Prokletstvo zakona

Kad sam se ovo ljeto spuštao autom iz Križine i htio se uključiti na Tribunjski put dočekao me semafor na raskrižju u blizini škole. Počekao sam da dođe zeleno i ušao u raskrižje pa opet stao jer me drugi semafor pred zebrom nije puštao iz raskrižja. Blokirao sam promet, ljudi sviraju ali zakon je zakon i za preći preko crvenog predviđena je kazna.

Nekada pravila mogu biti krivo zamišljena, mogu sputavati ili čak blokirati kao u našem slučaju. Zapravo bi trebalo kazniti onoga koji je tako zamislio i postavio. Kad se u većim gradovima prolazi ulicama posvuda stoje prometni znakovi, jedna šuma različitih upozorenja, zabrani i obaveza koje je nemoguće sve pročitati a kamoli poštivati. Na svakom raskrižju su semafori i dugi repovi različitih vozila koji što se više žure stvaraju veči ćep.

Pred par godina čitao sam da su neki gradovi u Njemačkoj došli na ideju da uklone sve znakove. Nema znakova ni semafora, ulice su ravne bez trotoara za pješake, bez zebre, bez staze za bicikle. Projekt je nazvan Shared Space, dijelom financiran i od EU a ideja je u tome kad se već ne zna jasno tko ima prednost svi voze pažljivije. Svi sudionici u prometu od pješaka do kamiona imaju ista prava i imaju obzira prema drugim sudionicima prometa. S druge strane gledano znakovi i semafori daju određenu "sigurnost", prave čovjeka tupim, tako da sudionici u prometu nemaju obzira prema drugome nego nekoncentrirano, automatski, uljuljani ko u polusvijesti ili pod hipnozom slijede prometni tok.

Naravno da je za Shared Space potrebna veća koncentracija, misliti glavom kao i viši stupanj međusobnog ophođenja, viši nivo odgovornosti. Ne znam bili sistem funkcionirao u velikim gradovima ali slika je interesantna jer mislim par riječi reči o jednom drugom zakonu, moralnom zakonu.

I tako nedavno sjedimo u crkvi i slušamo propovijed. Ukratko rečeno radilo se o potrebi održavanja Božjeg zakona tj. deset zapovijedi. Na kraju stade svećenik u blizini izlaza gdje ima mogućnost susresti se sa onoma koji ga žele pozdraviti i eventualno popričati. Uputim se prema izlazu, sretnem jednog našeg poznanika, "ja ne vjerujem ni u pope ni u fratre samo u 10 zapovijedi" kaže. Pomislih u najmanju ruku je pažljivo slušao prediku. Pred izlazom je već nekoliko ljudi pozdravilo svećenika i izrazilo svoje pohvale na propovijed.

Jedan stariji čovjek iz drugog banka koji uvijek ispred sebe na banak poreda križ, očenaše i više svetih sličica, ima svoj vlastiti molitvenik i ne daje nikome ruku na "mir s tobom", uputi se ozarena lica prema izlazu, promatram ga , kao da mu čitam misli: "napokon jedna dobra propovijed, red mora biti...zakon se mora poštivati...". To je posebna vrsta ljudi koji imaju spoznaju, znaju kuda se ide, znaju što se treba, o kad bi samo svi bili kao oni, misle. U svojoj religioznoj oholosti vrte se previše oko sebe, paze na svaki zarez u zakonu i nameću sebi dodatne obaveze. Zarađuju svoje spasenje vlastitim snagama, a Božja žrtva na križu je više za one druge.

Uputi se prema izlazu i jedna žena u crvenom, pozdravi svećenika, profesora teologije "lijepo ste se izrazili, velečasni ali sasvim suprotno od nauke sv. Pavla". Nastade kratka diskusija.

Sjetim se kao dijete u našoj župnoj crkvi stale su s jedne strane na plakatu napisane 10 Božjih zapovijedi, a s druge strane 5 zapovijedi sv. Matere crkve da se ljudi prisjete što je bitno. A dali je to za nas kršćane stvarno najvažnije i što želi sv. Pavao reči kad spominje "prokletstvo zakona"(Gal.3)?

Bog starih Izraelaca je preko Mojsija izveo svoj narod iz Egipatskog ropstva i hodao s njime kroz pustinju. Bog je imao planove stvoriti jedan drugi odnos sa svojim narodom, jedan viši, "ljubavni" odnos. Nešto kao zajednica dvoje zaljubljenih, a ne kao brak reguliran ugovorom sa obavezama, zabranama i sankcijama, kao što je danas praksa među prominentima. Ali naravno vrijeme još nije bilo zrelo, te su oni htjeli savez sa zakonom. U svojoj oholosti, htjeli su od Boga Zakon i kad se zna što se mora, a što ne smije činiti biti ćemo dobar i poslušan narod, "sve ćemo mi to ispunjati s lakoćom" govorili su. I tako se uputi Mojsije na brdo Sinaj koje je grmilo, sjevalo i pušilo i susretne se s Bogom. Dobije zakon uklesan u kamen, Bog je objavio što ne podnosi, što mu se gadi. Tako su došle 10 zapovijedi.

Mojsije se malo zadržao i došavši nazad u logor čuje se graja, a tele od zlata stoji kao božanstvo usred logora. Već su prvu i najvažniju zapovijed pregazili. Mojsije zaitne ploče, ploče se razbiju i sjevne očima od ljutnje, SMRT! Svatko tko se klanjao teletu zaslužio je smrt. Nastao je pokolj, plemena su desetkovana, krv je tekla potocima. Zakon tek što je dotakao zemlju donio je već prokletstvo. Ali nema nazad, zakon je tu i treba ga provoditi. Zakon uzrokuje krivnju i zahtjeva kaznu, a pravda mora biti zadovoljena. Za kršenje zakona kazna je smrt i samo krvlju se grijeh može oprati.

Njemački učitelj Philipp Moeler, autor knjige "bez Boga sretan", borac za ateistička prava opisuje Boga starog zavjeta kao strogog i krvoločnog jer je gotovo za svaki veći prekršaj bila kazna smrt. Da je bilo kako on misli nestalo bi naroda već u dvije generacije jer je svatko kad-tad zaslužio smrt. U stvari bilo je tako da je svaka kuća za svoje grijehe plaćala krvlju janjeta jednom godišnje. Doveli bi pred svećenika mladog ovna bez mane i položili na njega ruke. Kroz tu simboliku bi grijesi prešli na janje, a nedužnost janjeta bi prešla na njih i onda bi se janje zaklalo i žrtvovalo. Grijeh je poništen, krivnja je izravnana krvlju janjeta. Iz žrtvenika se stalno dimilo, a svećenici su izgledali više ko mesari.

Tako je zakon pratio stare Izraelce u dobrim i lošim vremenima, iz godine u godinu , iz generacije u generaciju. Narod je ostao i dalje štur, nepopravljiv, nepromjenjiv. Zakon je kao ogledalo, pokazuje čovjeku kakav je ali ga ne mijenja. Onda bi se žrtvovalo janje i onda opet od početka svojim starim, uhodanim, grešnim životom. Dogodine opet janje.
Jednom je jedna starija židovska teologinja objašnjavala kako Zakon nije pisan kao zapovijed nego konjunktiv, npr. ne stoji "ne ubij" već "nećete ubiti " u smislu dolazi vrijeme kada nećete ubiti. Ali zato treba promijeniti ljudsko srce?

Naš ljudski život je pun krivih odluka, promašaja, propusta, neprimjerenih i zločestih dijela. Nitko se ne može vlastitim snagama izvući iz zamki zakona. Nitko nije sposoban vršiti zakon u cijelosti. Čovijek griješi iz slabosti, neznanja, nepromišljenosti, naglosti i različitih strahova ili jednostavno odlukom.
U ranom srednjem vijeku su crkveni oci pokušali proniknuti u tajne zla i kategorizirali su ih u 7 smrtnih grijeha. Neki se već spominju u starim religijama hinduizma i budizma ili u grčkoj mitologiji.

Navesti ću ih da se lakše pamti iako se nekada isprepleću ili zajednički nastupaju:
• Superbia ( oholost, gordost, nadmenost, taština, obijest )
• Avaritia ( škrtost, pohlepa, lakomost, sebičnost )
• Luxuria ( pohotljivost, razvratnost )
• Ira ( gnjev, srdžba, mržnja )
• Gula ( proždrljivost, sebičnost, neumjerenost, ovisnosti )
• Invidia ( zavist, ljubomora, mržnja )
• Acedia ( lijenost, nezainteresiranost, dosada, kukavićluk )

Ne znam jesu li svi nabrojeni i jesu li ih dobro kategorizirali ali njihovi glavni predstavnici nisu nikakvi "opipljivi" grijesi. Netko tko je np. zavidan ili ohol nije prekršio zakon i ne ide zbog toga ni u zatvor. To su stanja, bolesti ili rak duše koji guše i usmrćuju duh čovjeka i od kojih nisu pošteđeni ni crkveni uglednici. Iza mnogih nesreća u svijetu, rata, siromaštva i patnje, iza narodnih zala, iza ideologija i diktatura, iza razorenih brakova kao i iza mnogih osobnih zločina, pa čak nekad i iza "dobrih" dijela čuče ovi opaki patuljci.

Naučnici kažu da strah stoji u dubini, negdje u korijenu mozga u dijelu koji se naziva reptilni mozak. Tamo stoje neki, a možda i svih ovih sedam opakih. Kad strah proradi blokira razum i čovjek je sposoban donositi odluke protiv svakog zdravog razuma. Kad neki od ovih sedam opakih prorade isto blokiraju razum i stave ga pod svoju kontrolu te čovjek više nije priseban već njime vlada životinjski instikt i nagon. Možda je najgora kombinacija ovih sedam sa strahom, tada su najgori zločini na dijelu.

Svijest o vlastitoj grešnosti i krivnji prati čovjeka od početka, još kad mu je ugrađena savjest zagriznuvši jabuku sa stabla spoznaje dobra i zla. Već tada je osjetio strah i sakrio se pred Stvoriteljem vidjevši da je gol. Zakon je kasnije donio svijest da zli postupci traže odgovornost, sud i kaznu.

Svijest grešnosti i krivnje dovodi i do osjećaja bezvrjednosti, bez dostojanstva, nenormalnosti. Dovodi do još dubljeg padanja, izoliranosti, beznađa. Može uzrokovati ili pospješiti duševne probleme kroz tamne misli, tikove, poremećaje prehrane, depresije, strahove i sl.. Može dovesti do potrebe samokažnjavanja, odrađivanja zaslužene kazne kroz prihvaćanje bolesti i drugih oblika patnje ili do samouništenja kroz različite ovisnosti.

S druge strane može dovesti da se bolesnom religioznošču ili pak prekomjernim naporom i revnošču u sebi nametnutim dodatnim obavezama, dobrim dijelima i sličnim zaslugama izgladi krivnja, da vlastitim zaslugama sebe spašavamo. Da se ne zavaravamo, mnoge od ovih stvari događaju se podsvijesno, ne prepoznajemo ih i nemamo utjecaj na to ali psiha i tijelo reagira na svoj način.

U svijesti o vlastitoj grešnosti i krivnji nalazi se i temelj religioznosti. Sve religije se zapravo oko toga i vrte. Hinduisti imaju ritualna pranja, Budisti pročiščavanje kroz askezu i meditaciju, Muslimani imaju pravila, post i put u Meku, Židovi imaju zakon koji su obavezni održavati. Mnoge druge stare religije i kultovi imaju rituale sve do žrtvovanja ljudi da se krivnja poništi i postigne nedužnost ili savršenstvo. Biti kao Bog, vlastitim djelima, zaslugama i nadljuskim naporom poništiti krivnju krije se onaj crv oholosti poznat još iz vremena prvog čovjeka. Sve religije su suglasne u tome da se vlastitim naporom i zaslugama, izvršavanjem zakona, religioznih i moralnih normi i podvrgavanjem religioznim ritualima umanjuje krivnja i postiže nedužnost i oprost.

Biblija je zapravo jedina knjiga koja iz različitih aspekata uvijek isto govori, čovjek ne može sebe osloboditi od krivnje, čovjeku je to nemoguće već je moguće samo Bogu. S te strane gledajući, kršćanstvo nije religija jer se ne radi o čovjekovom zalaganju već o Božjem zahvatu, o Božjoj žrtvi za oslobađanje čovjeka od grijeha i krivnje. Bog je taj koji čovjeka oslobađa od krivnje, vrača mu nedužnost i čini ga slobodnim i bez ikakva straha.

Joseph Prinze, jedan propovjednik iz Singapura, kojeg i neki katolici potajno slušaju preko YouTube kad željni duhovne hrane dođu sa suhih nedjeljnih predika u nekim našim crkvama, ovako slikovito opisuje ovu tragediju. Nacrtao je jednu biljku sa korijenom i stabljikom. U korijenu biljke stoji stres, malo dalje od njega stoji strah. Još dublje od njih stoji PROKLETSTVO ZAKONA. Dakle, u dubini svakog od nas, u korijenu stoji prokletstvo zakona koje potiče stres i strahove (od krivnje, zakona, suda, kazne, gubitka kontrole..) te umjesto zdrave hrane crpi nezdrave sokove. Nad zemljom je jedna suha i bolesna biljka koja ne donosi sočne i jestive plodove.

Upravo od tog prokletstva zakona oslobođeni smo Božjim zahvatom na Veliki Petak. Svatko tko prihvati i tko se pozove na Isusovu žrtvu slobodan je od prokletstva koje je došlo zakonom, grijeh je izbrisan, krivnja poništena, računi poravnati. Nema razloga za strah, za stres, za samokažnjavanje ili odrađivanje kazne, za patnju, dodatne napore, skupljanje poena i samospašavanje. Kad Bog izbriše nema više ni otiska olovke na papiru.

Biljka opet u slobodi i bez straha crpi zdravu hranu, razvija zdrave grane i sočne plodove. Odluka za dobar i plemenit život ne dolazi iz straha već iz zahvalnosti i ljubavi. Isuse HVALA! Upravo to nam želi i sv. Pavao reči kad spominje prokletstvo zakona.

Uz obalu Mrtvog mora nešto južnije od Jerihona nalaze se iskopine antičkog naselja Qumran iz vremena 800 g .pr. Kr. pa do pada Jeruzalema 70-tih god. Naučnici nisu posve jedinstveni ali se pretpostavlja da su tu živjele zajednice Esena, jednog reda unutar židovstva. Još stari Izraelci su svoj zakon tj. deset zapovijedi radi jasnoće proširili do u detalj tako da se u svakoj situaciji znalo što je dozvoljeno, a što zabranjeno i u kojoj mjeri. To je i razumljivo a i danas bi neki morali biti svjesni da krađa i ubojstvo počinju već kad se radniku ne dade zaslužena plača. Eseni su imali uz normalni zakon još strožija pravila i živjeli su asketski, svetije nego obični puk, reklo bi se bogudopadno.

Značaj naselja je povukao pažnju javnosti kad su 1947 g. u šupljinama brda, u stijeni, nekim slučajem pronađeni stari spisi. Na desetke tisuća fragmenata Biblije, pravila Esenskog reda i drugih knjiga koje su tu skrivane pred nasrtajem Rimljana. Najznačajni je nalaz kompletnog prepisa role (knjige) proroka Izaije koji datira iz vremena 200-250 god. prije Krista. Rola je duga 7,3 metra i u potpunosti je identična sa puno kasnijim primjercima starih biblijskih textova što dokazuje filigransku preciznost u prepisivanju svetih knjiga.

Proroci Starog Zavjeta su bili kritičari društva i kraljeva iz svog vremena i knjige uz svoju literarnu ljepotu i povijesnu vrijednost otkrivaju još nešto. U njima između teksta zabljeska proročanstvo, jedna zlatna nit koja se odnosi na buduće događaje. Tako i prorok Izaija. Čitajući 53. glavu njegove knjige doslovno vidimo Isusovu patnju i smrt na križu i razlog zašto. "...za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe, na njega padne kazna radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše ...". Upravo tako.

Zakon je vrijeme sazrijevanja i ima svoj smisao kao što djeca izrastaju uz zabrane i opomene da bi kao odrasli dobili krila za slobodu, za život, za osobne odluke. Svijest da je Isusova žrtva na križu za mene i njeno prihvaćanje iz zahvalnosti otvara put milosti i mijenja ljudsko srce. Tada se ne ostaje na Zakonu već se skače na novi level, na jedan dostojan odnos sa svojim Stvoriteljem, odnos ljubavi, zamišljen od početka. Plodovi pomalo dolaze sami, čovjek se mijenja, slika svijeta se mijenja.

Kako je to lijepo objasnio fizičar za atomsku energiju Albrecht Kellner u jednoj od svojih knjiga. Riječi "tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen" uputio je Isus pismoznancima i čuvarima zakona, našto su se ovi posramljeni razišli. "Ženo ni ja te ne osuđujem" obratio se ženi, grešnici, preljubnici, " idi i ne griješi više". Nedugo kasnije ponio je i njene grijehe na križ, platio ih je krvlju i smrću. Tako i ti. U osobnoj molitvenoj meditaciji, u zahvalnosti iz dubine srca, jasno i naglas reci Isusu da prihvaćaš Njegovu žrtvu na križu, za tebe.

Ono što religijama i ideologijama uz prijetnje, kazne i zastrašivanja kroz cijelu povijest nije uspijelo, naime ono "i ne griješi više" postalo je potreba nove čovjekove naravi. A zapovijed "ljubi bližnjega svoga..." nije više zapovijed nego novi život.

Savršena ljubav želi oprostiti, savršena pravda mora kazniti, jedna dilema koja je riješena na križu. Neprijatelj čovjeka, zavodnik i lažac od početka u svoj svojoj prefriganosti ovaj zadnji Božji potez nije mogao predvidjeti. Šah-matt.