Gender – šarenilo spolova

„Poštovani gosp. predsjedniče, dame i gospodo poslanici, poštovani pederi i lesbe, poštovani dvospolci, intersexualci, poštovani nijedno ni drugo, poštovani asexualci, poštovani pangender i pansexualci, poštovani transgender...." tako je otprilike u njemačkom parlamentu poslanik jedne stranke počeo svoj govor. Na upozorenje predsjednika da pređe na stvar, što misli reći, odgovorio je da još nije sve pozdravio te da se netko nebi osjećao diskriminiran nastavio je dalje nabrajati grupe sa različitim prefixima kao inter, trans, pan, quer, sa zvjezdicom....itd.

Mislim da mu je vrijeme isteklo prije nego je sve pozdravio. Možda se trebao poslužiti kraticom LGBTIQ (Lesbian Gay Bisexual Trans Intersex Queer) ali ne znam bili pokrio sve grupe koji sebe nazivaju manjine i osjećaju se diskriminirani. To je bio njegov odgovor na rasprave koje su se vodile pred nekoliko godina kad je gender ludilo zahvatilo političku binu u Njemačkoj.

Što je u stvari rodna ideologija ili gender?

Jedan mali video od skupa više organizacija obitelji i politike koji se godinama opiru i demonstriraju u Francuskoj pod parolom "La Manif Pour Tous", u Njemačkoj pod sloganom "Demo fuer alle" to kratko, otprilike ovako objašnjava.

Dječaci i djevojčice su oduvijek bili različiti, barem do nedavna, tako se već dođe na svijet i sa rastom i razvojem te se razlike povećaju. Rodna ideologija tvrdi nasuprot da dječaci i djevojčice nisu različiti zato što imaju tjelesne razlike nego zato što roditelji, šira obitelj, vrtići, škole i općenito životna sredina te razlike konstruiraju.

Djevojčice su zato djevojčice jer su tako odgajane kao i dječaci su samo zato dječaci jer se odgajaju kao dječaci. To počinje već u ranoj dobi sa roza haljinama i lutkama odnosno plavim odjelcima i autićima. U odrasloj dobi to sprečava jednakost ili izjednačavanje spolova u društvu. Genderisti vide rješenje tako da se djeca već od malena odgajaju "neutralno". S obzirom da normalna obitelj i sredina ne mogu razumijeti zašto se spolna razlika između djevojčica i dječaka mora ukloniti, onda se to mora provoditi putem vrtića i školi uz odgovarajuće odgojne programe i pod državnom zaštitom tj.zakonski.

Kroz nove odgojne programe treba djeci sve pobrkati, sve što je tipično za dječake ili djevojčice. Otprilike u smislu "Naravno da tata može nositi haljinu i šminku, a mama voziti kamion, naravno da se može imati dvije mame ili dva tate ili tri...". Sve treba dakle izmiješati i što je bolje izmiješano veće su šanse za jednakost spolova u budućnosti. Kad mladi ljudi odrastu i traže svoj identitet, zbunjeni su i ne znaju više što su, pripadaju li nekom spolu ili su nešto drugo tj. nešto od onih 60 novih spolnih konstrukcija.

Njemačka novinarka Birgit Kelle se kritički bavi problemom gendera i vrlo prisebno analizira stvar. Kaže kako mi ljudi još uvijek spolno reagiramo na iste signale kao pred 10 000 god. Napisala je i knjigu "Gender gaga" gdje razotkriva gender. Tu ima toliko materijala za humor i smijanje kad bi to bila satira ali žalosno je što oni koji to provode stvarno misle ozbiljno. Za provođenje genderizacije (gender mainstreaming) kroz sve sfere društva ulaže se ogroman novac. Tako imamo studije u jednom parku prirode gdje slika jelena previše naglašava mušku dominaciju pa treba uz jelena staviti i nekoliko srna. Na Bečkom univerzitetu su stručnjaci za gender istraživali, jeli konj različito reagira na ženskog i muškog jahača te nakon upornih istraživanja zaključili su da je konju svejedno...itd.

Nju začuđuje kako je ta ideologija tako olako prihvaćena. U demokratskim društvima se u narodu osijeća neki problem za koji se najprije pojedinci zauzimaju, a onda prihvate mase, vode se diskusije kroz medije te dođe na političku razinu i o tome se onda odlučuje. Kod ideologija ide obratno. Generizacija (Gender-Mainstreaming ) se od UN kroz smjernice i upustva prenosi na Nacionalne države ili kod nas preko EU na pojedine države, a onda njihove vlade provode takve nametnute programe. Narod je zatečen i ne razumije cijelu stvar. Nudi mu se kao nešto napredno i moderno, stvori se atmosfera da ako se netko kritički osvrne na to oblijepi ga se parolama nazadan, konzervativan, homofob i sl.

I onda u zakonu osvane kao u nekim državama (np. Švicarska) gdje u službenim dokumentima nema više "otac, majka" nego "roditelj1, roditelj2".

Gender programe netko uporno nameće i pokušava provesti uz ogromna financijska sredstva, a parlamenti razbijaju glave na koji način. Za početak nasmije biti da su u nekim poslovima neki spolovi više zastupljeni, sve treba izjednačiti. Na polit. funkcijama, upravnim odborima firmi itd. treba paziti na jednaku zastupljenost spolova, kvotu. Naravno da je za sada težište na ženama tj. zastupljenost žena ali to je samo početak, proširit će se na sve druge "spolove". Mnogi legalni zahtjevi žena miješaju se sa posebnim zahtjevima ovih grupa i sve se stavlja u istu vreću. Posvuda sjede gender-ovlaštenice sa povećalom u ruci ne bili otkrili neku nepravdu ili diskriminaciju. Razvila se jedna nova socijalna grana u kojoj su se mnogi okrušili, ali nisu dosljedni u izjednačavanju spolova jer na gender pozicijama sjede gotovo samo žene i to šarenih spolova.

U prometu treba također paziti da se netko ne osjeća diskriminiran. Na semaforu za pješake je neprihvatljivo da stoji prepoznatljiva muška figura pješaka. U nekim gradovima su pokušali na semafor i neke prometne znakove staviti figuru koja predstavlja žensko sa repićem na kosi i haljinicom. To isto ne paše feministkinjama, taj kliše da žena mora imati suknju i kosu vezanu u rep. Dječake treba upućivati za zanimanja medicinske sestre, odgojitelje u vrtićima ili staratelje u staračkim domovima a djevojčice savjetovati da uče za automehaničare i građevinare.

U Berlinu su na nekim mjestima uveli i dodatni zahod, tako imamo za muške, za ženske i unisex zahod, "za one koji se još nisu odlučili" pisalo je velikim slovima na naslovnoj strani u novinama.

Genderizacija je zahvatila i univerzitete. Otvaraju se gender profesure po fakultetima ( u Njemačkoj ih ima oko 200) čiji je zadatak gender ideologiju provlačiti izvan socioloških kroz sve znanstvene discipline. Hardcore-odjel genderizma je na Berlinskom Humboldt-Univerzitetu. Prof. Hornscheidt je sam sebi dao neutralno ime Lann. Lann Hornscheidt zahtjeva neutralni jezik bez rodova kojim bi se mogli identificirati i oni koji ne pripadaju stereotipu muško-žensko. Njegov prijedlog je da se u gramatici korijenu imenica doda "X" umjesto muških i ženskih nastavaka. Za sebe ne kaže "profesor" nego "profesx".

On kao i njegov uzor Judy Battler su jezikoslovci i svijesni važnosti i snage jezka. Jezikom se unosi duh i ugrađuju ideje u podsvijest, jezk dakle treba mjenjati, očistiti od svih rodova, napraviti neutralnim. Tako na nekim fakultetima diplomski i znanstveni radovi moraju biti pisani u gender jeziku. Nastao je kaos. Teško je na našem ali pokušati ću, np. "pješačka zona" sugerira da je samo za muške pješake i treba je otvoriti za sve "zona za one koji hodaju pješke". Da bi se izbjeglo rodove od glagola prave imenice a u pisanju se stavljaju gender-crtice, gender-zvjezdice ili gender-x. Ozbiljni jezikoslovci se boje suprotstaviti jer će se zaplesti u gender-mrežu i izaći kao nazadni reakcionari. Nešto drugačiji je pristup na fakultetu u Leipzigu, tamo su statutom, nakon 600 g. muške dominacije, odlučili koristiti samo ženske oznake tako da su sada tamo sve profesorice iako većini od njih doli nešto visi. Smiješno kad ne bi bilo ozbiljno kaže B.Kelle.

Naravno da je genderizam zahvatio i teologiju. Posebno evangelička teologija je objeručke prihvatila gender. Bog koji je stvorio čovjeka "...kao muško i žensko stvori ih..." stvorio je i dan i noć, a s njima je stvorio "sumrak i zoru" objašnjava jedan teolog koji je samo o problemu transeksualnosti napisao 700 strana teoloških studija. Ili pisma sv. Pavla kad se iz konteksta vadi nude dosta materijala ali ne mora se teologiju studirati da bi se razumilo što on hoće reći kad u svojim pismima piše "..nema više muško-žensko..". Ide se dotle da se diraju i u samu osobu Isusa s obzirom da se On nije ženio.

Sve je počelo već početkom 50-tih godina. Simone de Beauvoir, filozof i prijateljica od Jean-Paul Sartre u to vrijeme najpoznatijeg filozofa, napisala je knjigu "Le Deuxième Sexe" što bi u prevodu bilo "Drugi spol".

Tu je obrađivala probleme žena u tadašnjem patrijahalnom društvu. Feministkinje su odmah prihvatile njene ideje. Najviše citirani text iz njene knjige je „On ne naît pas femme : on le devient.“ što bi značilo da se kao žena ne rađa nego se žena postaje. U mnogim jezicima se prevodi i razumije tako da se na svijet ne dolazi, ne rađa, kao žena nego se ženom postaje tj. društvo, obitelj i okolina formira iz djeteta ženu. Tu su se prilijepili ne samo različite feminističke grupe nego i svi oni gore koje je nabrojio onaj poslanik u uvodu, LGBTIQ čiji simbol je niz duginih boja kao šarena zastava, marama ili na kišobranu što predstavlja njihovu raznolikost (Diversity). S vremenom se počelo razlikovati ne samo biološki spol već "važniji" socijalni spol, onaj spol kojim se pojedinci i grupe identificiraju i s kojim se ne rađa (biološki) nego se takav postaje.

Na pitanje što je srž gender ideologije, dr. psihologije Christian Spaemann pokušava ovako odgovoriti. Naše postojanje kao i prošlost plemena i naroda bazirana je na činjenici da postoje muškarac i žena, na njihovom upotpunjavanju kako biološki i tjelesno tako i psihološki što je sve danas dobro istraženo i poznato. Krajem prošlog stoljeća jačaju nove ideje posebno pojavom vrlo kontroverzne knjige "Gender Trouble“ (1990), od američke filozofkinje Judy Battler. Knjiga je pokrenula intelektualnu raspravu u zainteresiranim krugovima i pokrenula tzv.Queer-Teoriju. Tu imamo neku vrstu intelektualnog trika kojim se koriste. Ljudsku spolnost (rod) razdijelilo se na tri polja:
1. -Biološki spol ili seks
2. -Socijalni spol, gender ili uloge (role), tj. kako se netko spolno osijeća
3. - Žudnja, tj.prema kojem spolu netko osjeća seksualnu privlačnost

Tako rasjeckano uzelo se kao neku vrst slagalice gdje se sve po volji može međusobno kombinirati. Tako np. biološki muškarac može se osijećati kao žensko i mogu ga privlačiti muškarci (u socijalnom smislu hetero a u biološkom homo). Isto np."butch" biološki žensko sa muškom ulogom, a privlače je (ga) žene "feme". Tako da imamo do 60 različitih spolova i svaka ima svoje ime kao gore u uvodu.

Politički gledano postoji u društvu određeni pritisak da se uloga muškaraca i žena izjednače jer spolnost ne smije utjecati na život pojedinca u društvu. To se proširuje s time da se uz žene nameću svi drugi konstruirani spolovi i traže uz ženska i svoja prava. Daje se osjećaj da se radi o emancipaciji žana, a u stvari pokušava se u glave ljudi usaditi novu ideologiju. Ta dekonstrukciji odnosa muškarac-žena i nastanak slobodno novokonstruiranih spolova je ideološka osnova za gender.

Prva svjetska konferencija žena bila je u Istanbulu još 1935 g. u vrijeme Kemala Atturka. Tek 1975 počele su službene UN svjetske konferencije žena i to prva u gradu Mexicu. Već onda se pokazalo da interesi žena na različitim krajevima svijeta nisu isti. Dok su predstavnice Latinoameričkih i Afričkih žena stavile u fokus ravnopravnost žena, obrazovanje, razvoj i mir, žene iz bogatih zemalja su zahtijevale moderna prava kao np.pravo na prekid trudnoće. Ipak donesena je konvencija o uklanjanju bilo kojeg oblika diskriminiranja žena, CEDAW.

Na konferenciji u Pekingu 1995 su se pojačano osjećale razlike i interesi žena bogatih zemalja i zemalja u razvoju. Pararelno kongresu se održavao jedan NGO (ne vladine, privatno financirane organizacije) forum koji je više sa strane, kao neslužbeno pripremao materijale i sugerirao ženama što je zapravo njihov problem. Kongres se otegnuo i kad se već jedan dio žena siromašnih zemalja vratilo svojim kućama i svakodnevnim obavezama kongres je malo zakrenuo u stranu, tako da su prava žena, ili bolje rečeno, uz prava žena nastala prava za jednakost spolova, izjednačavanje spolova na svim razinama društva. Kasnije je još samo trebalo definirati spol, što je filozofski već počelo idejama Simone de Beauvoir i Judy Battler. Tako je nastala neka pravna osnova za gender. Davane su smjernice preko UN na zemlje članice i na EU. Od EU su evropske zemlje upučivane da taj put slijede i kroz svoje zakone provode.

Po riječima prof. biologije Hans-Peter Klein to je ludost. Kako je moguće uopće da jedna pseudo-znanost sa područja sociologije nameće svoju ideologiju opipljivim prirodnim znanostima koje se temelje na empirijskom promatranju i istraživanjima kroz stoljeća, to ne ide zajedno. Nezamislivo je kako pojedine grupe, manjina gotovo religioznom upornošću jednoj većini svoje ideje diktiraju. Da bi svoja uvjerenja proveli stvaraju u javnosti jednu klimu u kojoj nema mjesta za zdravu znanstvenu diskusiju nego se oni koji drugačije misle kroz napade, sumnje i optužbe plaše i zastrašuju. Tko ako ne biolozi znaju što je spol, rod i seks te što su geni i kromosomi ne samo kod čovjeka već i kod životinja i u cijeloj prirodi. Tko ako ne biolozi znaju kakav je utjecaj seksualnih hormona na tijelo i psihu čovjeka i životinja?

Slično i evolucijski-biolog prof.Ulrich Kutchera koji naziva to "Gender-religija" i najveći je poslijeratni skandal da takva pseudo-znanost uopće dobije prostora na fakultetima. Kaže da je gender ideologija koja ignorira sve znanstvene činjenice. Da mi dolazimo seksualno neutralni na svijet i onda odgajani u smjeru muško ili žensko, i onda još možemo po volji i mijenjati, to je jedan bezobrazluk i što je najgore svi igraju tu igru.

Norveški komičar Harald Eia stavio je također Gender pod upitnik. Norveška je razvijena i bogata zemlja koja je među prvima počela provoditi genderizaciju u što je i ogromna financijska sredstva uložila u zadnjih 20 g. Primijetio je da u medijima fali jedan znanstveni pristup naime biološki i psihološki aspekt.

Napravio je nekoliko kratkih dokumentaraca koji su prikazani na TV. Već prije emitiranja programa dobivao je kritike kako je uopće staromodno govoriti jeli nešto urođeno ili nije. A o genima pogotovo, odmah su ga gurnuli u desni ugao kao konzervativan, staromodan, rasist, reakcionar, kaže ljudi gene povezuju sa rasizmom.

Ukratko u svojim filmovima kroz kratke razgovore sa ljudima, različitim naučnicima kao i statističarima koji brojčano prate razvoj u društvu ustanovio je da u jednom modernom ravnopravnom društvu razlike nestaju, svi imaju pristup školi, zanimanja po izboru itd. Paradox je da nastaju nove razlike i to urođene. Uza sva nastojanja da se djevojčice oduševe za tehničke stvari i one nemaju ni straha pred tim ali za njih je to jednostavno dosadno i radije se odlučuju za poslove gdje se radi sa ljudima. Ništa se bitno nije promijenilo što se tiće izbora zanimanja. Ili već dojenčad neposredno nakon rođenja pokazuju različite interese i reakcije kao muško i žensko. Narod je postao svjestan kakve im se stvari podmeću i u što se troši porezni novac, a vlada je odmah uskratila financijska sredstva za gender.

Mislim da to svi mi možemo potvrditi. Svaki seljak zna da ne mora jare pokrivati roza odnosno plavom dekom da bi se razvilo u kozu ili jarca. Moj unuk Leo od 8 mjeseci zgrabio je autić i loptu a mala Mija mu je davala Barbi-lutku i nije ju ni pogleda. Zar narod mora sve te gluposti pustiti preko sebe da bi se trznuli i posjetili ono što se oduvijek zna da između muškaraca i žena postoji razlika. Čovjek se rađa kao žensko i muško kako biološki tako i psihološki. To je potrebno kako za prenošenje života tako i za međusobno upotpunjavanje, to obogaćuje i jedne i druge. Kao što je moj otac znao u šali reči "pametna je žena ali to je ženska pamet". O tome se i radi, to je kao desno i lijevo oko, oba su potrebna da bi stvari prostorno (3D) vidjeli.

Doduše ima jedan vrlo mali postotak ljudi kojima se iz tjelesnih razloga jasno ne prepoznaje spol ali kroz razvoj i pubertet obično pritegne jedna strana tako da se medicinskim zahvatima tijelo potpomogne u razvoju. Np. austrijanac Erik Schinegger koji je u mladosti kao skijačica Erika osvojio olimpijsko zlato 1966 g. Sa 19 g. se ustanovilo da ima muške kromosome i odlučio se operirati. Sad ima oko 70 g. i troje unučadi.

Nekoliko postotaka ima onih koji se iz psiholoških razloga ne snalaze u kategorijama muško-žensko. Oni imaju problem i moraju se naučiti s time ophoditi. Najčešće inteligentni i umjetnički nadareni mogu naći svoje mjesto u društvu. Ne trebaju zato prekopati cijelo društvo, sve okrenuti naglavu misleći da će time problem nestati i da će se sami osjećati bolje jer njihov problem ne dolazi izvana nego iznutra.

A ljudska prava vrijede za sve ljude , kako za muškarce i žene, djecu i stare tako i za pojedine grupe. I svi mi se moramo naučiti jedni druge prihvaćati i nikog se ne smije na bilo koji način diskriminirati i uskraćivati. Mislim da nema potrebe za posebnim ljudskim pravima jer Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima od UN (1948) i

Europska konvencija o ljudskim pravima u detalj pokrivaju osnovna prava svakog čovjeka. Ne znam koliko je uopće pametno da ove grupe traže posebna prava za sebe, time se zapravo sami odvajaju od ostalih, izoliraju kao više ili manje vrijedni, oni koji su van granica normaliteta. Normalne manjine ne traže posebna prava nego ista prava kao i svi drugi. U pogledu dostojanstva i pravno svi smo mi jednaki, to je stvar zrelosti društva i odgoja a ne nametanja nekakvih ideologija.

Što se zahtjeva žena tiče, društvo mora biti otvoreno za njihove probleme kao što je np. fleksibilnost na radnom mjestu, da se njihov rad cijeni i nagradi ako se odluče za obitelj i djecu ili mogućnost da kombiniraju posao i obitelj itd, što je vrlo ozbiljno i važno. To su sasvim drugačiji problemi nego problemi ovih šarenih grupa. Oni žele pravo da ih se akceptira, da se akceptira njihov način života, to je jedan stupanj više od same tolerancije. Žele da se njihovi "brakovi" stave na isti rang kao normalni brakovi, kao nešto uzorno. S obzirom da društvo od njihovih brakova nema budućnosti u pogledu nataliteta i opstajanja onda su potrebna i druga prava koja idu uz to kao adoptiranje djece, iznajmljivanje materinstva, usvajanje sexualno zrele djece, različiti oblici umjetnih oplodnji i trgovanje istima, brakovi od 3 ili više osoba itd. Ali ta njihova prava se suprotstavljaju osnovnim pravima djece da imaju mamu i tatu.

Nerazumno i opasno je da se mladim ljudima svo to novokonstruirano šarenilo spolova nameće kao nešto jednako vrijedno i uzorno, a na njima je da se što ranije odluče i izaberu svoju spolnost, a ako im ne odgovara nakon nekog vremena promijene i izaberu neku drugu spolnost.

Najgore što se može dogoditi je da se djecu već u vrtićima i nižim razredima škole opterećuje sa takvom seksualnošću u vrijeme kad nisu dorasli i nije im interesantno već ih samo zbunjuje. Oni ipak žele biti jednostavno djeca, uživati djetinjstvo, uz mamu i tatu, djeda i baku i imaju pravo na to. A upravo se tim putem uporno ide, takvi se programi već u mnogim zemljama u malim koracima neprimjetno sve više šire i provode po uputama UN i Evropske zajednice. Postoje pilot-projekti i experimenti, priprema se lektira i slikovnice za vrtiće i knjige za škole, korak po korak.

Savjesni ljudi se pokušavaju opirati kao np.u Parizu 2013. gdje su protiv genderizacije demonstrirali preko 1 mio. ljudi pod parolom "La Manif Pour Tous", što sigurno niste vidjeli na TV. Pokreće ih strah da se ne dogodi da sutra "zora i sumrak" odgajaju njihovu djecu rodnom ideologijom kroz škole, vrtiće i klubove, a da ih vlastiti roditelji ne mogu zaštititi zbog zakonske prisile.

Istanbulska konvencija, protiv čije ratifikacije su se i kod nas skupljali potpisi, nije ništa drugo nego postavljanje pravnih temelja za provođenje genderizma ili rodne ideologije. Dali se time rješavaju problemi žena i jednakost spolova u društvu? I kakvih spolova? Naravno da to nije do kraja promišljeno, ne može ni biti, a ne može ni funkcionirati kao što je pokazao primjer iz Finske. Za genderiste to nije ni važno, najvažnije je rušiti temelje obitelji, naroda i društva.