Pet21Pro2018

Pečat proroštva

Pakistanka Sabatina James je u jednoj svojoj knjizi pisala kako je kao dijete sa roditeljima iz Pakistana došla u Austriju. Jedna starija susjeda voljela ju je i pomogla je obitelji da se snađu u za njih novoj sredini. Iz zahvalnosti njena majka je stariju gospođu pozivala nekoliko puta godišnje na kavu i kolače. Porculan iz kojeg je gospođa pila kavu i jela kolače ne bi se prao nego razbio i bacio u smeće jer je bio nečist. Pomislio sam tada, žena pretjeruje, pa to ne može biti.

Pakistanka Sabatina James je u jednoj svojoj knjizi pisala kako je kao dijete sa roditeljima iz Pakistana došla u Austriju. Jedna starija susjeda voljela ju je i pomogla je obitelji da se snađu u za njih novoj sredini. Iz zahvalnosti njena majka je stariju gospođu pozivala nekoliko puta godišnje na kavu i kolače. Porculan iz kojeg je gospođa pila kavu i jela kolače ne bi se prao nego razbio i bacio u smeće jer je bio nečist. Pomislio sam tada, žena pretjeruje, pa to ne može biti.

Nedavno vidim na televiziji slike demonstracija po Pakistanskim gradovima i pomislih, pa što se sad to opet događa? Demonstranti nose parole sa natpisima "Asju Bibi treba ubiti, kamenovati, objesiti". Povod je bila odluka višeg suda da se ženu pusti iz zatvora nakon 9 godina zbog nedostatka dokaza. Asja Bibi je jednostavna žena i majka koja je radila sa drugim ženama u polju i normalno ožednjevši ulila je vodu iz posude i napila se. S obzirom da je ona bila kršćanka, voda i posuda su automatski postale nečiste i druge žene, muslimanke nisu htjele piti. Da se osvete rekle su da je Asja Bibi rekla da je Isus veći od Muhameda. Po zakonu blasfemije završila je na tešku zatvorsku kaznu. Kršćani su danas najviše progonjena religiozna grupa u svijetu, preko 100 miliona progonjenih po podacima organizacije "Open Doors". Na spisku zemalja najgore su progonjeni u komunističkoj Sjevernoj Koreji a onda se nižu islamske zemlje jedna za drugom.

Kad se šeta po evropskim gradovima naiđe se na pojedine četvrti punih malih dućana s ponudama iz svih strana svijeta, imbisima i restoranima sa svim mogućim svjetskim kuhinjama i susreće se ljude različitih nošnji, običaja i svjetonazora. To zajedničko ophođenje i suživot omogućava jedan čvrsti pravni sistem, pravila ponašanja kao i određena sloboda sa svojim granicama koje zapadno društvo njeguje. Taj multikulturalizam počiva na tome da ljudi jedni druge akceptiraju bez obzira na vjeru, kulturu i običaje i predstavlja šansu da u susretima jedni od drugih uče, da pokušaju neke stvari gledati iz perspektive onog drugog što dovodi do boljeg međusobnog razumijevanja, reklo bi se obogačenje. Ujedno je to i šansa da se i vlastita kultura preispita, da se odvaži na vlastitu vjeru, kulturu i običaje kritički osvrnuti.

Bivši njemački predsjednik Christian Wulff je 2010 izjavio kako Islam pripada Evropi. Zaključio je to zato jer je posljednjih desetljeća mnogo muslimana došlo u Evropu trbuhom za kruhom, našlo egzistenciju, podiglo obitelji i ostalo, donijeli su svoju kulturu i religiju što je zapad prihvatio kao novu ponudu na kulturnom i religioznom polju. Nakon Wulffove izjave, odmah su se javile reakcije i prepiranja po medijima s jedne strane "napredni" koji podržavaju predsjednika i "nazadni" koji stoje da muslimani pripadaju društvu jer su već tu ali sam islam, kao religija i kultura nema sa Evropom ništa.

Naravno, povijesno gledano, Islam ima s Evropom puno dodirnih točaka. Ako se izuzmu svađe i ratovi među kraljevima i vlastelom, sve velike bitke na našem području su bile bitke protiv islama i njegova prodiranja u Evropski prostor. Bitka na Kosovom polju (1389), pad Carigrada (1453), dvije bitke kod Beograda (1456 i 1718), na Krbavskom polju (1493), kod Mohača 1526), dvije bitke za Beć 1529 i 1683), bitka kod Segeta (1566), najveća pomorska bitka do novijeg vremena, bitka kod Lepanta (1571), bitka kod Petrovaradina (1716)...da nabrojim samo značajnije.

Kad je bivši papa Benedikt XVI u sklopu posjete Njemačkoj 2006 u Regensburgu, pred studentima održao kratko predavanje o nenasilju u religijama, naveo je citat bizantskog cara Manuela 2 " što je Islam novo donio doli nametanja religije silom...". To je odjeknulo cijelim svijetom s osudama kako vjerski vođa jedne svjetske religije smije optužiti drugu svjetsku religiju za nasilje. Muslimani su se strašno uvrijedili pa su se odmah posvuda mogle čuti osude kako su kršćani isto vodili križarske ratove, neka metu ispred svoje kuće. Da, kršćani isto imaju krvave fleke što nije evanđeoski i križarski ratovi su bili okrutni ali ipak treba stvari povijesno gledati i vremenski poredati.

Kad je papa Urban 2 godine 1095 pozvao na rat imao je cilj oslobađanje svetih gradova i zaštitu hodočasnika, što se više puta i omaklo kontroli. Vremanski gledano prvi križarski rat je počeo 1096 nakon 470 godina neprestanih islamskih napada, ratova, osvajanja i porobljavanja. Još za života Muhameda počela su osvajanja koja su nastavili njegovi nasljednici kalifi, zatim dinastije Umayyadi, Abbasidi, Fatimidi, Selđuki i najzad Osmani.

apocalypse-2273069_1280.jpg

U prvih 100 godina nakon smrti Muhameda muslimani su osvojili čitav arapski svijet, Perziju, zatim pregazili Egipat, Kartagu, cijelu sjevernu Afriku, cvijet ranog kršćanstva sa oko 400 biskupija. Do pojave Islama na cijelom sredozemnom prostoru proširilo se kršćanstvo. Sukob kršćanstva sa filozofijom antike rodilo je razvojem misli, prvim crkvenim naučiteljima i teolozima, ljudima oštra uma od sv. Katarine Aleksandrijske do sv. Augustina. Sav taj prostor je pregažen.
Zatim su prešli na Evropsko tlo i osvojili Španjolski poluotok. Napokon je veliki Karl Martell 732 g. sakupio vojsku i u ratu u srcu Francuske kod Tours i Potjer konačno zaustavio prodor u dubinu Evrope. Slabljenjem Bizantskog carstva i konačno padom Carigrada islam pojačano prodire prema Evropi preko Balkana neprestalnim iscrpljujućim ratovima.

Dr. Bill Warner je u svom institutu za istraživanje islamskih ratova i širenja islama napravio mali video na YouTube na kojem na karti kronološki svakih nekoliko sekundi ubaci nove točke koje predstavljaju ratove islamskih osvajača kroz svakih 20 godina jedno za drugim. Naravno tu su uračunati samo značajnije bitke koje je on nabrojio oko 600 samo u pravcu Evrope. U svim križarskim ratovima zajedno bilo je 18 bitki.

Kako rekoh političari su se zapleli, ne poznaju islam, povijest su zaboravili a polazeći od sebe svaka je religija ista i zapadni čovjek može vjerovati što hoće. Sloboda vjerovanja je garantirana ali državni zakoni se moraju poštivati. Tako i stoji sa svim drugim religijama ali islam je nešto drugo. Zapad se susreće sa uvijek novim zahtjevima od strane islama, da se np. žene smiju potpuno zamotati u Nikab, da učiteljice smiju nositi šudar, da djeca odvojeno idu na sportsku nastavu, da se po menzama dijeli samo hrana dopuštena po islamskim normama (halal), da se po fakultetima dozvoli prostor za klanjanje, da sudovi uzimaju u obzir "kulturno porijeklo" kod određivanja kazni itd.

Stvara se i paralelno društvo gdje u mnogim četvrtima gradova izgleda kao da se došlo u Pakistan, takvih četvrti u kojima je islamska kultura dominantna, koji su se kao geto odcijepili od društva, imaju vlastita pravila čak i sudstvo. Policija izbjegava takve četvrti a najpoznatije su u Njemačkoj Marxloh u Duisburgu i Neukoelln u Berlinu. Postoje i čitavi gradovi u Evropi kao Amsterdam, Malmo ili Birmingham koje vlast nema više pod potpunom kontrolom.

Zapadno društvo ima svoje vrijednosti koje su izgrađivane od židovstva , grčke antike, kršćanstva i filozofije novog doba, i ima svoje norme ponašanja i razlikovanja što je dobro a što nije, što je sve pretočeno u ustave i zakone.
Islam, nasuprot ima svoje vrijednosti izgrađene na njihovom Kuranu, tradiciji i životu Muhameda. Islam nije samo religija sa svojim ritualima već ujedno i društveno uređenje sa svojim zakonom šerijatom i to je neodvojivo. Za njih je šerijat dan od Allaha i time mora stati iznad svih ljudskih zakona. To je vidljivo np. da Opću deklaraciju o pravima čovjeka, izglasanu od UN u Prosincu 1948, nisu potpisale islamske zemlje. Da bi bio vuk sit i koza cijela, islamske zemlje su se sastale u Kairu 1990 g. i donijele svoju, islamsku konvenciju o ljudskim pravima tzv. Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima. Gotovo u svemu je ista sa općom deklaracijom o pravima čovjeka samo u nekim točkama i na kraju ima dodatak "...ako šerijat ne određuje drugačije". Dakle točke deklaracije važe samo ukoliko se ne protive šerijatu, islamskom zakonu.

Razumijeti Islam sa naših pozicija je vrlo teško. Osobno se slažem se sa mnogim znanstvenicima koji u biografiji poslanika i osnivača Muhameda vide ključ za razumijevanje islama. Tim više jer je po shvaćanju muslimana Muhamed bio najsavršeniji čovjek, najveći od svih božjih poslanika i pečat proroštva te kao takav i danas uzor koji bi svaki musliman trebao slijediti.
Hamed Abdel-Samad je na njemačkom napisao jednu interesantnu knjigu o Muhamedu gdje ga stavlja u tadašnje društvene i političke prilike, kao vođu, osvajača i političara, osvjetljava ga i s njegove psihološke strane sa strahovima, željama i razočaranjima. Obrađuje njegov odnos prema drugim religioznim grupama, i njegovim mnogobrojnim ženama od matere i kćeri do žena i konkubini. Ne znam jeli prevedena na druge jezike ali je vrlo vrijedno pročitati.

Tko zna engleski može potražiti u internetu vrlo jasni i sažeti kritički osvrt "The Story of Muhammed" od Harry Richardson (prevedeno je i na njemački). Iz islamskih izvora o njemu se vrlo mnogo zna tzv. sira (Ibn Ishaq ili Ibn Hisham). Ja ću pokušati najkraće moguće nešto prenijeti iz Muhamedove biografije.

Kad je Muhamedu bilo 6 g. umrla mu je mati a otac mu je umro još prije njegova rođenja, ostao je potpuno siroče te ga je nekoliko godina preuzeo djeda Abdulmuttalib a nakon njegove smrti stric Abu Talib. Sa stricem je kao mladić išao nekad karavanom prema Siriji jer su se Mekanci uz održavanje svetišta bavili i trgovinom pa tako Muhamed s vremenom izuči zanat vođenja karavana. Na jednom takvom putovanju je jedan stari monah Bahira prepoznao u njemu znakove velikog proroka.

Kaaba je kockasta građevina u Meki koju su po predaji podigli Abraham i Ismael i bila je tada njihovo glavno pogansko svetište. Tu su se vršili poganski obredi različitim božanstvima i štovalo se crni kamen. Trebalo ju je renovirati jer je bila u ruševnom stanju ali svi su imali strah od božanstava i jer je na Kaabi ležala jedna ogromna zmija. Jednog dana odnese velika ptica zmiju i Mekanci počeše ranovirati Kaabu srušivši je najprije do temelja. Kad je trebalo ugraditi crni kamen koji je po predaji došao iz raja (u početku je bio bijel ali je pocrnio od ljudskih grijeha) onda su ga, da ne bude svađe po savjetu Muhameda zajedno digli s jednom dekom a Muhamed ga je gurnuo na njegovo mjesto.

Hatidža je bila bogata trgovkinja, udovica koja je iza sebe imala već dva braka i koja je uzela Muhameda u službu. Zadovoljna s njime oženi ga kad je on imao oko 25 g. a ona 40 g. S njom je bio do njene smrti u normalnom braku (bez više žena), jer može biti da nije bila poganka a njen rođak Waraka bin Naufal je bio kao neki redovnik pustinjak i poznavao je sv.pisma. Tu je mladi Muhamed pokupio kao i na putovanjima po Siriji mnoge priče iz biblijskih textova, psalama, textova iz apokrifnih evanđelja i naravno drugih starih epova. To je onda bio običaj navečer sjediti zajedno i slušati recitacije ljudi koji su napamet znali mnoge priče i epove. Tako su kasnije u kuranu prepoznatljive priče iz biblije samo na svoj način ispričane. Neke od njih su i pobrkane kao np. kad Mirijam (Mariju), koja je po kuranu također djevica, naziva kćer od Amrama i na drugom mjestu "sestro Arona". Mirijam, kći od Amrama, sestra od Mojsija i Arona i mati od Jošue je živila 1500g. prije Mirijam (djevice Marije), metere od Jošue (Isusa) iz loze Aronove. Lako se pobrka.

Sa Hatidžom je živio oko 25 g. do njene smrti. (od njene 40-65 g.) i s njom je imao 2 sina koji su vrlo rano umrli i 4 kčeri od kojih je najpoznatija Fatima. Usvojili su i jednog sina (bivšeg roba) Zaida.

Kad mu je bilo oko 40 godina, Muhamed je znao ići više tjedana na obližnje brdo u jednu pećinu u osami klanjati uz tada uobičajene poganske religiozne praktike. Jednom takvom prilikom dotrči kući sav znojan, prestrašen, dršćući i pokrije se dekom i sakri se kod žene. Ispričao joj kako je došao duh koji ga je pritiskao i dušio i dao mu nešto napisano da pročita. On odgovori da ne zna čitati no ovaj ga nastavi dalje gušiti. Vidjevši da stvarno ne zna čitati, duh mu pročita text a ovaj je morao zapamtiti i tako je nastao prvi kuranski ajet (vers), sura 96. Hatidža ga utješi da to nije duh nego anđeo, kasnije su zaključili da je bio Đibril (Gabrijel) i da je on sam izabrani prorok.

Tako je počelo i dolazili su mu textovi nekada kao glas, ili uz zvonjavu ili iza zavjese, nekad u stanju sličnom padavici, a i na druge načine. Počeo je u Meki širiti svoju vjeru u Allaha i recitirati svoje ajete. Ljudi ga nisu prihvaćali jer tadašnji mnogobošci su uz svojih 365 bogova imali mjesta i za još jednoga ali on nije trpio druge bogove. Ismijavali su mu se i radi njegove upornosti su ga odbijali i progonili.

Nedugo nakon Hatidžine smrti bježi u Medinu (tadašnji Jitrib) gdje je već imao svoje pristaše koji su mu se u zakletvi kod Akabe zakleli na potpunu odanost a bilo je i dosta pristaša koji su prebjegli iz Meke. U Medini su živjela tri židovska plemena kojima je u početku bio kao sudac i posrednik u svađama. I njih je pozvao da ga slijede ali njima su njegove objave bile neuvjerljive da bi ostavili svoja pisma tako je s vremenom jačalo neprijateljstvo. Međusobne odnose su regulirali ugovorom tzv. ustav od Medine.

U tom novom razdoblju Muhamed ženi Suadu. Nedugo poslije ženi Ajšu, kćer od svog najboljeg suborca Abu Bakra. Biografija Muhameda koju su selafije dijelili po gradovima u Njemačkoj tako je mekano napisana sa biranim riječima da se čita kao bajka iz 1001 noći. " Ajša je poznavala Muhameda još od svog djetinjstva i znala je da je Allahov poslanik. Slušala je uvijek lijepo o njemu i njoj samoj je bio drag" . Zaboravili su samo napisati da je tada bila stara 6 godina kad ju je Muhamed oženio a "provukao" je brak kad je imala 9 g. i imala je sa sobom svoje lutke. On je imao preko 50 g. Poslije nekog vremena ženi još mladu udovicu Hafsu.

Jačanjem muslimana u Medini počeli su napadati Mekanske karavane što je zaoštrilo odnose s Mekom i raspalilo stara neprijateljstva iako su svi bili rodbinski vezani. Prva bitka je bila kod Badra gdje su muslimani pobijedili. Nedugo poslije je Muhamed zbog jednog incidenta u zlatarnici dao prognati cijelo židovsko pleme bani Qaynuqa. Poslije je prognao i cijelo židovsko pleme banu Nadir jer su ga neki iz plemena htjeli ubiti kamenom.

Druga bitka je bila kod Uhuda gdje je Muhamed bio ranjen ali su se uspili nekako izvući. Treća je bila rovovska bitka koju su dobili a poslije koje su zbog kršenja ugovora i izdaje pobili sve muškarce iz židovskog plemena bani Qurayza iako nisu aktivno sudjelovali u bitki, između 600-900 muškaraca a žene i djecu bacili su u robstvo. Lijepu židovku Raihanu je Muhamed zadržao za sebe kao konkubinu.

Sa Mekancima je sklopio poznati ugovor od Hudaibya. U tom predahu napao je židovsku enklavu Khaibar, koja je bila saveznik mekancima u prijašnjim ratovima. Tamo su pobili vodeće ljude htjedeći se dokopati njihova zlata. Tu su bili bogati seljaci i znali su obrađivati zemlju pa su tako nastali prvi džimmi, podređeni, koji su polovinu prihoda morali dati muslimanskim gospodarima. Lijepu Safiju, kćer od glavara židovskog plemena Muhamed ženi već iste noći nakon što su joj ubili oca i muža. To je bila njezina želja. U ratovima je uveo djihad tj. sveti rat jer svatko tko pogine za Allahovu stvar ide direktno u raj. Ratni plijen u robi i ljudstvu se dijelio tako da jedna petina pripada Allahu i njegovu proroku.

Po ugovoru su muslimani imali pravo ići 3 dana u Meku u svetište Kaabu što su i učinili. Muhamed je poveo ogromnu grupu i povratio Meku nenasilno a gotovo svi preostali mekanci su prihvatili Islam. Ratovi su komad po komad neumorno išli dalje i računa se da je u zadnjih 8 g. njegova života u prosjeku svakih 6 tjedana bila neka bitka. Nasrtali su i na Bizant gdje su se slomili ali su uspjeli nekakve ugovore izvući što im je omogućilo da se koncentriraju na druge pravce.

Oženio je još i rodicu Zeinab koja je bila žena njegova posvojenog sina Zaida koji se rastavio s njom da bi je prepustio Muhamedu. Ženio je još žena (preko 10) i imao ropkinja (konkubina) ali nije imao s njima djece osim sa robkinjom Marijom (koptska kršćanka) koja mu je rodila sina koji je vrlo rano umro.

Muhamed je umro 632 god u 61 g. života od bolesti a neki kažu od posljedica trovanja. Nije imenovao nasljednika pa je prvi preuzeo vodstvo Abu Bakr kao prvi kalif i bio je prezauzet Ridda ratovima jer se su neka plemena pokušala vratiti na staro poganstvo. Osvajanja su nastavljena prema Perziji, Bizantu, Egiptu, pregazili su cijelu sjev. Afriku i 100 g. poslije Muhamedove smrti došli su do Francuske.

Ali vratimo se malo nazad, na priču o samom rođenju Muhameda. Pred islamsko vrijeme u staroj Arabiji bilo je prepuno božanstava. Svako pleme je častilo svoje idole i hodočastilo se u Meku gdje su se u Kaabi prinosile žrtve. Tu su se susretale karavane i odvijala trgovina. Jedan od glavnih božanstava je bio Hubal, bog mjeseca kojeg je častilo pleme Quraiš, nazivali su ga i al-Ilah što bi općenito značilo "bog". Quraiši su se po tradiciji brinuli o Kaabi kao i o skrbi hodočasnika i iz tog plemena je došao Muhamed.
Djeda od Muhameda Abdulmuttalib zavjetovao se bogu mjeseca Hubalu ako dobije puno sinova da će jednog sina žrtvovati njemu. Izrodilo mu se deset sinova i trebalo je zavjet izvršiti. Kojeg će sina žrtvovati trebao je odlučiti los tj. izvlačilo se strelice ili drvca. Ove su uvijek padale na Abdallaha, najmlađeg sina.

Da bi udobrovoljili boga Hubala a izbjegli žrtvu po savjetu jedne vračarice iz Medine ponudili su Hubalu deset deva i onda ponovo izvlačili strelice i tako redom još deset deva pa izvlačenje. Na kraju se bog Hubal zadovolji sa 100 deva, a Abdallah ostade živ.

Kad mladić Abdallah odraste odvede ga otac u drugo pleme kod žene Amine. Nedugo poslije umre Abdallah. Amina rodi Muhameda, dade ga njegovu djedu i on ga ponese u kaabu i zahvali se al-Ilahu. Zatim ga dade u treće pleme kod dojilje Halime gdje je proveo najranije djetinjstvo. Sa 6 g. je imao iskustvo da su došli dva čovjeka u bijelom, otvorili mu prsa i tražili nešto unutra. To su bili anđeli Đibril i Mikail (Gabriel i Mihovil) i izvadili zlo iz njegovih grudi. Poslije toga od straha jer se sa dječakom nešto čudno događa vrati ga Halima materi Amini. Ona s njime posjeti grob njegova oca i nakon toga oboli i umre a Muhamed ostade potpuno siroče.

Ima i jedna priča, koja je bila prije ove, o jednom drugačijem rođenju, nama bliska, o štalici, djetetu u jaslama, o anđelima i pastirima, o tri kralja. Ima život jednog čovjeka pun naučavanja, ozdravljenja, oživljavanja, ohrabrenja. Čovijeka koji nije trebao ni robove ni ratove već naprotiv bio je to jedan život predan za čovjeka sve do smrti na križu. To je ujedno i priča o uskrsu i o nadi.

Ove dvije priče su tako različite, zapravo suprotne kao što su suprotne vrijednosti i kultura koje iz njih proizlaze. Mislim da nebismo smjeli zaboraviti našu priču da nas ona druga ne pregazi. Upravo čitam kako je nedavno prodana jedna evangelička crkva u Hamburgu i sada je pretvorena u džamiju.

TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0