Sub16Velj2019

Dohvati mi tata mjesec….

Tako počinju stihovi jedne lijepe uspavanke iz pera Grigora Viteza. Pokazuju koliko su ljudi oduševljeni mjesecom već od malih nogu. I tako sjedimo ja i moja rodica na pitarima pod palmom, ljeto je, ljudi prolaze, ispred nas porat, a poviše se izdigao mjesec, velik kao što ljeti zna biti. Divota.

Tako počinju stihovi jedne lijepe uspavanke iz pera Grigora Viteza. Pokazuju koliko su ljudi oduševljeni mjesecom već od malih nogu. I tako sjedimo ja i moja rodica na pitarima pod palmom, ljeto je, ljudi prolaze, ispred nas porat, a poviše se izdigao mjesec, velik kao što ljeti zna biti. Divota.

Čovjeka je mjesec uvijek pratio već od početka stvaranja. Seljak je gledao u mjesec kad bi sijao, ribar bi pratio mjesec kad bi bacao mreže. Mjesec je utjecao na ritam života, na san i mjesečarenje, na mijene i strujanje mora, na biljni i životinjski svijet. U pričama o vukodlacima i vješticama bio je redovito prisutan.

Sve stare religije i kultovi imali su mjesec na svom jelovniku. A mi ljudi smo tu mističnost mjeseca razbili i jednostavno išli tamo i prošetali se njime. Ne, ne to ne može biti, nešto tu smrdi, zaključili smo.

Stari Kinezi su isto imali božicu mjeseca "Chang'e" po kojoj su i nazvali svoje sonde i ovu zadnju koju su upravo početkom ove godine spustili na mjesec. Zainteresirala me ta vijest, nekoliko dana iza nove godine, da su Kinezi uspješno spustili Chang'e 4 sondu na mjesec, njihovo drugo spuštanje nakon Chang'e 3 god. 2013. Pripremali su se u detalj.

moon-walk-60616_1280.jpg

Najprije su uputili jedan satelit u orbit iza mjeseca da bi imali osiguranu komunikaciju. Kasnije su raketom uputili sondu u zemljinu orbit, zatim su je penjali u sve veću orbitu dok na kraju nisu napustili zemljine obrti i uključili se u mjesečevu obrt. Tri centra prostorno međusobno udaljena u velikoj zemlji Kini pratili su, komunicirali i korigirali let u svakom djeliću sekunde. Čitav tim stručnjaka i snažnih kompjutora vodili su misiju. Ako sve bude u redu spremaju se za desetak godina poslati i ljude na mjesec. Hmm, zamislim se kratko, kakav napor, koji manevri, kakva moderna tehnika, koji proračuni i snažni kompjutori, koja preciznost, a Amerikanci su već prije 50 g. šetali po mjesecu, skakali po njemu ko zečevi i vozili se džipom. Čak i sve ponovili šest puta.

Nešto tu ne štima.

Zamislite 50 godina. U televiziji su tada još žarile lampe koje je trebalo nekad udariti, računala su bila velika kao soba i radili su na rupice, a automati su bili teški, puni zamršenih žica, releja i botuna.

Kase za računanje u boljim dućanima su bile sa velikim botunima gdje bi se utipkalo i onda okrenulo polugu sa strane jedan put i onda se zavrti odgovarajući broj na prozorčiću kase. To je bila tehnika onog vremena.

Ali ipak, Amerikanci su bili uvijek korak naprijed. Kakva je sila čovjek, osvojili smo mjesec. San čovjekov da osvaja svemir postaje stvarnost. Cijeli svijet je bio prisutan gledajući prijenos preko TV kako Apollo 11 vozi ljude na mjesec i vraća ih nazad.

I kod nas u Vodicama skupilo se cijelo selo u nekoliko kuća koje su imale tada crno-bijelu televiziju da prati ovaj vrhunac ljudske upornosti i tehnike. Mi djeca sjedili smo na podu jer nije bilo stolica.

Cijeli svijet je onda bio Amerika. Sve napetosti hladnog rata su na trenutak nestale. Svi su držali palčeve da misija uspije. Svi problemi ondašnjeg američkog društva kao Vijetnamski rat i rasni nemiri pali su u sjenu ovog događaja. Ubojstvo Kennedija i poslije Martina Luthera Kinga pali su u tim trenucima u zaborav.

Amerika je bila ponosna i jedinstvena kao nikad. A možda joj je baš to trebalo u tadašnjem trenutku?

Jedna stara žena iz susjedstva, noseći banak da sjedne u zavjetrinu na sunce, kaže nama djeci "ma vidi budala što viruju".

Kako su ovi stari ljudi zaostali, pomislimo mi djeca pa uzvratimo: "naravno da su ljudi došli na misec, pa to smo svojim očima vidili". A jesmo li?

To je bilo vrijeme hladnog rata, vrijeme utrke između 2 vojna bloka, Amerike i Rusije u naoružanju, nuklearnoj moći, tehnologiji. Kad je SSSR 1957 g. ispalila prvi satelit u orbitu "Sputnjik" nastala je panika u Americi. U školama su pojačano uveli fiziku, a u vrtićima su djeca pravila male rakete.

Ulagana su ogromna sredstva u razvoj raketnih sistema. Par mjeseci kasnije ispucali su i amerikanci svoj satelit u zemljinu orbit.

Onda su jedni poslali pasa, drugi mušice, ovi opet dva pasa, pa ovi majmuna, onda ovi čovika. Dakle prvi čovjek u svemiru, opet SSSR korak brži od Amerike. Pa zatim Amerikanci isto šalju ljude u programu Mercury ( A.Shepard zatim J.Glenn) pa onda ovi ispucaju ženu (V.Vladimirovna)...ludnica. Između svega mnoštvo nesreća i explozija.

space-station-60615_1280.jpg

Da se ne bi krivo razumjeli svi tadašnji svemirski letovi s ljudima bili su suborbitalni letovi, odvijali su se može se reči na pragu od kuće. Jurij Gagarin je 1961. prvi letio na visini preko 100 km, oko 169 km, drugi Amerikanac Alan Shepard par mjeseci kasnije na visini od 187 km i John Glen, treći, godinu dana kasnije na visini od 265 km. Za usporedbu današnja ISS svemirska stanica sa ljudima leti na oko 400 km, svemirski teleskop Hubble na 550 km su još uvijek u dvorištu. Zemljine orbiti na kojima su većina satelita (vojni, meteorološki, navigacijski, televizijski...) kreću se od 2 000 - 36 000 km i nisu predviđena za ljudske posade zbog zračenja. Mjesec je od zemlje u prosijeku udaljen 384 400 km, gotovo 1 000 puta udaljeniji nego ISS.

Amerikanci se užurbano pripremaju programima Ranger i zatim Surveyor šaljući sonde prema mjesecu ispipavajući teren. Paralelno rade na programu Gemini u orbiti zemlje sa mjerenjima ispitivanjima, navigiranjem i vježbama izlaženja van broda i spajanja letjelica i satelita. Ogromna novčana sredstva su ulagana i bila je velika žurba jer se bliži vrijeme koje je predsjednik Kennedy u svom govoru 1961 g. odredio da će do kraja desetljeća Amerikanci stupiti na mjesec.

Onda ponovo Ruski uspjeh, sonda " Luna 9" se 1966. mekano spustila na mjesec. Ruski programi Lunik, a zatim Luna su kao i američki programi još i gore, mnoštvo ispucanih raketa sa sondama prema mjesecu, explozije, padovi nazad na zemlju ili na mjesec kao i ostajanje u zemljinoj ili mjesečevoj obrti.

Sam Apollo program počeo je već pararelno sa Gemini programom. Također se ubrzano radilo na razvoju tehnologije za put na mjesec. Testirane su nove rakete, vježbanje izlaska i spajanja u orbiti itd. Bilo je i nesreća kao kod Appolo 1 i to kod testa na zemlji. Prvi letovi ljudi prema mjesecu bez spuštanja oko kojeg su se više puta zavrtili i vratili se (Apollo 8 i 10). Na kraju su uspješno obavili let i spuštanje na mjesec sa Apollo 11. Kasnije i Apollo 12,14,15,16,17.

Rusi su odustali od slanja ljudi na mjesec, a zatim i Amerikanci nakon zadnjeg Apolla 17. U zajedničkom projektu Apollo-Sojuz stavili su točku na sve u smislu, vi ste varali i mi smo varali, nećemo jedni drugima iznositi prljavo rublje. Onda su se u orbiti na 220 km visine spojili Apollo i Sojuz letjelice pa su ruski i američki astronauti posjetili jedni druge i zajedno nazdravili.

NASA je 2012 objavila listu stvari koje su ostavili na mjesecu i lokaciju gdje se sve nalaze. Oko 750 komada od velikih kao sonde, vozila i rampi pa sve do sitnih kao zastava, fotoaparat ili antene. Ostavili su palicu i lopticu za golf, a i jedan primjerak Biblije. Isusova poruka za one koji na proputovanju prema zemlji kratko svrate na mjesec. Rusi su isto u to vrijeme ostavili dosta olupina iz programa Lunik i Luna, a i Kinezi su mnogo kasnije isto ostavili svoje sonde Chang'e i vozilo. Računa se da danas ima na mjesecu više od 200 tona olupina.

Sve što se kao zna i što sam dijelom ispričao možemo ispred mnogih staviti rječicu "navodno". Nitko to nije vidio, što je i nemoguće, a sve slike filmovi i informacije dolaze iz istog izvora. Ljudi koji su gledali kako raketa starta prema mjesecu i bili zadivljeni vatrom i snagom ne mogu potvrditi tko je sjedio u raketi.

Oni koji su gledali TV prijenos prvih ljudi na mjesecu i slike ne mogu potvrditi da su stvarno sa mjeseca. To se ne može ni provjeriti, bar ne do sada a već tada su tehnički bile mogućnosti za krivotvorenje. Već na samom početku su počele sumnje i bilo je teorija na koji način je sve manipulirano. Mnogi tzv. teoretičari zavjere su detaljno istraživali i analizirali sve materijale koji su bili pristupni i zaključili da je to najveća obmana u povijesti.

Danas preko 20% Amerikanaca ne vjeruju da su ljudi bili na mjesecu.

Nakon nekog vremena nakon što su Amerikanci uputili njihov prvi satelit Explorer pokazala su mjerenja da ima neko čudno zračenje koje je kasnije nazvano Van Allenovi prsteni, po naučniku koji ih je otkrio (1958). Prvi prsten nalazi se na visini od 700 do 6 000 km i sastoji se od protona jakog zračenja. Drugi se nalazi od 16 000 do 60 000 km a sastoji se od elektrona vrlo jakih zračenja.

Na polovima su bliži a najdalji na ekvatorom pojasu. Smatra se da magnetsko polje zemlje uzrokuje njihovo nastajanje. Oni su i uzrok polarnog svijetla. Pronađen je 2012 g. i još jedan pojas između ova dva koji izgleda nije stalan nego se pojavljuje ovisno o aktivnosti sunca. Postoji u kombinaciji s prstenovima jedna nevidljiva barijera koja i najbrže elektrone iz svemira odbija. Sve se to još uvijek mjeri i istražuje te još nije sve jasno.

Svrha svih njih je štititi zemlju od jakih sunčevih i drugih svemirskih zračenja. To su područja vrlo jakih zračenja koja su za čovjeka smrtonosna već kod vrlo kratkog izlaganja. Ipak bez njihove zaštite bio bi nemoguć život na zemlji. Neki kažu da smo mi ljudi vezani za ovu zemlju kao u nekom nevidljivom kavezu.

Drugim riječima svemir se zaštitio od nas ljudi.

Barak Obama, bivši Američki predsjednik je 2015 g. dodijelio najveće civilno priznanje "Presidential Medal of Freedom“ jednoj 97-godišnjoj ženi, Katherine Johnson, afroamerikanki za posebne zasluge.

Novi računski centar koji je tada bio još u izgradnji nazvan je po njoj. Otprilike pred 50-60 g. ona je radila u NASA, u grupi afroamaerikanki koje su bile kompjuterski centar ili kako bi ih zvali prevedeno "kompjuter u suknji".

Ta grupa je za potrebe inžinjera pravila proračune tj. uzele bi olovku i papir i računale. Johnson je bila genij te je računala parabole, azimute, kutove za izletanje i ulijetanje, izmišljala nove formule i sl.

Bez nje bi američki svemirski programi bili nezamislivi. Pred nešto više od godine gledao sam film "Hidden Figures" koji vrlo lijepo obrađuje tu temu i sve okolnosti tadašnjeg američkog društva s obzirom da su one bile žene i još k tome crnkinje. Johnson je računala za sve ondašnje svemirske programe kao Mercury, Gemini i kasnije Apollo a kad su prvi kompjuteri počeli imali su česte smetnje i ispadali tako da je i njih pratila i kontrolirala svojim računima. Prvi američki astronauti Shepard i zatim Glen vjerovali su samo njezinim računima.

moon-landing-60582_1280.jpg

Dakle olovka i papir.

Tako uzmem i ja olovku i papir i počnem računati. Zamislite da je ljeto i sjedite s društvom vani u Viradi i pijete kavu. Ispred vas na stolu stoji jedna velika lopta koju ne možete rukama obuhvatiti i promjera je točno 1 metar.

Možete je malo zavrtiti, ona predstavlja našu zemaljsku kuglu, globus i na njoj su lijepo oslikana mora i kontinenti. Naša atmosfera se pruža do 4 milimetra iznad lopte. Sav život na toj lopti odvija se do pola milimetra iznad njene površine. Svi avionski letovi zbivaju se unutar 1 milimetra. Naš ozonski omotač koji nas štiti od UV zraka je od 1,5 – 3 milimetra. Nije zabuna sve je do sada u milimetrima.

Zavrtite još malo loptu. J. Gagarin je letio iznad lopte na visini do 1,4 centimetra, A. Shepard oko 1,5 cm a J.Glenn na 2 cm.

Sada zamislite jednu sitnu mušicu koja oko lopte leti na visini od 3,2 centimetra, to je ISS svemirska stanica u kojoj su astronauti i ponekad lebde vani kad prave reparature na stanici. Najudaljeniji sateliti, geostacionarni jer se vrte jednako kao zemlja (uvijek iznad istog mjesta) lete 2,8 metara iznad naše lopte. Sad malo udaljite pogled prema rivi i tamo na koloni kod basadure, otprilike 31 metara od lopte stoji jedna veća košarkaška lopta. E to je naš misec. Tako stoje odnosi. Mjesec je promjera 3 476 km a udaljen je od zemlje kao što am već napisao 384 000 km. Zemlja ima promjer 12 756 km.

Gerhard Wisnewski, njemački autor koji se između ostalog bavio ovim problemom napisao je i knjigu o svemirskim letovima. Za njega prevara počinje već letom Jurija Gagarina 1961 g. Iako su prvi letovi bili suborbitalni, pretpostavlja da onda nisu bile tehničke mogućnosti za takve pothvate i da je bilo bitno pitanje prestiža u hladnom ratu.

J.Gagarin nije bio iskusan pilot a ni iskusan padobranac ali je bio mlad i karizmatičan. Jedini dokaz leta je pipsanje na radiostanici, radio-prenos sa magnetofona i skok sa padobranom kod nekog sela gdje ga je jedna baba vidila i onda je uzviknuo "živio Sovjetski savez". Neki kažu da je kasnije umro od alkohola, a neki da je poginuo dok je trenirao sa svojim učiteljem letenja jer se pripremao za vojnog pilota jer kao što se zna još nije imao licencu vojnog pilota. Izgleda da je postao nezgodan i zato je poginuo, časno.

Wisnewski je analizirao mnoge slike kao i drugi teoretičari zavjere. Pale su sumnje da je sve snimano u Nevada pustinji u zatvorenom i nepristupačnom vojnom području "Area 51".

Zastava koja se na mjesecu ljulja, sjene koje ne idu pararelno, osvjetljeni astronauti u sjeni sonde, duboki otisci stopa u mjesečevoj prašini koja nema ništa vlažnosti, nepostojanje kratera od raketnog kočenja kod spuštanja sonde itd.

Mnoge slike su teoretski nemoguće s obzirom da su kamere bile pričvršćene na prsima i okidali su ih onako, otprilike. I sam izgled sonde i rampe pod povećanjem izgledaju kao kulise od stiropora, sjajnog papira kvačica kao kod snimanja filmova. Na jednoj slici je pronašao i pustinjskog miša.

Robert Stein, novinar sa pilotskom školom također se bavi tim problemom. Mjesec nema atmosferu pa tu ne pomažu padobrani ni propele. Jedini način kočenja i spuštanja na mjesec je raketni pogon. Još 30 godina poslije svih 6 uspjelih spuštanja ljudi na mjesec američka vojska je testirala raketne sisteme sličnih konstrukcija za prizemljenje i odustali su jer su svi bili neuspješni. Dakle tehnologija kojom su s lakoćom pred 50 godina išli na mjesec ovdje na zemlji ne funkcionira ni danas.

Zamislite samo sonde sa primitivnim pomoćnim kompjutorima, jer su sve komande dolazile sa zemlje u zakašnjenju od 3 sek. (1,5 tamo i 1,5 nazad), spuste se mekano na mjesec uz raketno kočenje koje koje ne ostavlja traga na površini mjeseca. Iz njih se izvlače astronauti, vade opremu i kasnije auto (210 kg na zemlji) pa se voze po mjesecu. Samo posada zadnjeg Apolla 17 je u svojih 22 sata (3x7sati) boravka na mjesecu sa autom prošla 36 km i napravila u prosjeku svakih pola minute jednu sliku (6514 slika sa manualnim aparatima sa filmom unutra). Nakon obavljena posla ulaze, pale raketni pogon i pogađaju točno na svoju letjelicu koja je s jednim astronautom kružila oko mjeseca. Nakon uspješnog spajanja dadu gas i vraćaju se nazad.

Ulazak u atmosferu je posebno težak zbog silnog zagrijavanja što nam je poznato 34 g. kasnije kad se kod Space Shuttle Columbia 2003 samo malo oštetila keramička zaštita pa je izgorio u atmosferi. Sve slike prikazuju kako kapsula guzicom stabilno klizi, pada kroz atmosferu što je pravo čudo. Kratko rečeno pred 50 g. ljudi nisu ni približno vladali tehnologijom za takve pothvate. Niti raketnom niti kompjuterskom.

Za razliku danas Kinezi pristupaju pažljivije. Već samo mjesto slijetanja u blizini južnog pola mjeseca je razumnije jer su temperature povoljnije. Inače mjesečev dan traje oko 2 tjedna i temperature dostižu preko 130 stupnjeva a noć rashladi do -160 stupnjeva Celzijusa.

Danas su moderni raketni pogoni upravljani snažnim brodskim kompjuterima i na raspolaganju moderna robotska tehnika i komunikacije. Ipak su pažljivi i planiraju ljudsku posadu u narednih 10 god.

Neki koji se bave ovim došli su do zaključka da je slike i filmove za potrebe NASA -e odradio jedan profesionalac, vrlo sposoban režiser Stanley Kubrick.

U svom horror-filmu "Shining" po romanu Stephen Kinga ostavio je prikrivene poruke. I stvarno kad se s te strane gleda mogu se u filmu naći mnogi detalji koji se mogu kao takvi prepoznati i tako interpretirati.

U srijedu 20. srpnja 1994, na jubileju 25 godina stupanja ljudi na mjesec, održao je Neil Armstrong, prvi čovjek na mjesecu, pred uzvanicima u Bijeloj Kući kratki govor.

Počeo je sa malom šalom otprilike ovako: "Wilbur Wrigt je jednom primijetio da je papagaj jedina ptica koja doduše zna govoriti ali ne može dobro letjeti! Izrazio bih se kratko".

Zatim je par riječi rekao kako je veliki broj ljudi bio angažiran u projektu Apollo, da bi se na kraju obratio studentima:

"Među nama je jedna grupa studenata, najbolji od najboljih u Americi. Vama želim reči, mi smo počeli i prepuštamo vama mnogo što je ostalo nedovršeno. Ima veličanstvenih neotkrivenih ideja, novih prodora, koji stoje otvoreni za one koji bi mogli jednu od zaštitnih ljuski nad istinom ukloniti."

Iako dvosmisleno, mislim da je time sve rekao.

TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0