Dignitas - dostojanstvo čovjeka

Jednog jutra sretnem ja svog susjeda Indijca, na glavi mu turban, a bradu je podvezao velikim šudarom preko obraza sve do povrh turbana i gori jedan veliki uzalj. Jadan čovjek, pomislih. Zaželim mu dobro jutro, on uzvrati, a ja nastavih pitanjem jeli ga boli zub. „Ma nije" kaže i objasni mi kako je oprao bradu pa je mora razdijeliti i podvezati da kad se osuši stoji lijepo podvrnuta do ušiju. Za njega je naime, vrlo važno da mu brada tako stoji kao i turban jer to je znak njegove pripadnosti određenoj kasti, njegov identitet. To je ujedno i znak nižim kastama da ima veće privilegije i više dostojanstva nego oni. Oni jadnici na dnu društva u Indiji, koji ne pripadaju nikakvoj kasti „nedodirljivi" gotovo da nemaju dostojanstva.

Prof. filozofije Vishal Mangawadi, Indijac, priča kako je jednom svršio u zatvor jer se zauzeo za jednog mladog liječnika iz jedne državne bolnice. Dočulo se naime da je iz najnižeg sloja „nedodirljivih" i vijest je podigla cijelu uzbunu u gradu. Vijećnici su zaledili mandate, prijetili ostavkom, politički život je stao dok se stvar ne sredi i tako je jadni mladi liječnik završio u zatvor. Mangalwadi je skupio grupu ljudi i htjeli su prosvjedovati pred zatvorom ali to jutro prije su i njega strpali u zatvor, a liječnika premjestili u drugi. Njegova nesreća je u tome da se rodio na dnu društva, to je njegova „karma" i nijedna škola ga ne može iz toga izvući. Ne može biti liječnik, nedodirljivima su najniži poslovi određeni, ne smiju ni jesti s drugima zajedno a negdje im je i pristup u hram zabranjen.

To me je navelo da se upitam što je to uopće ljudsko dostojanstvo ?

Dignitas latinski znači čast, ugled i povezana je sa visokim položajem u društvu kao i sa zaslugama. Kasnije se razumijeva kao nešto što svaki čovjek ima već time što je čovjek. Pravno gledano to je jedan izraz koji u svim modernim ustavima stoji negdje na početku i na čemu se temelje sva ljudska prava i za sve ljude u svim fazama ljudskog života je isto, od začeća do groba. To je nešto što čovjeka uzdiže iznad svih drugih stvorova, tako mi dođu prve misli. Ali dostojanstvo čovjeka je vrlo važno, ne dolazi to onako iz trbuha, mora biti nešto na čemu se to dostojanstvo temelji, neki svjetonazor, filozofija, religija? Počeo sam istraživati.

Kao što smo na početku vidjeli u hinduizmu različite kaste imaju različito dostojanstvo. Žene isto, posebno u nižim kastama imaju još manje od najmanjeg dostojanstva. Poligamija, poliandrija, konkubinat, hramska prostitucija sve je to opće prihvatljiva stvarnost koja iz kulture i religije proizlazi. To je u Indiji realnost već više tisuća godina i oni nemogu iz toga izaći. Kad se izađe iz urbanih sredina u Indiji, tamo žive ljudi jednako kao pred 3000 godina, kaže prof. Mangalwadi, koji je nakon završena studija Filozofije prešao na kršćanstvo i koji živi sa svojom ženom u toj siromašnoj sredini gdje pokušavaju školovanjem i različitim socijalnim projektima te ljude podignuti.

U jednoj svojoj knjizi navodi primjer kako su ženska djeca veliko opterećenje jer ih se hrani godinama i na kraju moraju veliki miraz platiti da ih udaju radi čega iznajmljuju novac te padaju u još veću neimaštinu. Pušta se stoga da izgladnu i same umru (infanticid) jer nemaju ultrazvuk koji prije dijagnosticira žensko dijete, a nemaju ni novac da plate, da im dijete „umre u porodu". Brahma koji sve stvara, Višnu koji sve održava i Šiva koji sve razara tri su božanstva ili božanske sile koje ujedinjene (trimutrija) u zajedničkom djelovanju, uzrok su shvaćanja da ne možeš pravo ili krivo činiti, dobro ili zlo, nego možeš samo drugačije, tj. ovako ili onako. Zlo je samo druga opcija i sve je prihvatljivo jer se zlo i dobro isprepleću.

Svatko nosi nekakve grijehe iz prijašnjih života, što je uzrok njegova rođenja u određenoj socijalnoj grupi, kasti, u siromaštvu ili bogatstvu, kao zdrav ili bogalj...nema milosti, sažaljenja, otkupljenja a ni potrebe da se išta mijenja. Pomireni su sa sudbinom i jedina je nada da se u drugom životu, reinkarnacijom, ponovo rode u boljim uvjetima, u višoj kasti. Za upitati se je, dali tu možemo naći korijene ili temelje za dostojanstvo čovjeka?

Pokušajmo zaviriti u budizam. To je više filozofija nego religija. Proizašao je iz hinduizma koji ima na tisuće božanstava pa je Buda (Sidarta Gautama) oko 500 g.pr.Kr. dilemu o tome ima li ili nema Boga riješio tako da je Boga i božanstva izbrisao. S obzirom da nema Boga nije se ni duša uklapala u njegovu filozofiju, promatrao je stvari kakve jesu i svojim razmišljanjem, upornošću i postom došao do nekih njegovih istina i počeo svoju novu nauku širiti. U stvari jedna racionalna religija koja najveći problem postojanja vidi u patnji, njenim uzrocima i metodama za nadilaženje, svladavanje patnje. Sve u životu je patnja, uzrok joj je u željama (pohoti, pohlepi, navezanosti, strasti), u mržnji i neznanju. Postoje tehnike za iskorjenjivanje želja tzv. 8 puteva za postizanje stanja blaženstva, unutrašnjeg mira i sreće, prosvjetljenja (buda) kao i prekida ponovnih rađanja (samsare) te na kraju postizanja stanja Nirvane kada se rasplineš u neko veliko ništa.
Naše postojanje se kreće u jednom neizmjernom krugu ponovnih rađanja. Ne u smislu klasične reinkarnacije kao u hinduizmu, gdje se prelazi (čovjekov ja, ili duša) u različite oblike života, više ili niže ovisno o djelima u prijašnjem životu, nego s obzirom da budizam nema ono (ja, srž, duša) nema što prelaziti tako da se je, nakon ponovna rađanja, zapravo druga osoba koja u novom životu nosi posljedice prijašnje osobe.

U budizmu se razvilo monaštvo koje održava i širi njihovu religiju. Monasi žive skromno i prose a narod osjeća obavezu da ih hrani dok su oni zaokupljeni sa sobom, svojim tehnikama napredovanja, odricanja, meditiranja. Čak i kad zajedno meditiraju zapravo su isto samo na sebe usredotočeni. Taj individualizam, traženje prosvjetljenja kroz različite tehnike meditiranja, kao i prosjačenja više mi sliči na bijeg od aktivnog zalaganja za boljitak, napredak i pravednije društvo. Za upitati se je, dali pasivno čekanje i vrtnja oko sebe da, ako ne u ovom onda u nekom drugom životu, postignu prosvjetljenje može biti snaga ili temelj dostojanstvu čovjeka.

Zavirimo malo u Islam. U dijelu kurana iz ranog, Mekanskog razdoblja nalaze se stihovi koji po sličnosti kao da su iz židovskih i kršćanskih knjiga ili starih apokrifnih kršč. textova gdje bi se moglo nazirati dostojanstvo čovjeka ali nažalost više je onih iz kasnijeg Medinskog razdoblja iz kojih to nije vidljivo, a koji ima veću važnost. Po njihovu shvaćanju sve je Allahova volja, on mrzi nevjernike a voli vjernike, jedne pravo vodi a druge na zlo navodi i još ih kažnjava što ne slijede njegov zakon. Islam je religija fatalizma (sudbina) i čovjekovo mjesto je samo kao rob Allahov.
Islam je klasno društvo i dijeli ljude na vjernike i nevjernike. Po islamskom zakonu, Šerijatu, koji je neodjeljivi dio Islama, nevjernici su podređeni „džimi", i morali bi biti zahvalni što im se dozvoljava živjeti. To je „raja" koji su morali plaćati posebni porez „džizija" ili kod nas „harač" i po potrebi su im odvozili mušku djecu za vojno roblje, janjičare. Kad je Napoleon osvajao Egipat čudio se kako neki ljudi na mazgama jaše naopako. Rečeno mu je da raja, ne samo da ne smije jahati konje već u znak poniženosti moraju jahati okrenuti prema repu. Danas u islamskim zemljama ne jašu više tako ali u praksi nemaju ni blizu prava koja imaju njihovi muslimanski sugrađani.

Žene su također podređene muškarcima. Muž smije imati do 4 žene i smije udarati ženu ako je prkosna, a ako mu je malo može se i poslužiti s onom koja mu je ropkinja. I neki naši muževi bi na ovo pomislili, lijepa li zakona. Po istom zakonu Šerijatu, kuranu i primjeru njihova osnivača i proroka robstvo je ne samo realnost nego zamisao i volja samog Allaha. U Njemačkoj iziđu ponekad u javnost slučajevi gdje sluškinje Saudijskih (i drugih islamskih) diplomata pobjegnu te preko organizacija za ljudska prava iznose svoje slučajeve robovanja u tim domaćinstvima. Pred par godina sam čitao jedan slučaj gdje se jedan takav diplomat čudio kad su ga ispitivali u vezi toga jer je ropstvo za njega sasvim normalna stvar i praksa u mnogim islamskim zemljama. Zbog diplomatskog imuniteta ne može im se ništa. Za upitati se je, nudi li islam temelje dostojanstvu čovjeka, svakog čovjeka?

Najružniji oblik gaženja dostojanstva čovjeka je robstvo. Američka, zapadnjačka povijest opterećena je isto tim problemom. Generacije koje su osvojile Američki kontinent i počeli uvoziti roblje koje su kupovali na obalama Afrike nisu, s obzirom na kršćanske korijene, mogli lako preko svoje savjesti. Robove su trebali, bogatstvo je mamilo, savjest je otvrdla. Naravno postoji trik, gledalo se na roblje kao na polu-ljude, nešto kao polu-životinje za rad. Nije im palo na pamet da su i oni ljudi, čisto biološki, već samim tim što su se mogli međusobno pariti kojih slučajeva je bilo dovoljno.

U njihovoj licemjernosti nije se u početku smjelo evangelizirati robove jer držati robove kršćane isto ne ide. Tako da 1667 godine neke američke države donose zakon da se krštenjem robova ne mijenja ništa na njihovom statusu tj. ostaju i dalje robovi. Kad pametni ljudi takav zakon donose mora da i sam Bog tako misli, oni valjda znaju. Tako je i robovima bio otvoren put u crkve, njihove crkve, uglavnom protestantskih konfesija, na njihov način. Razvio se posebni oblik pjevanja, dojmile su ih se priče starog zavjeta, posebno izlaska iz ropstva Egipta i Babilona, priče o iščekivanju djeteta Spasitelja o Njegovoj nauci i žrtvi za svakog čovjeka, baš za svakog. Vremenom je ulazila u glave svijest da su i oni ljudi punog dostojanstva. Ta svijest je proklijala i raširila se i ona je bila preduvjet i snaga oslobađanja.

Kao što sam već u mom prijašnjem tekstu o novcu zaključio, kako se pojavom novog, čvrstog novca krajem 15. stoljeća jedan sloj trgovaca i bankara naglo obogatio, a plemstvo upalo u dugove te je novca uvijek falilo, počelo je pojačano tlačenje seljaka. Plemstvo je prisvajalo šume od zajednica (župa), pa su naplaćivali porez na drva i na ulov, zatim su uveli dodatni porez na stoku, perad, jaja, petrusimen... tzv. malu desetinu. Slijedio je porez na nasljedstvo, cestarine, mostarine itd. (slično kao danas). Jednom je prekipilo i počeli su seljački ustanci.

Nepunih 50 godina prije naše seljačke bune, harao je nekoliko godina po njemačkoj seljački rat sa na desetke direktnih oružanih sukoba plemstva i seljaštva. U to napeto vrijeme 1525 god. sastali su se predstavnici više seoskih grupa u Mimingenu, gradu nedaleko od Stuttgarda i svoje zahtjeve stavili u 12 točaka na papir. Normalni, pošteni zahtjevi da se župama vrate šume i da seljak može slobodno sječi drva i loviti divljač, ribu i ptice, kao i uzgajati domače životinje bez plaćanja poreza, obrazložili su time što je Bog dao čovjeku pravo upravljanja nad životinjama i svime stvorenim. Zahtijevali su i ukidanje poreza na nasljedstvo da se prekine praksa pljačkanja siročadi i udovica..itd.

Da ne duljim, za naše razmišljanje su najvažnije prve dvije točke u zahtjevu. U prvoj točki traže pravo da zajednica sama bira svećenika i ako je nedostojan da ga može smijeniti, te „Svećenik mora glasno i jasno predikati čisto sveto pismo bez ljudskih dodataka, točno onako kako piše u svetoj knjizi".

Druga točka ide dalje. U prijevodu bi otprilike glasila ovako „ Običaj je da se nas drži za kmetove, a to je neistinito i nepravedno jer je Krist sve ljude otkupio svojom dragocjenom krvi, kako pastira tako i plemića. Po sv. Pismu smo svi slobodni, takvi želimo biti i ostati." AHA! Svi smo otkupljeni Njegovom Dragocjenom Krvi te time imamo svi isto dostojanstvo!

Zamislite ako su već seljaci nisu bedaci. Gutemberg je već prije (oko 1450) izmislio štamparski stroj, i Luther je već preveo Bibliju na narodni jezik (Novi zavjet 1522), i bilo je već poštenih svećenika i bistrih seljaka koji su sami zavirili u tu sv. Knjigu i to na svom jeziku. Ne može se više seljacima prodavati "muda za bubrege". Ovaj dokument iz Mimingena se štampao i proširio po Njemačkoj i povijesno važi kao prvi pisani dokument u rangu ustava.
Naravno ustanci su krvavo ugušeni kao i kod nas u Hrvatskoj i Sloveniji ali je svijest o dostojanstvu čovjeka ušla u ljudske glave i klijala. Trebalo je još 250 godina do Francuske revolucije koju se smatra prekretnicom u razvoju modernih ljudskih prava. Sloboda, pravda, jednakost čuju se parole. Razdoblje koje smrdi na giljotinu i vješala, „porođajni bolovi" novog sekularnog svijeta rekli bi moderni humanisti.

Već nešto prije, pred stvaranje Američke neovisnosti, filozofi 17 i 18 st. razbijali su glave o dostojanstvu i pravima čovjeka. George Mason iz Virginije donosi 1776 dokument o pravima čovjeka koji je utjecao na američku deklaraciju neovisnosti (1776), kasnije na dopunu američkog ustava kao i na donošenje deklaracije o ljudskim pravima za Francuske revolucije (1789). Nije loše spomenuti da su G. Mason kao i drugi krojači ljudskih prava i sami bili veleposjednici i držali roblje na svojim plantažama.

Dostojanstvo čovjeka oslanja se čvrsto već na počecima Biblije, u pjesmi stvaranja „stvori Bog čovjeka na svoju sliku " i povjerava mu da gospodari nad svime stvorenim ili kako mnogi filozofi kažu na židovsko-kršćanskoj tradiciji. Vrijeme renesanse izrazilo je to kroz umjetnost a filozofi tog vremena, humanisti, istraživali su pitanje čovjekove slobode, odnos čovjeka s prirodom i neodvojivo povezivali sa Stvoriteljem. Čovjek nije bespomoćno uhvaćen u kavez sudbine nego ima slobodu i kreativnost uzeti stvar u svoje ruke i mijenjati na bolje upravo zato što je stvoren na sliku svog Stvoritelja. Jedan od najpoznatijih tekstova tog vremena koji obrađuje ovu temu je „govor o dostojanstvu čovjeka" od Giovanni Picco della Mirandola. Takvo shvaćanje dostojanstva čovjeka pratit će još neko vrijeme evropske fílozofe dok se nakraju polako ne udalje od svojih krojena. Boga objave, koji drži do čovjeka, počelo se lagano filozofski zamjenjivati prozirnim bogom prirode (panteizam) dok nije i on nestao te ostalo samo meso.

Ateizam se kao slijepac drži za teoriju evolucije po kojoj je čovjek samo malo razvijenija životinja, bez smisla i bez nade pa nije čudo da se mnogi ljudi ponašaju kao životinje samo na nešto višoj razini. Kako se lijepo izrazio španjolski psiholog Pablo Martinez u jednom svom artiklu, videći u ateizmu paradoks: „Ateizam reducira čovjeka na mašinu sa refleksima.....na gene i stanice, na visoko razvijenu životinju a s druge strane mu daje osjećaj da je Bog....". Kako je tužno izgledao Robespierre, na proslavi „Culte de l'Etre supreme" 1794 (novi kult čovjeka -božanstva) pred kraj Francuske revolucije, kad se pred narodom obukao u bijelu haljinu i stao na uzvišeni podij, pomislio je stvarno da je Bog. Kasnije u povijesti su ga drugi "bogovi" slijedili kao np. u Njemačkoj, Sovjetskom Savezu, Kini itd. i što su više gazili dostojanstvo čovjeka bili su više bogovi. Za upitati se je, dali ateizam nudi osnov i korijene za dostojanstvo čovjeka?

Danas moderan čovjek zaboravlja odakle dolazi klica i gdje su korijeni dostojanstvu čovjeka. Kao cvijet kad se otrgne, živi umjetno još neko vrijeme te uvene, tako da smo danas u modernom svijetu došli u stanje da u ime ljudskih prava imamo velika kršenja dostojanstva čovjeka. Pravo na slobodu - gaženje po drugome, pravo na vlastitu smrt - eutanazija, pravo na djecu za sve - iznajmljivanje materinstva, pravo na zdravlje - trgovina organima, pravo na vlastiti trbuh - abortus, pravo na seksualni izbor - gender ...itd. Isto i pravo na slobodnu trgovinu, globalizam i zajedničko tržište odražava se kao podjarmljivanje sirotinje trećeg svijeta, izazivanje ratova, financijske ucjene i sl.

U vihoru 1. svjetskog rata 1914 g. po naredbi cara Wilhelma ll vojnici su na prvim linijama fronte dobili male poklone za Bozić. Mali drveni borić sa svjećicom i nekim slatkišem. Rat se nakon početnih osvajanja pretvorio u rovovski rat, zapadna fronta protezala se na više stotina kilometara i na mjestima su rovovi bili manje od 100 metara udaljenosti, tako blizu da se moglo kamenom dobaciti. Već mjesecima jadni vojnici s obje strane po blatu i ledu čame u rovovima. Bliži se Bozić a nema naredbe o primirju i kraj rata se još ne naslućuje.

Ali ipak ove svete noći na više mjesta na fronti je bilo drugačije. Nijemci su spontano zapalili svjetla na svojim malim borićima, stavili ih na rub rova i gurali ih lagano prema neprijateljskoj strani. Na drugoj strani Englezi i Francuzi primijete svjetla i ne znajući što se događa čekaju u napetosti kad odjednom čuju se glasovi "English soldier, a merry Christmas, a merry Christmas" dovikuju s njemačke strane, s engleske strane uzvraćaju i pjevaju božićne pjesme. Nedugo zatim ostavljaju jedni i drugi oružje, penju se s obije strane na rovove, sretnu se na sredini, rukuju se, razmjenjuju duhan i slatkiše, pokazuju jedni drugima slike svojih obitelji, razmjenjuju adrese i pjevaju „tiha noć, sveta noć" svaki na svom jeziku uz zajedničku vatru. Ovi istiniti događaji poznati su u povijesti kao „Christmas Truce 1914".

Nevjerojatno, što to malo tek rođeno i u jasle položeno dijete sve može pokrenuti.

Temelje dostojanstvu čovjeka nećemo naći u velikim svjetskim religijama, ni u primitivnim religijama koje se zasnivaju na strahovima pred božanstvima i duhovima, nećemo ni u Francuskoj revoluciji, nećemo ih naći ni u američkom ustavu niti u crvenoj knjižici predsjednika Mao...Ne, temelje dostojanstvu čovjeka možemo naći samo u jaslama, u siromašnoj štalici one svete noći.

Kao što je u počecima stvaranja Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, tako u ovoj noći sam Bog uzima čovjekovo lice, toliko Mu je čovjek važan. " Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohodiš ? Učinio si ga malo manjim od sebe, odjenuo si ga u dostojanstvo(dignitas)..." pjeva praotac ovog malog djeteta David u psalmu 8, tisuću godina prije ovog događaja.

Dragi čitatelji, na dobro vam došao blagdan dostojanstva čovjeka, Božić!

I nikako ne zaboravite da gazeći tuđe dostojanstvo gazite i svoje.