Challengers: tenis nikad nije bio napetiji

Challengers

Najnoviji filmski uradak redatelja Luce Guadagnina („Call Me By Your Name,“ „A Bigger Splash,“ „Suspiria“) još je jednom utvrdio njegovo mjesto na samom vrhu redateljskih majstora današnjice. Guadagnino, čiji su filmovi inače studija ljudskih odnosa, posebice onih romantične prirode, ovaj put kao okosnicu tih odnosa stavlja sport, točnije tenis.

Glavni likovi u filmu nalaze se u sportsko-ljubavnom trokutu, a sačinjava ih Tashi Duncan (Zendaya), tenisko čudo od djeteta koja je zbog ozljede bila primorana odustati od karijere, Art Donaldson (Mike Faist), njen suprug koji je zbog nedavnih loših rezultata na teniskom terenu poljuljanog samopouzdanja, te Patrick Zweig (Josh O'Connor), njihov prijatelj iz djetinjstva te Artov najnoviji suparnik u meču koji će promijeniti njihovu budućnost.

Što se tiče castinga, Zendaya cvjeta u glavnim ulogama, a to je vidljivo iz njene veoma uvjerljive interpretacije dominante i ambiciozne Tashi, žene, majke i tenisačice koja je cijeli život čvrsto držala sve konce u rukama, a što bi se moglo promijeniti ponovnim dolaskom Patricka u njen život. 

Za ulogu Arta razmatrali su se i Austin Butler te Timothée Chalamet, ali Faist je u ovom filmu dobrodošlo lice koje vješto pokazuje i skriva svu hrpu Artovih emocija, koje se kreću od čistog obožavanja pa sve do izdaje.

Da je Patricka glumio Austin Abrams, Jacob Elordi ili Dominic Fike kao što se nagađalo, to jednostavno ne bi bilo to. O'Connor je njegovom liku donio tu žilavost, prkos i napuhanost koja je jednostavno savršeno sjela.

Ukratko, castingu ide čista petica. A sad – soundtrack. Možda nekima tenis i nije baš seksi, ali u „Challengers“-ima svaka scena meča, u svlačioni, pa čak i u hodniku na putu do terena dok se razglaba o mogućim strategijama, nabijena je senzualnom energijom i ritmom.

Kako to? Pa, glazbeni stručnjaci Trent Reznor i Atticus Ross zaključili su da će ovom filmu dobro doći doza elektronike, stoga je većinski dio glazbene podloge ovog filma čista trance glazba, onakav techno kakav biste mogli čuti u noćnom klubu.

Neočekivano? Da. Bi li možda drugi tip glazbe bolje pristajao ovom filmu? Apsolutno ne, and that's a hill I'm willing to die on.

Dosad ste čitali samo pohvale za „Challengers.“ Ima li nešto što bi se moglo poboljšati? Naravno. Već negdje na polovici filma bilo je očito da je povijest ovog trojca prevelika da bi se mogla zgnječiti u dvosatni film, stoga sam mišljenja da bi mini-serija bila savršen medij za ovu priču. Tako bi i sam kraj bio nekako zaokruženiji, ovako ostanete željni konkretnog razrješenja.

Sve u svemu, Guadagnino je s „Challengers“-ima još jednom uspio donijeti svjež sadržaj u kina, a vrhunska mlada glumačka postava pokazala je da Hollywood ostaje u dobrim rukama.

Za kraj vam ostavljam jedan komentar na film koji, čini mi se, jako dobro zaokružuje ovu recenziju:
„Challengers“ su za tenis učinili ono što je „Whiplash“ učinio za jazz. Samo je malo napaljeniji. Remek djelo.

OCJENA: 8/10