U Cochabambi, trećem po veličini gradu u Boliviji je krajem 1999. nastao rat za vodu. Po pričanju Oskara Oliviere, jednog od koordinatora pobune, vlada Bolivije je privatizirala vodu da bi ispunila nametnute uvjete za dobivanje daljnjih kredita od svjetske banke. Nepoznata firma "Aquas del tunari" je dobila koncesiju na vodu za 40 godina.
Već u prvom tjednu nakon potpisivanja ugovora cijena vode je skočila od 30-300 % te je prosječnoj obitelji trebalo četvrtinu plaće izdvojiti samo za vodu. Ugovorom je bilo zabranjeno korištenje drugih mogućnosti snabdjevenija vodom, a svi izvori vode koji su do tada korišteni za zajedničko dobro pali su pod vlasništvo firme. Čak je i kišnica privatizirana jer je zakonski bilo zabranjeno njeno skupljanje.
Narod se pobunio, a vlasti su ugovorno morale braniti interese firme pa su poslali policiju i vojsku na narod. Nakon više tjedana uličnog rata saznalo se da iza nepoznate firme stoji velika američka internacionalna firma Behtel, što je narod još više ogorčilo. Uveden je policijski sat, hapšenja, dovedeni su snajperisti te je bilo na stotine ranjenih i 6-tero mladih ljudi je poginulo. Nakon pola godine rata firma je napokon odustala, voda je vraćena gradu, a ekonomski sud također u sastavu svjetske banke odredio je Boliviji novčanu kaznu za izostali profit. Ovaj slučaj je uspješno završio za narod iako uz velike žrtve ali u međuvremenu su na tisuće sličnih akcija posvuda u svijetu multinacionalne firme ukrale sirotinji vodu. I ne samo vodu.
Mnoge države su prisiljene uzimati kredite od velikih svjetskih financijskih institucija da bi uskladile svoj državni proračun. Naravno uz kamatnu stopu koja ovisi o riziku. Danas gotovo sve zemlje 3. svijeta, a i mnoge druge imaju velike kredite koje ne osjećaju kao podršku i impuls za razvoj već suprotno kao teret i kočnicu napretka.
Pred kraj 2. svj. rata u srpnju 1944 g. sastali su se ministri financija 44 zemalja pobjednica u američkom gradu Bretton Woods na čuvenu konferenciju koja je trebala uskladiti međusobne financijske odnose, spriječiti financijske krize (kao one 30-tih godina), podignuti ratom opustošene zemlje i povesti svijet u svjetlu budućnost. Na globalnoj razini nešto kao milosrdni samaritanac iz Isusove priče koji se brinuo za izmlaćena i opljačkana jadnika. Nakon tragedije 2.svjetskog rata bilo je volje i spremnosti da se nešto mijenja. Na konferenciji u Bretton-Woods uveden je čvrsti odnos među različitim valutama, a dolar je uspostavljen kao vodeća valuta vezana za zlato. U tom smislu uspostavljeni su svjetska banka-SB (eng. World Bank) uglavnom zbog financiranja porušenih zemalja i međunarodni monetarni fond- MMF ( eng. International Monetary Fund, IMF) za nadziranje međunarodne monetarne politike. Sve lijepo, sve dobro.
Kad sam bio još u osnovnoj školi govorilo se kako će prestati ratovi, nestati siromaštvo, glad i nepismenost, vjerovalo se u UN i međunarodnu zajednicu da se te pošasti iskorijene. Bilo je samo pitanje godina 20 ili 50. Vjerovalo se u znanost, napredak i bilo je volje. Od tada je evo skoro 50 godina, a od sastanka u Bretton Woods 74 g.
Dakle 3 generacije a rezultati su suprotni. Stanje u svjetskoj politici se nije popravilo. Razdor između bogatih i siromašnih je veći nego ikad a unatoč tehničkom napretku i znanosti siromaštvo, nerazvijenost i glad nisu umanjeni već naprotiv povećani.
Istočni blok je nestao, a naoružava se sve više, posvuda se zvecka oružjem i ratovi haraju zadnjih godina više nego prije. Znači nije sve išlo kako treba, krenulo je naopako, izmaklo se kontroli ili ipak netko nema interesa za boljitak.
Nakon nepuna 3 desetljeća od osnivanja Bretton-Woods institucija SB i MMF, stvari su se znatno izmijenile. Odnosi među različitim valutama i prema dolaru kao vodećoj valuti nisu više čvrsti, gotovo svi bankarski poslovi odvijaju se brojevima na kompjutoru, i što je najvažnije od 1971. dolar više nije pokriven zlatom. Ono što je u početku izgledalo dobro i plemenito, pokazalo se danas kao neman koja sve proždire.
Stariji njemački prof. Bernd Senf kaže da vrhunski ekonomisti koji rade u ovim ustanovama (SB i MMF) dolaze isključivo iz neoliberalne škole. To je ekonomski pravac koji naučava da ekonomija ima svoje zakone i da je stoga treba osloboditi od svakog oblika sputavanja, planiranja, reguliranja i bilo kakvih zahvata od strane države. Ona sebe samu dovodi u ravnotežu. Njihova deviza je liberalizacija tržišta, privatizacija, deregulizacija...
Kako prof. Senf objašnjava, oni su stvorili komplicirane formule i obračune za usmjeravanje i predviđanje ekonomskih kretanja i oni imaju svoju logiku ali stvarnost se ponaša drugačije. Na pitanje zašto je tako odgovaraju da su njihovi proračuni i prognoze točni samo stvarnost je nerealna tj. stvarnost se ne ponaša kako su oni izračunali.
Kad bi se to prenijelo na čovjeka pojedinca koji je u nekim svojim idejama i mislima toliko zaokupljen da ne može iz njih izaći i ne vidi ništa izvana, onda se kaže da je čovjek „poludija“.
Prof. Senf kaže da ove svjetske institucije ne računaju s time da se krediti vraćaju (što bi bilo normalno u poslovanjima banaka), već je to dio samog programa jer otvara put jednoj legalnoj pljački čitavih zemalja. Nekada su se vodili ratovi da se zemlje porobe ili da se koloniziraju, a danas se to isto radi služeći se ekonomijom i financijama. U ovom slučaju to nije ludost nego savršeni program kojim financijska elita porobljava narode, krade resurse i hrani svoju pohlepu.
Kanadski znanstvenik, ekonomist i protivnik globalizacije prof. Michel Chossudovsky u svojoj čuvenoj knjizi, u njemačkoj naslovljena "global-brutal" obrađuje ovu temu sa detaljnom analizom nacionalnih ekonomija mnogih zemalja, posebno trećeg svijeta te ovu praksu ovih internacionalnih financijskih organizacija naziva promašaj i katastrofa.
Na primjerima Somalije, Etiopije i Bangladeša navodi kako se subvencioniranim agrarnim produktima uništila domaća poljoprivreda i zemlje dovelo u ovisnost. Isto i u mnogim zemljama Afrike sistematsko uništavanje domaće ekonomije u ime slobodnog tržišta te time pad pod ovisnost o stranom kapitalu, novim kreditima svjetske banke i MMF-a i njihovim poznatim diktatima.
Mnoge su se siromašne zemlje stoljećima same samostalno opskrbljivale. Iako na nižem nivou i oslabljene i spriječene kolonijalnim diktatom opstajale su kroz nevolje i siromaštvo. Od 70-tih g. prošlog stoljeća su u zajedništvu sa svjetskom bankom, međunarodnim monetarnim fondom i svjetskom trgovačkom organizacijom, od bogatih kapitalističkih zemalja masivnim sredstvima prisiljeni otvoriti tržište, provesti privatizaciju i državnu deregulaciju te razgraditi zdravstvo i školstvo.
MMF i SB podrivaju sistematski seljačku ekonomiju siromašnih zemalja koja direktno ne služi interesima globalnog tržišta i financijske elite. Iako imaju zadatak suzbijati siromaštvo oni uništavaju prirodu i šume, izazivaju ratove i protjeravaju milijune ljudi koji stoje na putu razvoja velikih projekata njihovih interesa.
Ne samo što razaraju autohtonu poljoprivredu i samoopskrbu nego prefrigano zahvaćaju u ustave i zakone država članica kojima financijskoj eliti i multinacionalnim koncernima omogućuju posebna prava i otvorene ruke za pljačku. To sve po lijepim nazivima "tržišne reforme" i "prilagođavanje struktura". Michel Chossudovsky takvu praksu naziva "tržišni kolonijalizam" i "ekonomski genocid".
Nobelovac Joseph Stiglitz, bivši šef-ekonom svjetske banke, iznutra je imao uvid u sisteme i praksu ovih ustanova. U stvari nakon dvije godine dao je ostavku na funkciju šefa (ako ga nisu sami izbacili) zbog neslaganja s njihovom politikom.
U svojoj knjizi "Globalization and Its Discontents" kritizira ove međunarodne financijske ustanove, posebno MMF navodeći da su izdali svoj vlastiti program, prekršili svoja obećanja i da su od 80-tih g. postali najveća prepreka na putu razvoja. Već sam način glasanja je nedemokratski jer su glasovi zastupljeni po tome tko više ulaže u MMF, tako da samo bogate industrijske zemlje imaju što reči za razliku od siromašnih zemalja koje se ne čuju, a jedina zemlja koja ima pravo veta je Amerika. Po njemu je radikalna tržišna ideologija MMF-a znatno pooštrila globalni razdor između bogatih i siromašnih jer zastupaju isključivo interese financijskih moćnika i u svakoj ekonomskoj krizi bilo gdje u svijetu imaju uvijek iste preporuke, gušenje inflacije pod svaku cijenu i privatizaciju.
Švicarski ekonom Peter Koenig radio je 30 g. u svjetskoj banci na projektima za vodu i zaštitu okoline. Kaže kako se u početku vodila briga o tome kome se krediti daju i nadziralo se programe. Kasnije se nije programe nadziralo nego se državama davalo kredite za strukturne promjene‚ „structural adjustments“ što je poticalo korupciju uz obećanje da se provode programi štednje i privatizacija javnih službi zdravstva, školstva, infrastrukture, energije, vodoopskrbe itd. Štoviše korupciju se namjerno poticalo i savjetovalo se na koji način štipnuti i pohraniti novac u financijskim oazama s namjerom da se zemlje dokrajče i bace u potpunu ovisnost i otvore pljački.
Tako se siromašnom narodu posvuda po trećem svijetu uskratilo kontrolu nad vlastitim sirovinama i pristup najpotrebnijim stvarima kao np. čistoj vodi. Nastajale su boleštine i umiranje djece zbog vode koju su ljudi po lokvama skupljali. Kako to u praksi izgleda vidjeli smo u priči na početku o Bolivijskom gradu Cochabmba a postoje i filmovi o tome kao „Tambien la Lluvia“ (čak i kišnicu).
Takvu praksu pljačke Peter Koenig naziva ekonomski fašizam. Kako otprilike funkcionira pomicanje bogatstva od siromašnih, od mase prema bogatima on opisuje ovako.
Najprije se zemlja baci u dugove, zatim zbog potrebe za kreditom od MMF uvode se programi štednje (austeritet), to dovodi do zaostajanja privrede, ljudi ostaju bez posla te sve ide nizbrdo, nakraju državi ne preostaje drugo nego da državnu i narodnu imovinu rasproda tj. privatizira. U stvari radi se o namjernom zaduživanju ovih zemalja da bi ih se kasnije lakše pljačkalo putem internacionalnih korporacija, upravo kroz privatizaciju socijale, infrastrukture, transporta, komunikacija, energije, rude i sirovina kao i vode.
Situaciju najslikovitije prikazuje njemački novinar Ernst Wolf, koji se 40 g. bavi međusobnim odnosom politike i ekonomije na globalnom području, a time i utjecajem ovih organizacija posebno MMF na politička zbivanja. Raspadom Bretton-Woods sistema početkom 70-tih kad se dolar odvezao od zlata, MMF je normalno trebao prestati postojati ali on je preuzeo novu ulogu davaoca kredita kao i posrednika kod davanja kredita zemljama sa financijskim problemima. Time je preuzeo i funkciju širenja neoliberalnih reformi. U masovnim medijima MMF se prikazuje kao jedna vrsta dobrotvorne organizacije za zemlje koje padnu u financijske probleme, kao davalac kredita zadnje istance kad nitko više ne pomaže. U stvari MMF je lihvar koji njihove probleme koristi za bogaćenje sebe i svjetske financijske elite.
Normalno je da kad netko uzima kredit u banke da mu ona ne određuje što će ubuduće kuhati ali kod MMF je davanje kredita povezano sa provođenjem neoliberalnih reformi sa nametnutim ugovorima koji naravno ne smiju izgledati da su nametnuti. To su programi liberalizacije tržišta, štednje, privatizacije...
U praksi se to očituje tako da legalne vlasti nisu u mogućnosti provoditi samostalnu politiku nego po ugovornim obavezama moraju provoditi politiku stezanja kaiša, tlačenja naroda, otpuštanje državnih službenika, smanjenje plača i penzija, uvođenja novih poreza, ukidanja novca za zdravstvo, školstvo i druge socijalne programe itd. To dovodi do opadanja potrošnje, proizvodnje i državnih prihoda te sve ide u jednoj spirali nizbrdo. Tko se posluži kreditima od MMF dolazi u vražju kuhinju i zaplete se u jednu nepreglednu mrežu dugovanja i robovanja. Prisiljavanje zemalja sa davanjem kredita na uvođenje neoliberalnih reformi dovelo je u svijetu do katastrofalnih posljedica kao što su poticanje siromaštva, gladi, pošasti i ratova s jedne strane dok s druge strane za malu grupu superbogatih idealne uvjete za još veće bogaćenje.
MMF ucjenjuje države i pljačka kontinente, oduzeo je generacijama ljudi nadu u bolju budućnost, a ujedno je postao najmoćnija financijska organizacija. Povijest MMF je jednaka ratnom pohodu na marljive narode svih 5 kontinenata. Sve u ime stabiliziranja financijskog sistema.
Ernst Wolf je u svojoj knjizi "MMF-Chronik eines Raubzugs" rasvijetlio i događanja u Jugoslaviji pred raspad i rat gledajući sa ekonomske i financijske strane. Naravno i tu je bio upleten MMF. E.Wolf tu navodi i brojeve, međunarodne kredite, dugovanja, programe i pritiske što je dovelo do rascjepa i rata. Pošto je to naš slučaj i rane su još friške teško je to prepričati. Ali u svojoj kronici navodi mnoge zemlje koje su suradnjom i pomoči MMF-a pali iz siromaštva u krajnju bijedu. Mnoge su kao np. Argentina koja je 30-tih godina bila jedna od bogatijih zemalja pali na prosjački štap.
U jednom razgovoru na jednoj privatnoj televiziji pokušao je jednom kratkom pričom oslikati kako programi MMF funkcioniraju. Uzeo je za primjer jedan gradić koji je htio izgraditi gradsku vijećnicu. Kako nisu imali dovoljno sredstava gradonačelnik je digao kredit kod banke, recimo 1 milijun eur. Našao je i svog dobrog znanca građevinara, poduzetnika koji mu je ponudio napraviti taj posao. Naravno po "dobrom starom običaju" najprije su štipnuli polovicu novca i pravedno podijelili pola gradonačelniku, pola zidaru.
Pred gradskom skupštinom su prikazali kako su se preračunali i troškovi će premašiti početne procjene pa trebaju još pola milijuna eur-a. Naravno ovi su to progutali, to su stručne stvari i viša matematika. Ide gradonačelnik ponovo na banku ali ovi su najednom sumnjičavi i ne žele dati dodatni kredit. Druge banke isto tako, te ne preostaje gradonačelniku nego obratiti se na MMF.
Naravno ta svjetska dobrotvorna organizacija rado pomaže i ponudi mu dodatni kredit uz tri mala ustupka. Stručnjaci od MMF su već malo obišli gradić, vide ugodno mirno mjesto, ljudi djeluju zadovoljni, a ta tri mala uvjeta nisu nešto strašno treba se ionako tržištu otvoriti. Uz bogatu večeru popričali su o tim malim zahtjevima fonda.
Najprije: Vi imate dva puta tjedno pijacu u sred grada pa jedan stol ponudite za zapadne proizvođače da obogatite ponudu, zahtijevali su stručnjaci.
Zatim: Imate jednu malu lokalnu banku gdje građani šparaju svoj novac, a kraj nje je jedan prostor koji će te nama ponuditi, kao filijalu za jednu našu banku da imate bolji pristup međunarodnim financijskim tokovima.
Najzad: Imate jedan simpatičan bunar usred sela, to bi trebali privatizirati radi bolje opskrbe i kvalitetnije vode.
Naravno sve mora biti legalno javnim natječajem ne smije ispasti da smo mi vama to nametnuli, kažu stručnjaci. Dogovorili su se brzo i gradonačelnik je naravno pristao, potpisao, a i gradsko vijeće se složilo, treba ići naprijed u kvalitetniju budućnost i moderna vremena.
Gradska vijećnica još nije bila ni gotova, a mnoge stvari su se iz temelja promijenile. Na pijaci su se na novom štandu prodavali piliči i drugo meso u pola cijene pa je domaća poljoprivreda propala, ne isplati se više ići u polje. Nova banka nudi puno bolje kondicije i svi su počeli štediti u novoj banci, stara banka je propala, a nova je preuzela monopol i onda podigla svoje zahtjeve. Ljudi su jedno jutro išli na bunar po vodu kad na bunaru poklopac, sve zaključano i stoji jedna tabla na kojoj piše: "vodu možete kupiti u plastičnim bocama u dućanu preko puta".
Možda nije loše promisliti o događanjima u našoj ekonomiji poslije domovinskog rata. Još nije ni rat završio uletile su zapadne banke, zatim su dućani bili puni taljanske maništre i ulja a danas slavonski seljak ostavlja zemlju i ide u "bili svit" trbuhom za kruhom. Ima tu neke sličnosti.
Ja bih na kraju stavio crtu i pokušao sve povezati. Tko je čitao moju kolumnu "fei lun" prisjetiti će se da preko 95 % novca nastaje iz ničeg jednostavno uknjiživanjem tj. upisivanjem na račun. Dakle veliki financijski moćnici stvore novac iz ničeg, izvuku ga iz čarobnog šešira i njime pljačkaju narode, zemlje i kontinente.
Daju ono što nemaju, što nije vrijednošću pokriveno i time pljačkaju stvarne vrijednosti i bogatstva naroda i to ne prezajući ni od ratova, global-brutal.
Žuri mi se, moram još kupiti vodu u plastičnim bocama.
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0
-
0