjima i dopunama. U svim životnim problemima i nejasnim okolnostima uvijek se dolazi po savjet kod rabija. Rabiji su kaže, dobri poznavaoci zakona čije je zadatak zapravo da nalaze rupe tako da se zakon nekako zaobiđe a da se ne prekrši. Tako np. žene moraju u javnosti pokriti kosu a da bi izbjegle šudare sve ortodoksne Židovke nose perike. Prefrigano ali ima i gorih stvari da bi mo se za glavu hvatali na koje sve načine zaobilaze zapovjedi da bude kako narod kaže "vuk sit i koza cila". Odnos sa Bogom se gubi jer on je ionako onaj strogi koji vreba na pogreške. Religija je zapravo bog i sve se vrti oko nje same.

I u Islamu je isto, nema odnosa s bogom, to je zapravo odnos roba i sluge prema gospodaru. Ne postoji nekakav spiritualitet, sve se vrti oko toga što se smije a što ne a allah sve stavlja na vagu, dobro na jednu a zlo na drugu stranu pa šta pritegne.

Ni kod mnogih kršćana nije bolje. Religija je najvažnija i stavlja se na prvo mjesto. Jednom sam prisustvovao na misi za duhove u katedrali. Bili su katolici iz gotovo svih naroda, narod oraspoložen, pjevanje, ushićenost, divna atmosfera, osjeća se prisutnost Duha Svetoga. Onda nakon nekog vremena uđe jedan sa kapom i počne predikati onako, nešto o katedrali. Najednom pogledam ja ženu a pogleda ona mene, vidim primijetila i ona da nešto ne štima, ushićenje odjednom prošlo i kao da je hladni val umio prostor. Kažem tiho ženi "Duh Sveti je iša ća, sad je biskup na redu." Žalosno!

Paul Schaefer je bio zadužen za mlade u jednoj protestantskoj baptističkoj zajednici u Njemačkoj. Više puta je došao u konflikt za zajednicom iz koje je protjeran zbog pederastije tj. sumljali su da ga privlače dječaci pred ili u ranom pubertetu. Kasnije se pridružio jednoj zajednici s čijim se propovjednikom dobro razumio. Osnovali su i dom za mlade. Više obitelji (oko 35) iz prijašnje zajednice i još obitelji iz drugih zajednica kao i dosta mladih odvukao je u Čile na jedan posjed gdje su napravili naselje i nazvali ga "Kolonia Dignidad". To je bilo poč. 60-tih godina. Mnogi su rasprodali svoje kuće i posjede u želji da počnu novim životom po primjeru prvih kršćanskih zajednica u novoj zemlji što su im njihovi vođe obećali.

Vrijedan narod, različiti zanati, ponijeli su sobom alata i iskustva i brzo su organizirali život. Nakon prvih par godina dolaze i prvi plodovi, napravili su i bolnicu, reklo bi se raj na zemlji. Dobivali su nekad i posjete Čileanskih vlasti gdje su obučeni u narodne nošnje prezentirali svoje narodno bogatstvo.

Kako je vrijeme išlo Schaefer je lagano stezao na disciplini, tumačio Božje zakone, strašio apokalipsom i invazijom Rusa, uvodio nove propise, pojačao kontrolu nad čednim životom. Nakon nekog vremena gotovo neprimjetno narod se našao u logoru.

Sve novčane dobiti i penzije članova išle su na njegovo ime, muzika i ples bio je zabranjen, djecu je odgajao on i njegovi povjereni, mladići nisu smjeli viđati cure, ženiti su se smili samo uz njegovu dozvolu, njemu su se morali ispovjediti, nisu smjeli živjeti kao obitelj već su muškarci spavali u kućama za muške a žene isto tako u ženskom prostoru kao i djeca odvojeno. Radni dan je bio dug, privatni razgovori su bili zabranjeni, uveo je kazne za prekršaje i bojao se svak svakog. U bolnici su dolazili čileanki bolesnici, često djeca pa bi žene bile sretne kad bi dobile službu u bolnici gdje bi zagrlile tuđe dijete jer nisu mogle svoje. Schaefer je svoje sklonosti i strast za muškićima u ranom pubertetu redovito zadovoljavao. 

Oko cijelog posjeda bila je žica bodavica da se zaštite od komunista koji su u jačali u Čileu. Nije se više moglo pobjeći. Kad je došao diktator Pinočet na vlast, stizale su preko Kolonije Dignidad humanitarni kontejneri iz Njemačke puni oružja za generala, a politički opasni aktivisti završavali bi u tunelima ispod naselja gdje bi se sa strujom i injekcijama neutralizirali. Vani u medijima vlasti su hvalili zajednicu. Kad je pred 20-tak god. prava istina napokon izašla na vidjelo u Njemačkoj, zatim u Čileu, Schaefer se skrivao više godina u Argentini gdje je napokon uhapšen 2005 te je ostatak života proveo u zatvoru.

A narod, htio je samo po Božju živjeti, raditi sve pravo i pošteno i dali su sve od sebe. Htjeli su kraljevstvo Božje, primijeniti svoju vjeru, stvoriti plemeniti život a dobili su religiju, zakon i pravila, dobijali su ih sve više. Paul Schaefer, njihov vođa izvukao je neprimjetno Isusa iz njihove sredine, okovao ih radom, dužnostima i pravilima pa uživao svoju nadmoć i vlast. Kad su uvidjeli gdje su došli bilo je kasno, osjećali su se prevareni, zavedeni, poniženi. Religija vodi u ropstvo.

Samo vjera i povjerenje u Isusa, vodi u istinsku slobodu. Na to je i sv. Pavao uporno upozoravao prve zajednice da ne upadnu u zamke. 

Jeff Bethke, mlad čovjek, napravio je jedan video kao student i pustio ga u mrežu. Najednom se munjeviti proširio po internetu i stizale su mu pozitivne reakcije da se nije mogao obraniti. Pogodilo je mlade ljude u njihovim egzistencialnim razmišljanjanjima. Poslije je napisao i knjigu u prevodu bi značilo "zašto ja religiju mrzim a Isusa volim". Kao kršćanin upadao je često u diskusije sa mladima različitih grupa. Kad bi tema bila religija i religioznost dolazilo je do napetosti, odbojnosti, nezainteresiranosti a kad bi se spomenuo Isus i govorilo o Njemu onda bi se mladi zainteresirali, iznosili svoja mišljenja i atmosfera bi bila ugodna. Uspio je razdijeliti religiju i religioznost s jedne strane a vjeru i povjerenje u Isusa s druge strane.

Ima više njegovih videa na YT, govori snažno i tečno i njegova poruka se može svesti na nekoliko točaka.

Religija dijeli ljude na dobre i zločeste; za Isusa smo svi potrebni njegove milosti i spasenja.

Religija je sredstvo za dobiti ili zaslužiti nešto od Boga; Tko nađe Isusa već ima sve, ima samoga Boga.

Religija gleda na patnju kao kaznu Božju; Isus je kaznu za tvoju krivnju već podnio.

Religija postavlja uvjete, kaže "Bog te voli ako..."; Isus ne postavlja uvjete, kaže "Bog je toliko ljubio svijet da je poslao svoga Sina..."

Ovo vrijeme korone i karantena, imamo vremena da promislimo što je bitno. Dali je u našoj vjerskoj praksi Isus na prvom mjestu ili smo i mi upali u religioznost. Preispitajmo naš odnos s Bogom? Tko je za nas Isus? Odlučimo se, od tog trenutka postaje sve drugačije. Prihvatimo ljubav Božju prema nama, On ne postavlja uvjete, ne pita gdje si bio ni što si radio, traži samo da mu otvorimo srce, da se izlije Njegova milost u svakome i ispuni nas. To samo ljubav može, ljubav koja ide do kraja, do smrti na križu da nas opravda. To je bit i to ostaje neovisno o nevoljama i okolnostima, neovisno o karantenama i zabranama kretanja. 

I tako visi Isus na križu, zadnjim uzdasima izgovara " Eli, eli, lemma sabaktani", što znači "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio....".Jedino mjesto u Evanđelju gdje se Isus svom nebeskom Ocu obrača sa "Bože". Prisutnima su dobro poznate ove riječi, učili su ih kao djeca napamet, psalam 22, proročanska pjesma njihova kralja Davida i Isusova praoca. Kad pogledaju naprijed pred očima im se upravo zbiva ono o čemu psalam pjeva. Ne mogu nevidjeti, preduboko su riječi urezane u narodnu svijest i prejasna je stvarnost kojoj su sami sudionici.

Mučili su Ga, rugali se, pribili Ga na križ a vojnici su bacali kocku za Njegovu odjeću. Sve su to pred očima vidjeli i sami u svemu sudjelovali dok im se u glavama i dalje odmatao psalam napisan 1 000 godina prije "...opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružiše.

Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu...i kocku bacaju za odjeću moju....".

Na kraju snaga Isus izgovara "Svršeno je" u smislu zadovoljeno je u potpunosti, pravda je izvršena, zakon ispunjen. Vojnik probode umiruće tijelo te poteče krv pa natopi zemlju, bezuvjetna ljubav Boga prema čovjeku, prema svakome od nas. Novi savez između Boga i čovjeka, savez krvi kojom smo svi opravdani. Prihvatimo sa zahvalnošću ovu žrtvu. Nemojmo je odbaciti. Zamračio se dan, protresla se zemlja, zapuhao vjetar a iznad svega ljulja se na tabli Božji potpis JHWH.

Hvala Isuse