Tax Freedom Day

tako je naslovljen jedan mali interesantan članak u jednim Švicarskim novinama. Tax free day je dan u godini do kojeg prosječan građanin radi za državu. Od toga dana do kraja godine radi za sebe. Po podacima OECD-a i nekih drugih organizacija, prosječni Švicarac izdvaja 45 % pa je 14. lipnja taj dan do kojeg Švicarci rade za državu.

Mnoge Evropske zemlje stoje lošije, np. u Švedskoj je to 23. lipnja, u Njemačkoj je 10. srpnja a u Francuskoj 27. srpnja. Na prvi mah me iznenadilo i nisam mogao vjerovati da prosječan čovjek od svojih primanja izdvaja više od polovice za državu tj. prisilna izdvajanja koja se ne mogu izbjeći kao porezi i socijalna osiguranja. Evropske države u prisilna izdvajanja uz normalni porez računaju i socijalna osiguranja jer je zadatak države da kao što se brine za sigurnost svojih podanika mora se brinuti i za zdravlje i nemoć u starosti.

Pokušao sam stvar rasvijetliti jednom kratkom skicom. Pogledao sam i u moj račun od plaće, naravno u Njemačkoj gdje živim ali nema velike razlike ni kod nas. Od brutto plaće zaposlenih država uzima progresivno tj. od većih plaća više, a od manjih manje. U prosjeku je to u Njemačkoj oko 20 % ili jedna petina.

Još toliko otprilike ide za socijalna osiguranja. Dakle prosječnom zaposlenom dođe u đžep oko 60 % kao netto plaća. Kod nas su procentualno nešto veći izdaci za zdrastveno i mirovinsko ali se malo drugačije obračunava ali mislim da je na nivou prosječne plaće slično. Kod malo većih plača naši su građani više opterećeni nego Njemački i Austrijski.

S obzirom da ljudi sa normalnim plaćama ne špekuliraju po burzama jer svaki cent trebaju za život, tu ih država opet zaskoči sa PDV-om. Od onih 60 % što čovjeku ostaje kad od svojih primanja namiri porez mora još jednom platiti porez na svaku stvar koju kupi za život, i to jednu četvrtinu ili 25% kod nas, a u Njemačkoj 19 %. Dakle još jednom porez na sve što treba za jesti, obuči se, stanovati, na struju, vodu, na usluge...doslovno sve. Čak su države i "poštene" jer na nekoliko za život neophodnih stvari traže manju poreznu stopu.

K tome dolaze još porezi na kuću, zemlju, na brod , na privez, na parkiranje, na auto, na ceste, nekoliko poreza na gorivo. Zatim porezi na luksuz kao na šampanjac ili kava i porezi na ovisnost kao na alkohol, cigarete, kocku itd, i na kraju još taxena marka. U Njemačkoj ima oko 36 vrsta poreza, a u Francuskoj još i više.

Ali ni to nije sve. Već na početku kad zaposleni u nekoj firmi zajednički ostvare određeni prihod od onog prvog dijela koji ne ide za plaće zaposlenih nego za funkcioniranje poduzeća, moraju se već platiti određeni porezi skrojeni za firme, doprinosi za zdravstvo i kao najvažniji porez na dobit.
Kad se sve to promisli i zbroji čovjek pokuša naći lakši put za preživiti pa ide kupiti lutriju. I tu je polovicu uloženog dao državi kao dobrovoljni porez na nadu. Ne preostaje mu ništa nego da u egzistencijalnoj brizi ide u krčmu popiti rakiju. E i tu ga je zateklo, i u rakiji je već umočen porez na alkohol, na promet, na šank.....

A pokušajte neplatiti porez? Zloglasni Franjo Tahi iz vremena seljačkih buna koji je puštao pse na svoje kmetove jer je smatrao da mu malo plaćaju, nije ništa gori od današnjih ubirača u modernim demokratskim zemljama. Njegova desetina, pa neka je i četvrtina, ispada smiješna prema današnjim davanjima.

Porez nije moderna izmišljotina, porez postoji reklo bi se oduvijek i ima svoju povijest.

"Novac ne smrdi", ta poznata uzrečica pripisuje se caru Vespasijanu koji je uveo porez na javne zahode. Naravno da su ljudi počeli zaobilaziti takva mjesta i Rim se ubrzo usmrdio. Jedan lijepi primjer kako pogrešna porezna politika može usmrditi cijelu zemlju. Na pitanje tko je izmislio porez, njemački prof. Hano Beck odgovara da od kada je čovjek sišao sa stabla i zajašio jedan na drugog postoji porez. On je i napisao knjigu o tome gdje otkriva domišljatost vladara različitih kultura u izmišljanju poreza i načinu ubiranja.

Već od starih Sumera pred 6000 g. iskopane su ploče gdje se spominju ubirači poreza. Zemlja je bila preplavljena ubiračima poreza koji bi od vladara dobili koncesiju da ubiru porez na svom području. To je dovodilo do zloupotrebe i bogaćenja ubirača kao i njihove omraženosti u narodu.

I druge stare kulture su ostavile pisane spomenike na kojima su uklesane porezne odredbe. Tako je iz starog Egipta poznat "kamen od Rozette" na kome se na više pisama hvali faraona za mudrost jer je hramove oslobodio od plaćanja poreza. Stari Egipćani su mjerili izljevanje Nila i procjenjivali koliko je time nove plodne zemlje došlo, što je utjecalo na rodnost a time i na porezna davanja. Poznavali su i putarine i taxe za plovidbe Nilom.

Stari Izraelci su imali svoju desetinu koja se spominje već u Mojsijevim knjigama na početku. Deseti dio od svih prihoda pripadala je hramu tj. svećenstvu koje je onda bilo religiozna i društvena vlast. Zamislite, jedna desetina?

"U ono vrijeme..."počinje izvještaj o Isusovu rođenju, gdje se Sveta Obitelj našla u Betlehemu radi popisa jer je car August uveo u osvojenim provincijama plaćanje poreza po glavi. Stari Rimljani su ubirali različite poreze tzv. tribute u osvojenim provincijama, a sami uglavnom nisu plaćali poreze jedino u slučaju prazne državne kase. Imali su i carine, cestarine, mostarine...

Ako ste pročitali moju prijašnju kolumnu "Fei lun" naišli ste i na jedan interesantan novčani sistem i način oporezivanja u 12. stoljeću koji je u nekoliko stotina godina doveo do razvoja zanatstva i procvata srednjovjekovnih gradova. Primitivan sistem kovanja novca tzv. braktati ali vrlo efektivan u poticaju privrede.

Sistem novca koji protječe i ne može se skupljati, koji gura društvo naprijed i potiče kreativnost. Tako nešto je u današnjem nehumanom novčanom sistemu nezamislivo.

Inače u srednjem vijeku crkva je ubirala od naroda desetinu. Vlastele su zahtijevale tlaku. Postojale su mostarine i cestarine, Gradovi su ubirali tzv. "akzise", indirektni porez na pivu, vino, sol, lutriju...itd.

Ruski car Petar Veliki nije volio brade pa je uveo porez na bradu. Porez na nošenje šešira u Engleskoj, na djevičanstvo u Pruskoj ili na nošenje perika. Bilo je i poreza na prostituciju.

Postojao je i porez na ubojstvo koje bi se plaćalo kad bi u nekom kraju bilo razbojstvo ili ubojstvo. Motiv je bio da želeći izbjeći porez, narod sam razotkrije krivca što je dovodilo i do toga da se i nedužni okrive.

Porez na inteligenciju je svojevremeno uveo ministar Luja XlV, gdje su podanici morali sami procijeniti svoju inteligenciju i po tome plaćati porez, vrlo lukavo.

Mašti i dosjetljivosti nije bilo granica, kao i danas. U modernim zapadnim zemljama kao i kod nas postoji cijela lepeza poreza koje je nemoguće nabrojiti. Počevši od poreza na nasljedstvo i darovnice, na imetak i dobit, na dohodak, mnogobrojne trošarine, carine, porezi na javne površine, mirovine, nekretnine, prirezi na poreze i tako redom pa sve do taxene marke i na kraju svemoćni PDV koji sve pokriva i vreba na svakom ćošku.

Možda vam je poznat osjećaj da su vam noge ko osičene, ruke drhtave, mučnina u želudcu, osjećaj nemoći, onda ste sigurno dobili pismo od porezne uprave, a niste se nadali, mislili ste da je sve već plaćeno. Naravno nitko ne voli porez i mnogi ga žele izbjeći i svaki građanin osjeća da se tu krije neka varka, da nije pošteno ali ga mora platiti.

Većina ovih, gore nabrojenih poreza kroz povijest i danas se plača, samo pod drugim imenom. Nekadašnje cestarine i mostarine danas su naknade za autoput, vinjete ili porezi na gorivo i motorna vozila. Neki koji su se nekada plaćali radom ili u naturi danas se plaćaju novcem. Tako np. tlaka iz feudalnog vremena danas se zove porez na nekretnine ili komunalna naknada. Nekada su seljaci imali kuće na zemlji od vlastele i obrađivali njihovu zemlju a danas imaju kuće i polja na državnoj zemlji i zato plaćaju odgovarajuću naknadu.

Nekadašnje akcise koje su ubirali gradovi u srednjem vijeku danas se zovu trošarine samo s razlikom što ih danas ima daleko više. To su posebni porezi kojima se društvo usmjerava, vodi ili zaštićuje. To su porezi na alkohol, duhan, benzin, kavu, sol, bezalkoholna pića, pivu, šampanjac, aute, brodove...razmišljalo se i na konje, solar i antene za mobitele a danas se govori o porezu na zrak (CO2). Smisao tih poreza je navodno da narod manje pije i puši kao i druge štetne stvari za sebe i okolinu, dok svi mi znamo da i kad nema novca za kruh, za duhan i alkohol se uvik nađe. Dakle svrha je zapravo, kao i nekad, jednostavno punjenje državne kase. Zatim dolaze carine i porezi na uvezenu robu koji su također gotovo oduvijek. Smisao je da se zaštiti vlastita proizvodnja, tako np. carinom na aute zaštićujemo vlastitu auto industriju koju nemamo.

Mnogi od ovih poreza su ponovo oporezovani sa PDV-om, dakle POREZ NA POREZ, nemoralno i protiv svakog zdravog razuma. Već oporezovane stvari su zajedno sa porezom ponovo oporezovane sa PDV-om. Tako u cijeni goriva imamo nabavnu cijenu, pa onda maržu, zatim dolaze nekoliko manjih nerazumljivih poreznih nameta pa onda trošarina (također porez) i na kraju na sve to zajedno još PDV.

Rijetkost je da se porezi ukidaju, jednom kad ih se izmisli ostaju trajno. Porez na šampanjac koji je 1902 uveo njemački car da bi za 1. svj. rata financirao podmornice i danas se plaća, dok su, što je rijetkost, 1981 ukinuli porez na industrijsku kvasinu. Porez na imovinu u Njemačkoj nije ukinut nego zaleđen jer je postalo nemoguće svakom građaninu procjenjivati imovinu od nekretnina do akcija i štednih knjižica.

Jedan interesantan slijed misli mi je prošao kroz glavu. Socijalna briga se stoljećima i generacijama odvijala unutar obitelji, plemena ili sela, sasvim normalno. Taj rad, vrlo važan u svakom društvu time je ostao neoporezovan. Da bi ga se oporezovalo treba ga profesionalizirati. Žene su se u prošlom stoljeću izborile za svoja prava, za ravnopravnost i to je u redu. Bez sumnje su bolje u mnogim stvarima kao u socijalnom i organizacijskom području. Nebi bilo loše da uz muža i žene plaćaju porez, dosjeti se netko, ravnopravno, što znači dvoje iz obitelji. Da bi plaćale porez treba ih naravno zaposliti.

I tako jednog dana dođe muž s posla kući a ono nije skuvano. Dođe i žena s posla i nema snage za kuhanje a i zašto bi, i ona je radila? Tako oni lijepo idu u restoran jesti. Posvuda niču restorani, kantine i imbisi. Ovdje ne mislim na turizam i ugostiteljstvo već na glad poslije posla.

Treba organizirati i djecu, nastaju jaslice, vrtići i zbrinulišta za veću djecu poslije škole. I stari ljudi nemogu sami u kući jer se nema tko o njima brinuti pa se otvaraju starački domovi gdje ih se gura jer se drugačije nemože. Najednom se otvorila cijela lepeza novih poslova koji se prije nisu ni primijetili jer su ih domaćice marljivo obavljale i to bez plaće i bez plaćanja poreza. Cijela tzv. socijalna industrija je buknula.

Žene više privlači društveni i socijalni rad pa mnoge nalaze poslove po kantinama, restoranima, zatim u vrtićima i u zbrinjavanju dijače, u domovima za starije i nemoćne, u bolnicama i sl. U stvari mnoge rade iste poslove kao i što su prije u svojim domovima radile, samo profesionalnije i za plaču i naravno plaćaju porez. Od svoje plače, netto zarade, onda izdvajaju novac za hranu po kantinama i restoranima, za vrtiće i prebivališta za djecu, za staračke domove a neke i za kućnu pomoćnicu. Ne samo ženina plaća već i muž mora dio izdvojiti dok se ovo sve poplaća. Žena radi i plača porez a život je za obitelji štoviše postao skuplji.

Odavna, još kratko iza Francuske revolucije tadašnji filozofi su ustanovili da kraljevstva i diktature imaju manji porez a da društva koja su krenula putem demokratizacije imaju veću potražnju za novcem i time veći porez. To se mnogo kasnije kroz povijest i potvrdilo. Naravno jedan vladar ili diktator sa grupom svojih savjetnika ne može nikada biti tako kreativan kao grupa prefriganih demokratskih zastupnika u jednoj neprestalnoj konkurenciji i borbi za vlast. "Umjetnost ubiranja poreza je tako da se guski što više perja iščupa uz što manje cviljenje" rekao je neki stari ministar financija. Nametati poreze a da narod ne primijeti je zapravo glavni zadatak modernih parlamenata.

Kako vidimo, današnja moderna demokratska društva imaju tako komplicirano razrađen model oporezivanja da se u njemu nemogu snaći ni visoko školovani stručnjaci. U Njemačkoj ako pojedete kobasicu na imbisu u cijeni je uračunat veći PDV a ako je ponesete sa sobom manji PDV (tamo se označava Mvst). Ili ako kupite kadulju za čaj drugačiji je PDV nego ako je kupite za začin.

S vremena na vrijeme se u zapadnim zemljama govori o zamršenosti i nepreglednosti poreznih sistema i o potrebi da se pojednostavni. Jednom su jednu Njemačku političarku pitali o tome, a ona je odgovorila da je Njemačka visokorazvijena i socijalna zemlja i da zato mora imati kompliciran porez. U parlamentima se ponekad pokuša na ovo pitanje skrenuti pažnju ali uvijek dolaze važnije i hitnije stvari te se pitanja o reformi poreza zataškiju.

Pred više godina se jedan takav pokušaj zbio u Njemačkoj. Jedan vrlo ugledni prof. Kirchoff pokušao je stvar uzeti u svoje ruke, osnovao je institut i analizirao cijeli sistem. Napravio je prijedlog jednog pojednostavljenog sistema koji bi bio svakome razumljiv i svatko bi sam mogao u nekoliko minuta ispuniti svoj porezni formular. 

Od 33 000 paragrafa i odredbi u poreznom zakonu sveo bi na samo 143. Ukinuo bi sve izuzetke, izrasline i privilegije kao i razlike u porijeklu zarade. Prekrojio bi i Mwst (kod nas je to PDV). Taj porez plača zadnji kupac ili korisnik pa stoga nema nikakve logike da se kroz svaku firmu kroz koju proizvod prolazi plača PDV i onda trži povrat. Taj ogroman posao i teret za svaku firmu a i za poreznu upravu je potpuno beskoristan jer na kraju država dobiva isto i krajni kupac plaća isto. Mene osobno to podsjeća na jednog malog crnog kukca u šumi, govnovaja, koji skuplja brabonjke i valja ih okolo. 

Na pitanje imali reforma od prof. Kirchoffa perspektive, prof.Back odgovara da nema jer se politika neželi odreći jednog nepreglednog i kompliciranog poreznog sistema u kojem se partijama pruža mogućnost sitnim obečanjima, poklonicima, bombončićima pojedinim lobby grupama dati osjećaj da imaju olakšice i privilegije a ove ih za uzvrat financijski podupiru.

Ima i drugih ideja. Neoliberali su np. stajališta da s vremenom nacionalne države ili općenito države gube svoj smisao i da ih treba ukiniti a time i porez, nema države nema ni poreza. Po njihovom sve treba privatizirati jer jedino interesi i zarada mogu dovesti do veće kvalitete života. Tako np. ulice i trgovi bi bili puno ljepši a svaki šetač bi mogao u cipelama nositi brojač koraka i adekvatno tome plaćati korištenje javnog prostora privatnim firmama koje ga održavaju. Dijelom imaju pravo jer se nakada od poreznog novca izdvajalo za putove, pruge, luke, vodoopskrbu, kanale, telekomunikacije, zdravstvo i drugu infrastrukturu a danas se to sve više privatizira pa bi time i porezna opterećenja građana danas trebala biti manja. S druge strane je teško zamisliva privatna policija ili vojska a potpuno nezamislivo uprava ili sudstvo.

Po nekima bi se stvari trebale samo jednom oporezovati što je isto logično, np. oporezivanjem sirovina i energije tj. samo onog što nam priroda nudi i to već u početku. Svi daljnji procesi i korištenje bi bili time rasterećeni.
Francuski ekonomist Marc Chesney predlaže da se gotovo svi porezi ukinu, a uvede jedan mikro porez na sva kretanja novca. On je izračunao da bi porez od 0,2 % na sve transakcije novca donio u Francusku državnu kasu 400 miliardi eura. Ujedno bi takav porez bio i socijalniji jer bi imućni koji stalno prebacuju novac iz jedne vrpe na drugu više izdvajali u državnu kasu.

Postoje ideje i o negativnom porezu, a to je da svaki građanin dobiva od države jednu osnovnu plaću s kojom bi osigurao svoj životni minimum. Ta ideja koja se sve više čuje zadnjih godina u potpunom je skladu sa dostojanstvom čovjeka. I to bi bilo moguće na današnjem stupnju razvoja tehnologije kad bi države imale vlast nad novcem. To u današnjem nehumanom novčanom sistemu nije moguće upravo zato što banke kontroliraju novac te velik dio poreznog novca koji dolazi u državnu kasu izdvaja se samo za kamate na državne dugove koji idu u milijarde i bilione. Drugim riječima jedan veliki dio naših poreznih obaveza plaćamo bankama.

Kuda ide sav taj porezni novac tj. kako je raspodijeljen državni proračun je također interesantno i mora biti transparentno i u zapadnim zemljama je praksa. Svaki porezni obaveznik mora imati mogućnost uvida u što sve ide porezni novac. Udruženje poreznih obaveznika u Njemačkoj godišnje izdaje "Crnu knjigu" u kojoj su registrirani svi promašaji tj. uludo bačen porezni novac, uglavnom za besmislene projekte. Jedna dobra ideja i za nas.

Pravo rečeno u demokratskom društvu svi mi indirektno sami sebi namećemo porez i zato se moramo time pomiriti. Glasanjem smo ovlastili parlament da nam izmišlja poreze. A novca nikad nije dosta pogotovo u zemlji kao našoj gdje veća većina glasača živi na državnim jaslama. Trebali bi samo biti svjesni onog što su stari ekonomisti pred par stoljeća znali, da preveliki porezi duše ekonomiju i koče svaki razvoj.

Uglavnom po osnovnim principima oporezivanja koje je još stari ekonomist Adam Smith promislio, porez treba biti transparentan, jednostavan, provedljiv i neprimjetan. Transparentan nije, jer nitko pa ni sami financijski stručnjaci nemaju kompletan uvid u porezni sistem. Nije ni jednostavan jer je postao tako kompliciran da ni firme ni pojedinci nemogu svoja davanja izračunati bez poreznih stručnjaka i savjetnika. Nije ni provedljiv jer je preskup, jer veliki dio primanja pojede sam sistem, jedna cijela vojska ljudi koji rade na svim razinama uprave, kao i cijela vojska poreznih stručnjaka u svakoj većoj firmi ili privatno.

Jedan ogroman društveni napor koji nije ni produktivan ni socijalan a vrlo skup. Jedino je porez ostao dijelom neprimjetan tj. dobro prikriven jer nitko od zaposlenih (marljivih) nema osjećaj da za porez tako puno izdvaja, znatno iznad polovine svojih primanja.

Ovo je zamršeno gradivo ali kad se dobro promisli čini mi se da "Tax Freedom Day" treba pomaknuti još malo u desno, negdje u kolovoz.