Osovina zla: Ratovi su interes velikih financijskih sila i potrebni za funkcioniranje financijskog sistema i svijeta kakav je danas

Šetamo po velikom gradu. Lijepa je topla subotnja jesenska večer. Na jednom trgu su iznjeli štandove i klupe, pod jednim paviljonom svira ugodna muzika. Ljudi sjede ili stoje unaokolo sa čašom u ruci, čuje se žamor ponegdje smijeh. Mladi se ljuljaju u ritmu muzike. Osijeća se opuštenost, sigurnost, mir. Pa ipak nije svugdje tako i stvari se mogu gotovo preko noći promijeniti u napetost, strah, nesigurnost i rat. Mi se toga sjećamo i na mnogim mjestima u svijetu se događa upravo tako.

Nedavno smo slavili kao i svake godine godišnjice obrane naše zemlje. Ponosni smo što smo zemlju obranili i sačuvali bar u granicama nekadašnje republike. Nekim narodima je dovoljno ispričati priče o junaštvu da im se zaškaklje ponos i natera u rat, a nama je rat bio uvijek nametnut i morali smo se braniti da sačuvamo ovu krpicu zemlje na globusu koja je svakim ratom manja. Oni izgubljenim ratom dobivaju teritorije koji nisu nikada pripadali njihovoj državi, a mi dobivenim ratom prelazimo granicu dva puta da bi iz jednog dijela zemlje došli u drugi. Teško je jednoj maloj zemlji u ovom svijetu probiti svoje pravo i interese.

Na početku rata vjerovalo se u zaštitu zapada, šeste flote, američke potpore mladoj demokraciji itd. A rat je zapravo tek pravo počeo poslije posjeta američkog poslanika James Bakera Beogradu u lipnju 1991., kao da je šapnuo Miloševiću "imaš vojsku, šta čekaš".

Velikim silama nije ni stalo tko ima pravo, a tko ne niti im je bitno tko će pobijediti, a tko izgubiti, njima je važno da se ratuje. Za nas je to bio veliki rat i pitanje opstanka, a za njih je proba, pokus, vježba kako efikasno potaknuti i raspaliti rat kao i kako završiti rat, a da se ostavi dovoljno žerave za buduće sukobe i ratove. Naravno i ja ne bih htio vjerovati i pomislim nekada da govorim gluposti ali s vremenom sam uvidio da su ratovi zapravo interes velikih financijski sila te da su potrebni za funkcioniranje financijskog sistema i svijeta kakav je danas.

Amerika je imperij kao što je prije nje bila Velika Britanija ili nekada davno rimsko carstvo. Kao i svaki imperij, najveći strah imaju od toga da im ekonomska tj. financijska i vojna moć oslabi i time tron poljulja na koji bi mogao netko drugi zasjesti. Zato ne čudi da imaju jedan tucet tajnih službi koji posvuda po svijetu čačkaju kao i na desetke Things Tanks (tvornica misli) koje analiziraju političke situacije u svakom kutku svijeta i svaki geo-strateški pomak. Financiraju čitavu lepezu NGO (ne vladinih organizacija) od kojih su neke za pohvalu ali mnoge predstavljaju prikriveni instrument uplitanja u politička zbivanja pojedinih država.

Pred par godina u Njemačkoj su ušli u trag da tajne službe prisluškuju mobitele od vodećih političara i kancelarke Angele Merkel. Na kraju je nastala cijela afera jer se ustanovilo da nisu bili zločesti rusi već američke tajne službe. Amerika kao i svaki imperij nema prijatelje nego samo interese. Ništa se ne prepušta slučaju.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. i s jedne strane bijega građana na zapad, a s druge strane jačanja demokratskih procesa počela se raspadati DDR. Želja i pritisak naroda s obje strane doveo je do prvih koraka prema ponovnom ujedinjenju Njemačke. Ključ je imala Rusija i tadašnji predsjednik Gorbačov pristao je da Nijemcima prepusti DDR.

Amerika "prijatelj" nije imala ništa protiv ujedinjenja ali je postavljala uvjet, samo ako cijela Njemačka ostade u NATO-savezu. Gorbačov je pristao uz obećanje zapada da neće biti više proširivanja NATO-a prema Rusiji.
Daniele Ganser, švicarski profesor za noviju povijest, navodi da je to vidljivo iz protokola razgovora i susreta visokih političara ali tada na papir u obliku ugovora nije stavljeno. Pretpostavlja s obzirom da je još postojao Waršavki pakt. Kaže da je bilo i prijedloga da ponovno ujedinjena Njemačka iziđe iz NATO i postane neutralna zemlja što Amerikancima nikako nije odgovaralo.

Daljnjim raspadom Ruske federacije, osamostaljivanje država iz nekadašnje SSSR-a, stvorena je potpuno nova geopolitička slika, Waršavski pakt se nedugo poslije također raspao i zapadne sile su to iskoristile proširujući NATO na nova područja, na granice Rusije. Realno gledano sam NATO nije imao više razlog postojati jer hladni rat je završio i Waršavski pakt je nestao ali nasuprot tome počeo je jačati i pretvorio se u neku vrst svjetske policije koja može svakog napasti što se kasnije i pokazalo, posebno nakon 9/11 pod izlikom borbe protiv terora.

U to vrijeme približavanja, želje za suradnjom, izgrađivanjem povjerenja zapad je vidio kao slabost Rusije i počeo ju je dalje stiskati. Evo kako je to bilo na primjeru Ukrajine kako je analizirao profesor Daniele Ganser koji je i napisao nekoliko interesantnih knjiga gdje razotkriva NATO tajne vojne grupe i NATO ilegalne ratove. Kao povjesničar stvari gleda s jedne udaljenosti unazad, analizira sve prateče dokumente, rezolucije UN-a, tajne dokumente koje se dijelom objave nakon nekog vremena i stvorio je jednu povijesnu sliku o mnogim pučevima i ratovima poslije 2. svj.rata. Tko od povijesti ne uči, pada na uvijek isti trik.

Nikita Chruschtschow, tadašnji predsjednik SSSR-a je 1954 u sklopu svečanosti 300-godišnjice zajedništva Rusije i Ukrajine, poklonio je poluotok Krim Ukrajini. To i nije imalo tada veći značaj s obzirom da je Ukrajina ionako pripadala Ruskoj federaciji.

Na konferenciji u Bukureštu 2008 g. zemlje NATO saveza odlučile su se proširiti primajući nove članove, među ostalima ubuduće i Ukrajinu (tada smo i mi primljeni). Dotakli su nerv Rusiji, oni imaju tamo svoje vojne baze, čak i vojnu industriju. Još prije konferencije je američki poslanik u Rusiji W. Burns upozoravao da bi to moglo dovesti do podjele i građanskog rata u Ukrajini, a da bi time i Rusiju stavili pred zid i u situaciju da donosi odluke koje nebi htjela.

Kad se u studenom 2013. predsjednik Viktor Janukovitsch nije htio potpisati sporazum o udruživanju sa EU nastala je podjela. Narod je za suradnju sa EU ali i za suradnju sa Rusijom i nije bio voljan uči u NATO. Počeli su nemiri i demonstracije pro-eu opozicije na trgu Maidan u Kijevu koje su trajale tjednima.

Američki senator John Mc.Cain dolazio je na Majdan hrabriti demonstrante da sruše vladu. Bila je i Viktoria Nuland visoki funkcioner američkog ministarstva za vanjske poslove zadužena za Evropu i dijelila demonstrantima krušne pogačice. Stvar se slabo pomicala dok nisu 20. veljače 2014 snajperisti iz obližnjih hotela i kuća pucali na demonstrante i policiju te napravili masakr od 40-tak mrtvih. Odmah se preko medija optužilo Janukovića koji je morao pobjeći i tako je vlada pala, a zasjeli su Porošenko kao predsjednik i Jazenjuk kao ministar vlade, dva USA prijatelja koje su V.Nuland i američki poslanik u Ukrajini G. Pyatt preporučili. Boxer Klitscko se morao zadovoljiti mjestom gradonačelnika Kiewa.

Direktorica Evropskog centra za modernu Ukrajinu Ina Kirsch bila je tih dana također na Majdanu i ona kaže da ne zna tko je pucao na demonstrante ali mora biti netko tko ima interesa da stvar eskalira, a upravo to nije bilo u interesu Janukovića. Kaže da ima US-miliardera kao G. Soros koji financiraju revolucije i da su pojedine grupe i demonstranti bili plaćeni.

I Viktoria Nuland je u svom predavanju na utjecajnom Atlantic Council u Washingtonu krajem 2013 iznjela cifru od 5 milijardi dolara koje je Američki narod uložio u procese demokratizacije i tržišne reforme u Ukrajini od njene neovisnosti 1991.

"Mi smo čuli od kolega u ministarstvu kako su se zajedno sa konzulatom u Ukrajini urotili da sruše vladu" kritizirao je bivši poslanik u američkom kongresu Ron Paul: "...čuli smo i kako se V. Nuland hvalila kako je USA potrošila 5 milijardi dolara za pad režima u Ukrajini, zašto bi to bilo u redu? "
Paul Craig Roberts, koji je za vrijeme Reagana bio visoki funkcioner jednom je izjavio da neokonzervativci misle da je povijest izabrala Ameriku da uspostavi hegemoniju na cijelom svijetu. Kaže da je Obama postavio neokonzervativnu V.Nuland na visoku funkciju, a njen biro radi zajedno sa CIA i sa od Washigtona financiranim nevladinim organizacijama (NGO) koje su organizirali nerede u Ukrajini.

Tako je počeo rat u Ukrajini, Rusi su se odlučili spasiti svoju bazu, zaposjeli su Krim i napravili referendum kojim se 97 % Krimljana odlučilo odcijepiti od Ukrajine i pridružiti se Rusiji. Istočni dio Ukrajine također ne želi u Evropu pod uvjetom da se svade sa Rusijom, hoće se odijeliti od Ukrajine i tako se rasplamsao rat i nevidi se kraj.

Majke su izašle, demonstrirale po trgovima, parale vojne knjižice i ne žele dati djecu u vojsku. Pred dvije godine u mjesecu srpnju kroz Ukrajinu su tjednima išle velike procesije iz 3 pravca, s istoka, zapada i juga u pravcu Kiewa, na godišnjicu pokrštavanja rusa i ukrainaca pred više od 1000 g. za vrijeme kneza Vladimira 1. Svetoslavića. Predvođeni njihovim popima i monasima ortodoxne Ukrajinske crkve vjerne Moskvi, potezale su se kolone na desetke tisuća ljudi, molili su se za mir i nosili Isusove i Marijine ikone (nije bilo na TV). Vrlo blizak, bratski narod, isti korijeni, ista vjera, ista kultura pa opet uspješno zavedeni i zapleteni u rat. Malom čovjeku i narodu nije do rata ali nekome drugome je.

Na YT se mogu poslušati otvorene riječi vodećeg američkog stratega i šefa Stratfor-a Georga Friedman na Chicago council on global affairs 2015 :
"...glavni interesi USA zašto smo ratove vodili u prvom i drugom svjetskom ratu kao i za vrijeme hladnog rata je u tome da se onemogući bilo kakva suradnja Njemačke i Rusije jer ujedinjeni predstavljaju jedinu silu koja bi nam mogla biti prijetnja i naš je glavni interes osigurati da do tog ne dođe.... Ja preporučam tehniku koju je predsjednik Reagan koristio u ratu između Iraka i Irana. Podržavao je obe strane te su se oni međusobno, a ne protiv nas borili. Jest da je to cinično i nemoralno ali funkcionira...". i dalje "...mi kontroliramo zrak i sva mora i možemo svaku zemlju napasti a nitko ne može nas, to je lijepo čuti ali čizmom ne možemo uči u Evropu zato moramo širiti i poticati neprijateljstvo i rivalstvo i Ukrajini dopremiti oružje...". Vrlo otvorene riječi i što na to reči.

Napravio je jednu crtu, jedan pojas od Baltika do Crnog mora, tu treba kopati rekao je. Zato zabrinjava neprestalno zveckanje oružjem zadnjih godina, stalni NATO manevri oko Baltika ( sad trenutno u Norveškoj) i stalne prijetnje Nato-a prema Rusiji, stalne provokacije i prijetnje Stoltenberga. Pomislim ponekad kad bi zamijenili strane i na mjesto Rusije stavili Ameriku, već bi padale i atomske bombe.

Danas Amerika ima izvan USA preko 760 vojnih baza, Rusi imaju oko 20 i to u 9 bivših sovjetskih republika. a po jednu u Siriji i Vjetnamu. Kina jednu u Dschibuti-ju. USA izdvaja 610 milijardi dolara za naoružanje, Rusi 66 milijardi, iza Kine (228 miliardi) i Saudijske Arabije (69 miliardi).

Uz toliko vojnih baza nekad predsjednici i zaborave gdje su. Tako su za vrijeme Kubanske krize amerikanci pokušali makniti F. Kastra (zaljev svinja), na što tadašnji Sovjetski Savez pošalje rakete sa atomskim naoružanjem na Kubu. Tadašnji američki predsjednik Kennedy pobjesni: "Kako se usuđuju nama pred vrata postaviti atomsko naoružanje, to bi bilo kao da mi pred njihova vrata u Tursku postavimo atomske rakete". Upozori ga njegov savjetnik za sigurnost Mc.G. Bundy: "Psst, tiše gospodine predsjedniče, naše atomske rakete su već odavna tamo".

Rat se priprema godinama, nekad i desetljećima. Pripremaju se napetosti i nezadovoljstva najčešće ekonomskim i financijskim pritiscima (zaduženjima, sankcijama..), korupcijom (kupnjom političara), skupljanjem podataka o utjecajnim osobama ali i financiranjem različitih NGO-a (demokratizacija, otvoreno društvo OSF, ljudska prava, prava žena, manjina, homoseksualaca..., zaštita okoliša, životinja itd).

Stvaraju se kontakti sa nezadovoljnim grupama preko diplomatskih službi. Svejedno koje grupe, nacionalne, religiozne, islamisti, nogometni navijači, lijevi ili desni... Regrutiraju se vojne grupice koje se pripremaju vani, doprema se oružje preko tajnih organizacija (np.CIA).

Fale još šuferini. Njih se zapali u povoljnom trenutku, to su posebni zadaci obučenih specijalaca koji moraju biti dovoljno krvavi da plane i često se podvale protivničkoj strani. To mogu biti atentati kao pred 1. svj rat ili rušenje putničkih aviona. To može biti Majdan i Odessa u Ukrajini, napadi kemijskim otrovima u Siriji, krvave pobune u Libiji, Borovo selo kod nas itd.

I rat protiv Afganistana počeo je gotovo odmah nakon 9/11 tj. napadom na tornjeve WTC u New Yorku. Amerika je bila u šoku, a i mnoge zapadne zemlje i trebalo je situaciju iskoristiti i krenuti u rat protiv al-Kaide i Bin Ladena. Tada podrška američkog naroda i zemalja saveznica da se uđe u "rat protiv terora" nije uopće bila upitna. Kasnije se pokazalo da je sa velikom vjerojatnošću i taj terorski napad insceniran. Zato postoje debele indicije kao np. pad WTC7 koji nije uopće bio pogođen.

Ipak najčešće je direktni povod LAŽ. Pred ulazak amerikanaca u Vjetnamski rat povod je bio da su Vjetnamci torpedima napali Američki ratni brod u zaljevu Tonkin. U stvari sj. Vijetnam je napao brod torpedima koje su ovi brzo neutralizirali i brod je poslije otplovio. Amerikanci su se dosjetili kakvu priliku su propustili i poslali su brod nazad te nakon nekoliko dana izjavili da su ih Vjetnamci ponovo napali i da se Amerika mora braniti i oštro uzvratiti. Naravno stajala je vijest u svim novinama velikim slovima. Kasnije je ustanovljeno da je to bila laž i da drugog napada nije bilo.

Za vrijeme hladnog rata kad su Amerikanci htjeli napasti Kubu planirali su kao povod uništiti vlastiti ratni brod i podvaliti ga F. Kastru, tzv. "Operation Northwoods". Tada je došao Kennedy na vlast i nije dopustio akciju, a general Lyman L.Lemnitzer koji je planove izradio poslan je u Evropu za komandanta NATO-a.

Pred napad na Irak u 2. zaljevskom ratu povod je bio da su Irački vojnici napali rodilište i bebe iz krevetića bacali na pod. Ta izjava jedne plačuće djevojčice od 15 g. vrtila se po svim vijestima tih dana a kasnije se ustanovilo da je laž. Naime djevojčica Nayirah je ustvari kćer Kuwajtskog ambasadora u SAD i medijska laž je pripremana sa firmom Hill & Knowlton.

Za napad na Irak (2003), s obzirom da nisu našli povezanost Husseina sa al Kaidom i 9/11, bio je povod da Sadam Husein ima bojne otrove koje želi na Ameriku upotrebiti. Na svakim vijestima se tada moglo vidjeti kako general Colin Powell na UN-sjednici maše sa jednom epruvetom kao nekim dokazom. Poslije se Powel izvinuo i izjavio da je to jedna sramna fleka u njegovom političkom životu.

Ratom se s jednim udarcem mnoga pitanja rješavaju, tako bar razmišljaju moderni imperatori. Najprije treba zaokružiti primarne ciljeve, a to su nafta i dolar kao vodeća valuta. Najbolji primjer takvog rata je Libija. Par godina nakon što je došao na vlast, Gadafi je stavio naftu pod državnu kontrolu većinskim udjelom u firmama koje su vadile naftu. Libija je u nekoliko desetljeća od najsiromašnije zemlje postala najbogatija zemlja Afrike iako je Gadafi bio diktator i nekada koristio nasilje da očuva red među plemenima. Narod je imao velike koristi. Škole fakulteti, zdravstveno osiguranje je bilo mukti, a razne povlastice za majke, mlade obitelji i još mnogo toga je bila svakodnevica. Pa ipak to ne smije biti da narod dobro živi, a velike multinacionalne firme ne kontroliraju cijelu naftu i dijelom su uskraćene za svoje profite.

Prvi put su Amerikanci u dogovoru sa Englezima napali Gadafija avionima još 1986. pod izgovorom da je u Berlinu u jednom disko klubu explodirala bomba i među žrtvama su bila i 2 američka vojnika. 1988 explodirao je američki putnički avion poviše Škotske sa 259 putnuka za što je odmah optužen Gadafi. Još su više puta tajne službe pokušale ubiti Gadafija kao i 1996, kad je Engleska tajna služba MI6 potplatila al-Kaidu da ga ubije ali ovi su postavili bombu pod krivi auto. Najzad su ga napokon uspjeli smaknuti u tzv. Arapskom proljeću 2011. Revolucija je počela demonstracijama koje su se vrlo brzo pretvorile u brutalne napade i rat. Engleske i Američke tajne službe brižljivo su već pripremile teren, blokirale protuzračnu obranu i naoružale plemena, a Amerika Engleska i Francuska su poslale svoje specijalne jedinice i počele nemilice bombardirati Libiju dok nisu ubili Gadafija i zemlju prepustili plemenskim sukobima, neredu i islamskim fundamentalistima. Sve je išlo brzo i bilo je praćeno snažnom medijskom kampanjom. Svatko, tko je pratio događanja imao je utisak da je Gadafi kriv za svaki teror, svaku bombu i svako zlo u svijetu, da je gori od Hitlera. Svjetska javnost i politika su bili blokirani.

Nadalje, potencijalnog rivala treba na vrijeme prepoznati i onemogućiti da se naoruža do te mjere da predstavlja ozbiljnu prijetnju, po mogućnosti zavaditi ga sa susjedima da ima šta glođati. Rat predstavlja i jednu efikasnu mjeru za smanjenje pučanstva što je također u planu moćnika. Istovremeno veliki dio puka onesposobi za normalni život što doprinosi socijalnim i zdrastvenim problemima što je također dovodi do smanjenje nataliteta i ujedno je vrlo korisno za farmaceutsku industriju.

Rat je vrlo koristan i velikim industrijama oružja u modernim zapadnim državama koje se natječu tko će više oružja prodati, može i za naftu ili na kredit. Ako je u pitanju nafta u ratnom metežu se crpi nemilice. Rat pokrene i valove izbjeglica čime se problemi proširuju a mogu i druge zemlje destabilizirati. Najzad kad se sve sruši uliječu financijski moćnici sa kreditima za obnovu koji se poslije desetljećima vračaju i povezani su sa privatizacijom (otimanjem) stvarnih vrijednosti i resursa zemalja. Cilj rata je i postaviti svoje ljude (vazale) na strateški važna mjesta i sebe prikazati kao spasitelje kao i ostaviti dovoljno žerave za buduće ratove po potrebi. Svaki rat, neredi, pobune, socijalni problemi su u interesu i prednost su za imperatora. Rat da, po mogućnosti posvuda samo ne u svojoj kući, to imperatori znaju.

A dana im je šansa da stvore plemenitiji svijet. Trebali bi se prisjetiti zgode iz starog Babilona kad je kreda sama po zidu pisala: " Stavio sam te na tezulju i vidio da si lagan, sutra će na tvoje mjesto drugi zasjesti". Već sutra.