Novi identitet

Jedan kardinal je trebao posjetiti ovo naselje i dočekali su ga orkestar, zborna muzika, kulturan život...prekrasne slike kao iz raja. On je trebao odlučiti dali su ovo ljudi, jedna politička odluka o kojoj je ovisilo hoće li ove ljude i dalje loviti i porobljivati.

Kao visoki crkveni funkcioner donio je krivu odluku, kao često u povjesti i film je krvavo završio. 

Njemački kath. teolog Johannes Hartl u jednom predavanju spominje francuskog religion-filozofa Rene Girard. Bavio se problemom žrtvovanja u starim religijama i to nije bilo onda neznanje ili primitivnost nego potreba što je on uzimao ozbiljno.

Pojednostavljeno, u socijalnim grupama dolazi uvijek do gomilanja agresije i krivnje. Svi su na jedan način žrtve a isto tako i počinitelji. Uzvraćanjem zla na zlo, osvetama može doći do uništavanja cijelog plemena ili naroda. Ta nagomilana krivnja se onda s vremena na vrijeme poništi. Svi se skupe i žrtvuju životinju.

Takvi sistemi žrtvovanja postoje u svim kulturama i religijama. I u budizmu, religiji bez boga postoje žrtveno darivanje hrane ili cvijeća, potrebe čišćenja čakri ili ritualna pranja u hinduizmu.

Po svojoj naravi, čovjek ima potrebu, kad osjeća pritisak savjesti da se pokaje i izreče što ga muči. U staro vrijeme crkva je uvidjela ovu potrebu vjernika i negdje, ako se ne varam u 8 st. počelo je ispovijedanje. Trebalo je još nekoliko stoljeće dok se ispovijed etablirala i postala sastavni dio opraštanja od grijeha. Nije ovo bilo radi Boga već radi čovjeka da ima nešto opipljivo što mu daje neku sigurnost da mu je oprošteno. I u psihologiji se koristi slično kad pacijenti otvaraju dušu psihoanalitičarima koji satima i godinama slušaju njihove probleme i pokušavaju savjetovati. Koliko to mjenja čovjeka teško je reći, možda ga olakšava ali ga ne ozdravlja. Prvi crkveni oci nisu ni davali ovome toliku važnost a mnogi je i ne spominju u svojim spisima.

"Primite Duha Svetoga, kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojima zadržite grijehe zadržani su im" rekao je Isus sakupljenim učenicima poslije uskrsnuća. Kolika vlast u njihovim rukama s ovim riječima, pomislilo je svećenstvo kasnog srednjeg vijeka i počelo vjernike okivati grijesima, strašiti ih i nabijati im grižnju savjesti. Ovakve ovlasti je Isus dao onima koji su primili od Njegova Duha a ne trgovcima milosti, slične je svojevremeno bičem izgonio iz hrama.

Trgovina grijesima postala je instrument vlasti nad vjernicima i punila je crkvene kase. Pragmatični vjernici vide tu čak i dozvolu za grijeh, treba samo griješiti i onda se opet ispovidati. Zar je to obraćenje, zar je tu milost u igri? Da, čovjeku treba pomoči kad se nađe u očaju primijetivši kud ga je grešan život odveo kao što je slučaj Mendoze u filmu. Da, čovjeka treba podignuti kad postane svjestan svog pada time da postane svjestan Božje ljubavi i veličine a ne stavljajući mu njegov grijeh pred oči. Pogled grešnika treba usmjeriti na Isusovu veličinu a ne na svoje slabosti. 

Kulminiralo je pred reformaciju u tome da su prodavali oproste čak i za pokojne. Do danas ima tragova ovakve trgovine i mnogi vjernici osjećaju nesigurnost, zbunjenost, očaj i strah od pakla. Dali im je oprošteno, dali su sve ispovjedali, dali su zaboravili ili propustili, dali su dovoljno ispaštali itd. Kršćani su djelom postali tužna i pritisnuta masa koja se samo oko svojih grijeha vrti. "Što ako sretnem Isusa kad umrem? Gotov sam" pitaju se neki. Pa prestanimo više sa krivom slikom o Bogu, to vrijeđa više nego ijedan grijeh.

Zamislite izgubljenog sina iz Isusove prispodobe, kad se vrača ocu, ovaj ga dočeka, izmlati i stavi ga u okove da vuče plug umjesto vola i objesi mu tablu oko vrata sa napisanim grijesima i uvredama ocu da ga vječno podsjećaju.

Ali priča ne ide tako. Čim je sin uvidio svoje stanje, a to je uvidio kad je došao na dno odlučio se vratiti, tražiti od oca da mu oprosti i bio je spreman raditi kao zadnji sluga. Otac ga je vidio u daljini kako se vraća. Otac je taj koji je trčao njemu ususret i gotovo prije nego je izgubljeni sin uopće do kraja izgovorio da mu je žao, otac ga je već obukao u svečane haljine, stavio mu prsten sinovstva i poslao sluge da pripreme gozbu. Takav je naš Bog.

Problem krivnje je vječni problem čovječanstva. Prvi korak u oslobađanju čovjeka je UVID ili spoznaja da je učinio nekome nepravdu. Tu je največi problem jer grijeh vodi čovjeka u okorjelost i blokira ga u spoznaji, najčešće u smislu "svi rade tako".

Upravo zato su došle 10 zapovijedi kao zrcalo koje otkriva zloću. Zlo, objektivno, onakvo kakvo je u svojoj naravi i onako kako ga Bog gleda. Mislim da je uvid najveći problem današnjeg svijeta. Čovjek može sebe uvjeravati da nešto nije grijeh ili zakonodavci mogu donijeti zakon da nešto nije grijeh ali time grijeh ne gubi svoju razornu snagu, naprotiv još je razorniji.

Pogotovo političari i utjecajni ljudi u svojoj subjektivnoj percepciji stvarno misle da imaju pravo na ono što rade, stvari koje nisu pravedne niti u interesu naroda, čak i zločin. Lagati narodu i zavaravati ga je svakodnevno i uobičajeno. Ubijati ljude od nerođenih do bolesnih, slabih i starih prikriveno kao pravo na smrt ili na svoje tijelo. Programi eugenike kroz trovanja cjepljenjima, hranom, lijekovima, prskanjima itd. prikriveni kao programi za spašavanje zdravlja ili planeta. Lista je duga.

Još jedan problem je da grijeh čovjeka zarobi, uhvati ga u zamku i zaplete ga u sve veča zla, np. problemi grešne ovisnosti ili lažac se zaplete u svoje laži i mora još više lagati. Današnji utjecajni ljudi vidjevši da narod brzo zaboravlja i opet im vjeruje čak uživaju još u svojim lažima. Izabiru velike riječi, u ime tolerancije ne toleriraju nikog tko ih razotkriva, u ime inkluzije isključuju sve koji drugačije ili svojom glavom misle, u ime različitosti određuju koje je mišljenje pravo a koje krivo, progone sve koji se protive njihovim programima te lagano uvode kontrolu masa i novi fašizam. Ne samo čovjeka već grupe, narodi i cijelo društvo kao jednom čarobnom spiralom grijeh uvlači u sve dublje zlo. 

Drugi i najvažniji korak u procesu pomirenja je OBRAČENJE. To je onaj trenutak kad čovjek odluči okreniti se, izači iz zamke zla, promijeniti se. To je trenutak kad se izgubljeni sin odlučio vratiti ocu. Ili druga lijepa slika iz Evanđelja kad izgubljena ovca primijeti da se izgubila i želi se vratiti. Pastir ostavlja sve da je nađe i onda je sretan stavi na ramena i nosi. Nije se trebala niti izviniti za neposluh zbog čega se izgubila tražeči bolju travu, njeno je bilo samo zahvalno "meee" i prepustila se da je snažna ramena pastira nose.

Obratiti se ustvari može samo jednom. Pravi kurs je samo jedan, sve ostalo je lutanje. To je kao automatski pilot koji i kod malih odstupanja od kursa brzo se povrati na pravi pravac. Da se ljudi uvijek ponovo obraćaju, da stalno kopaju po svojoj savjesti, čak je i propisano kako i koliko često, dovodi do vrtnje u krug, to nije ni put ni smjer. Jednom nađena izgubljena ovca nema volju da se ponovo izgubi niti se izgubljeni sin želi vratiti u blato. Ne može ih se više ni silom natjerati.

Jest da obraćenje nije garancija da se opet neće dogoditi da usrljamo u grijeh ili nam se grijeh dogodi ali grijeh nema više vlast nad nama i takva iskustva su sve rjeđa sa rastom u vjeri.

"Po milosti smo spašeni" rekao je apostol Pavao, ne po našim zaslugama, djelima, pokorama, patnjama i sl. U svim kršćanskim crkvama i različitim konfesijama kroz povijest se dijelom izgubila ova svijest i vjernici imaju potrebu da nešto učine nebi li sami bar dijelom poništili svoju krivnju. U svojim pokušajima da budu bolji ne uspijevaju i upadaju uvijek u iste grešne zamke, obeshrabrene muči savijest, prihvaćaju poniženja , kazne, bolesti...; kao siromašni grešnici puze pred Bogom u nadi da će rasteretiti savjest. Još jedna iskrivljena slika o Bogu. Na slikovit način nam ovo ocrtava kadar iz gore navedenog filma gdje Mendoza vuče za sobom veliku mrežu punu oružja za kaznu ili pokoru koju je sam sebi nametnuo. Niti ovo Bog ne traži od nas. Ljubav Božja nemože se zaraditi. On nas je ljubio prvi, od početka. Mi smo njegova stvorenja i njegova djeca. Mi sebe ne možemo osloboditi od okova grijeha, mi sebe ne možemo spasiti. To je Božje djelo učinjeno jednom zauvijek.

Za uviđanje grijeha, za pokajanje kao i za obraćenje potrebna je milost. Milost koja se izlijeva sa križa. To je kao neki klik, kao neka iskra koja zabljeska u duši kad gledajući na raspetog Isusa postanemo svjesni neizmjerne Božje ljubavi prema svakome od nas. Čovjeka zahvati toplina i duboka zahvalnost. Grijeh se topi ko snijeg na suncu.

Za mene je jezgra Evanđelja ovih nekoliko rečenica apostola Ivana, uistinu radosna vijest:

„Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni. Da Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi“(Ivan 3; 14-17)

Ivan apostol ne misli na prosto vjerovanje da je Isus hodao po zemlji i onda su ga razapeli. U ovoj vjeri treba zaplakati vidjevši kako Bog koji je ljubav ide do kraja, do muke i smrti na križu pritisnut svom našom zloćom. Treba suosjećati, uživite se i posvjestiti što je sve Bog učinio da oslobodi svakoga od nas od lanaca grijeha i prihvatiti ovu žrtvu za sebe sa zahvalnošću.

"Kroz vjeru da je Isus za nas bio razapet i da je uskrsnuo dobili smo novi identitet. U nama se nešto promijenilo i naš odnos prema Bogu se mijenja. Mi postajemo sposobni živjeti na jedan novi način. Što je Isus umjesto nas umro na križu i ponio sve naše zloće, samo to i ništa drugo nas čini sposobnim za novi život i to već sada." kaže Johannes Hartl i nastavlja: "Kršćanstvo se ne vrti oko onog što ja radim ili što sam ja napravio već isključivo što je Bog učinio za mene. To što je za nas učinjeno, jednom zauvijek na križu i što sami nikada nebi mogli, osposobljava nas za novi način života. Ne naš napor, pritisci i religiozni bičevi već oslobođenje (po križu) nas osposobljava."

Otac nebeski je žrtvu svoga Sina na križu našao za savršenu i pravednu i okrunio je uskrsnućem. Sretan Uskrs.

Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Infovodice