Iz trapule u trapulu: Razmišljanja o Demokraciji

Kad sam krajem svibnja došao u Vodice osjetio sam neku napetost. Bilo je vrijeme izbora. Ljudi su se podijelili u tabore, išlo se po kućama vrbovati pojedince i obitelji, posebno starije za pojedine partije. Obećavalo se šakom i kapom. U razgovorima se moglo čuti tko je kriv za ovo ili ono i izrazi poput „komunjare, lupeži i sl". Čak su neki govorili kako je grijeh ne ići na izbore jer je Glas Koncila tako pisao i pozivao ljude na glasanje. Zato smo se zapravo i borili kroz zadnji rat, za slobodnu zemlju i demokraciju. - piše Stipe Šprljan

Stavimo demokraciju malo pod povećalo.

Lijepo je da je narod oduševljen demokracijom ali nije predviđeno da narod išta odlučuje, kaže jedan satirični komad. Taj teatar u kome narod sudjeluje je svake 4 god. Kroz izbore narod može svoju volju artikulirati i onda sve ide u demokratsku mašinu, usrkano kroz parlament, kroz stručnjake obrađeno, prevrtano u mlinu politike, na kraju oplemenjeno i kao razultat izbačeno iz demokratske mašine –rezultat je novi porez.

Ili np. Evropski parlament je ustvari ruglo demokracije, moglo bi se nazvati reprezentativnoreprezentativna demokracija. Izgleda otprilike ovako. Evropske zemlje biraju svoje parlamente, Parlamentarci u pojedinim zemljama biraju predsjednika ili kancelara koji osnuju vladu i biraju ministre.

Ministri se sastanu u Briselu u savjetu ministara (različitih resora u tzv. formacijama) i tu odlučuju o Evropskim zakonima. U stvari ne donose zakone nego odlučuju o zakonima koje je predložila Evropska komisija koju je opet predložio onaj savjet ministara. Evropski parlament (koji je biran od birača zemalja članica) bira predložene kandidate za Evropsku komisiju koje je predložio savjet ministara. Evropski parlament smije zamoliti Evropsku komisiju da donese neki zakon. Kad komisija donese neki zakon Evropski parlament je smije zamoliti za pojedine promjene ukoliko smatra da su potrebne. Postoji još nekakav „Trilog" neki informativni savjet od komisije, savjeta ministara i EU-parlamenta koji zapravo skračenim putem, dogovarajući se unutar sebe, gotovo tajno i neprimjetno donosi zakone. Mislim da je malo kome taj cijeli proces jasan ali tako otprilike izgleda utjecaj evropskog biračkog tijela na donošenje evropskih zakona. Sprdaju se sa narodom. U stvari nemoguće i nelogično je da na tako širokom i kompleksnom području kao EU ikakva demokracija može funkcionirati.

Demokracija je u stvari zamisliva samo na malom lokalnom području gdje su problemi zajednice kao i pojedini političari i utjecajni ljudi poznati, gdje je sve reklo bi se transparentno.

Ali idemo od početka. Učili smo da je demokracija nastala od grčke rijeci „demos" što znači narod!

KRIVO

U stvari „demos" znaci selo, gradić, neko lokalno područje uglavnom nešto pregledno. U širem smislu demos su i građani tog područja. Stara Grčka nije bila država već su postojali gradovi kao Atena, Sparta, Troja...koji su često bili i u međusobnim sukobima. Demokratski najpoznatija je Atena. Kao sto se zna bilo je to klasno društvo. „Deme" su bili plemstvo, zatim idu trgovci i posjednici zemlje, kojih je bilo relativno mali dio, smjeli su nositi oružje, od njih se formirala vojska i bili su aktivni u političkom životu.

Od njih se izabirao parlament koji je donosio sve bitne gradske odluke prije dogovorom nego glasanjem.

Nisu se izabirali glasanjem nego mijenjanjem. Najniži sloj na kraju su „idios-idiotes" (pojedinci, obični ljudi u odnosu na experte) to su bezemljaši, dnevičari, doseljenici, robovi i naravno žene, u stvari to je velika većina. Demokracija je bila nezamisliva na velikom i nepreglednom području.

Jos od antičkih vremena vladajući slojevi su narod gledali kao stado, ovce. Grčki povjesničar Thukydides (400 pr.K) pise kako je narod neuračunljiv, prevrtljiv, sklon strasti i glupostima na račun razuma i za promašaje okrivljuje druge....a vladajuća klasa je željna vlasti da zadovolji svoje ambicije i vlastohleplje.

Za njega bi idealna vlast bila jedan mudar vladar (kao np.Perikles od Atene) kontroliran sa nekakvim parlamentom tj. „demokracijom".

Za čuvenog Aristotela (350 pr.K) je idealno da vladaju ugledni i bogati ( Timokracija) također kontrolirani nekakvom „demokracijom". Puna, prava demokracija je opasna jer postoji opasnost da većina siromasnih razdjele imovinu i zemlju bogatih kojih je znatno manje, sto bi po njemu bilo nepravedno što je i razumljivo jer je i sam bio iz višeg sloja.

Elita koji su krojili američki ustav vidili su isto u demokraciji opasnost. Npr. James Medison je bio stajališta da vladajuća forma mora biti takva da zaštiti manjinu bogatih i uglednih od većine običnih i siromašnih. Tako je predložio ideju „reprezentativne demokracije", kojom bi sačuvali i osigurali interese bogate elite.

Narod nije sposoban za pametne odluke pa trebaju želje naroda proći kroz filter političara koji onda odluče što narod treba misliti i kroz medije utisnuti nazad u narodi kao njegov vlastiti stav. Tako Medison, dakle elita je od početka svjesna snage medija.

Kroz povijest razvoja zapadne misli neprestalno se provlači sumnja i neprijateljstvo naspram demokraciji.

Poznati filozof David Hume (18 st.) pitao se kako je uopće moguće da se večina (masa, narod) dade upravljati od manjine imućnih. Tada su se takve teme otvoreno raspravljale u elitnim krugovima.

Što zapravo čini demokraciju atraktivnom gledano odozdo tj atraktivnu za nas, narod?

Čovjek ima osjećaj za slobodu i prisilu (robstvo), ima potrebu da se osjeća autonom i ne želi se podrediti volji drugog. Mi hoćemo imati određeni udio u odlukama koje se tiču naše društvene sitzuacije. Još Etienne de la Boetie (1549) zaključuje „...čovjek nije samo rođen sa posjedovanjem slobode već i sa instiktom tu slobodu obraniti.." kao i Noam Chomski, suvremeni filozof „..mi posjedujemo jednu urođenu potrebu za slobodom.."

Što čini demokraciju atraktivnom gledano odozgo, tj očima vladajuće elite – ama ništa!

Ideja da narod upravlja je opasna za one koji vladaju. Tu nastaje napetost između želje mase da sudjeluje u odlukama i vladajuće elite da zaštiti svoje interese sto se u povijesti često kroz revolucije krvavo završilo.

Vladajuća elita vidi rješenje u „iluziji demokracije" na način:
- da se stvori ideologija „narod" naspram „vladajuća elita", tj narod je glup i treba one koji ga vode.
Često i ja pomislim da je to tako ali nemogu se složiti s time da je Bog zamislio čovjeka da bude i ostane glup.
- da se demokracija ograniči samo na izbore tj demokraciju isprazniti i svesti je samo na izbore.
- i najvažnije, stalna kontrola i upravljanje javnim mjenjem „soft power" (za razliku od „hard power" vladanje silom vojskom, policijom i tenkovima)

Vladajuća elita među sobom to vidi tako da se iluzijom demokracije, potreba naroda za sudjelovanjem u vlasti zadovolji, a da se njihov utjecaj sačuva i osobni, strateški i geopolitički interesi legitimiraju (npr. Ratovi i financijsko pljačkanje svijeta).

U svim društvenim uređenjima (izuzev najprimitivnijim) tj. u svim civilizacijama imamo malu grupu vladajućih i narod. Cilj vladajuće klase je uvijek svoju vlast stabilizirati i proširiti. To se provodi na dva načina:

Fizički "hard power".
Jaki radi ono što može, a slapi trpi ono sto mora. U te tehnike spada vojna sila, ekonomski pritisak, osiromašenje, policija i tajne sluzbe ...Taj način stvara u narodu nezadovoljstvo i otpor što je za vladajuću klasu skupo neefikasno.

Psihički, „soft power"
Dobro promišljen i fino razrađen sistem koji je neprimjetan i podilazi nas prirodni
osjećaj ugroženosti i tako ne potiče nezadovoljstvo i otpor. U to spada cijela lepeza aktiviteta, kroz medije, škole, humanitarne organizacije , kulture, ... zatim tehnike za stvaranje političke letargije, krivih identiteta, individualizirung (da se čovjek izvuče iz socijalne okoline, razbijanje obitelji, naroda, zajedničke kulture), zatim poticanje nesigurnosti, egzistencijalnih strahova, mrznje itd. Taj program je vrlo širok i u detalje razrađen kroz elite-universitete i tzv. Tvornice misli "Think Thanks".

Jedan od najpoznatijih naučnika na području propagande i komunikacija Harold D. Lasswell ovako je to izrazio. "Kontrola javnog mijenja je jeftinija od nasilja, podmićivanja ili drugih tehnika kontrole".
I drugi autori s tog područja, aktivni u različitim Think Thanks dolaze do zaključka da budućnost vlasti (vladanja) leži u soft power, jer čovjek se po svojoj prirodi ne ponaša razumno pa ga treba jednom dozom lukavosti potaknuti na "pravilne" odluke. Jedan od elitnih sociologa je napisao cijelu knjigu tehnika kako se narod može malo pogurnuti (nudge) da donese "prave" odluke. Činjenica je da vladajuća elita raspolaže sa ogromnim znanjem, cijele ekipe najačih psihologa i sociologa rade za njih i oni znaju naše prirodne potrebe, sklonosti, slabe točke i nasu manipuliranost. Mi narod nemamo o tome pojma, mi samo jednostavno funkcioniramo po nasoj prirodi.

Edward D.Bernays, nazivaju ga otac propaganda, 20-tih god prošlog stoljeća njegovim su se znanstvenim radovima koristili i komunisti i fašisti potvrđuje „.. svijesno i ciljorijentirano manipuliranje ponašanja i razmišljanja mase (naroda) je značajan sastavni dio demokratskog društva ....organizacije koje u skrivenom rade vode društvene procese.... mi smo upravljani i vođeni od osoba čije ime nikada nismo čuli...".

Znači to je već davno pripremljen i razrađen program kojom je vladajuća elita demokraciju
upregla u svoja kola. Zato ne čude rezultati istraživanja prof. Martin Gilens sa Princeton-univerziteta. On je istraživao utjecaj mase (naroda) na političke odluke i došao do zaključka da građani sa malim i srednjim primanjima nemaju nikakav utjecaj na političke odluke i da politika slijedi samo vrlo bogate.

Lagati je isto jedan uspješan način zavođenja puka, dok su stari političari još u tome imali neke granice danas je to potpuno normalno. Jean-Claude Junker je jednom izjavio ako je stvar ozbiljna mora se lagati.

Naravno da je u politici uvijek ozbiljno. Još su stari antički govornici poznavali da laž koja se više puta ponavlja, iz dana u dan postaje sve više istina, tj narod je s vremenom prihvati kao istinu.

Takvu retorikom su se služili političari svih vremena kao i metaforama i slikama koje se kroz govor ugrade čvrsto u ljudsku psihu i potiču emocije. Ta i Isus se služio slikama jer je poznavao njihovu snagu doduše ne da zavodi narod.

Još jednostavnije je za političke vođe ako uopće ne moraju lagati jer je narod nezainteresiran za istinu tj. narod treba učiniti apatičnim, infatilnim tako da mu je svejedno što mu se govori. Kao u totalitarnim sistemima nije cilj narodu nametnuti što treba misliti nego postići stanje da mu je sve jedno što misli tj. da izgubi sposobnost uopće misliti (Hannah Arens).

I tu postoje uspješni trikovi np. konzum, uzivanje... kao i financijski pritisci i egzistencijalni strahovi. Vladajuća elita treba jedno apatično, nezainteresirano biračko tijelo.

Ta tema je bila 20-tih god. prošlog stoljeća vrlo intezivno diskutirana. Poznati sociolog Roberto Michels zaključuje da državne birokracije imaju sklonost stvaranja elite vlastodržaca od kojih se razvija Oligarhuja, a to vodi korupciji (Zakon oligarhije).

"Najznačajniji i najvredniji element demokracije je stvaranje jedne polit. elite koja se u političkoj borbi i konkurenciji otima za glasove uglavnom pasivnog biračkog tijela."( Roberto Michels).

Slično i poznati tadašnji americki filozof Leo Strauss zaključuje da jedan važan uvjet za dobro funkcioniranje demokracije je apatija biračkog tijela te da mi trebamo onakve birače koji se interesiraju samo za sport i crtane stripove.

Dakle, vladajuca elita se boji samo zainteresiranog biračkog tijela koji svojom glavom misli i zna što hoće, te poduzima sve da bi takvo stanje sprijecila. Da narod nebi primjetio da je manipuliran treba ga, kako njem.prof. Reiner Mausfeld analizira "mentalno zatrovati" i to na dva jednostavna načina afektiv i kognitiv.

Afektiv tako:
- da se u narodu inducira mržnja protiv nekih grupa ili osoba u društvu (u stvari bilo čega)
- da se stvori egzistencialni strah od pogoršanja vlastite socijalne situacije (npr. osiromašenja)
- da se stvore krivi identiteti. Ljudi se identificiraju sa klubovima, firmama, proizvodima, markama i sl. Razbije se osjećaj klasne pripadnosti kao radnici, seljaci i time mogućnost organiziranja i
zajedničkog nastupanja.

To sve u svrhu da se ogorčenje naroda prema vlasti i energija za promjene usmjeri u drugim pravcima.

"Ne smije biti sumnje oko toga na što treba usmjeriti mržnju javnosti"(Harold D,Lasswell). To je zadatak Medija, mržnju treba inducirati usmjeravati i održavati. Strahovi, naročito egzistencijalni, isto tako imaju jako značenje jer blokiraju razum. Veliki značaj ima konzumizam, uživanje ili bezsadržajni TV i isprazne socijalne medije koji također zaglupljuju i blokiraju razum.

To uglavnom pali kod običnog puka. Kod malo inteligentnijih i politički zainteresiranih je druga opcija uspješnija, a to je Kognitiv što se postiže snagom riječi. Riječi krivih značenja „np. Slobodna trgovina, humanitarna intervencija", lošim programima koji nisu u interesu naroda privjese se pozitivni izrazi i obratno. Pojedine riječi, (kao sloboda, tolerancija, humanizam, bratstvo...) imaju veliku snagu i u nama podsvjesno pokreću cijeli sklop pozitivnih pojmova vezanih za tu riječ, te potiču emocije i reakcije koje treba pravilno usmjeriti. Isto i negativne riječi kao terorizam, diktatura i sl. Nadalje koriste etikete „teorija zavjere, populizam..." čime se stvara jedna zabranjena zona razmišljanja čime politika i mediji naše razmišljanje pokušavaju kontrolirati. Time se postiže da vladajuća elita pojedinim temama daju sasvim suprotnu težinu, a škakljive i nepoželjne teme označe kao "zabranjeno područje". To je vrlo teško primjetiti, a to je isto zadatak medija.

Proces kontrole mišljenja odvija se dugo i uporno u obliku duboke indoktrinacije, stvaranjem opće prihvatljive slike svijeta, a druge alternativne mogućnosti se prikriva. Također kroz medije, kulturu školstvo i zabavu. Samo školstvo nema zadatak da nauči čovjeka misliti svojom glavom nego da na višem nivou bude koristan i da funkcionira (robovlasnici su imali kućne robove i čak one koji su im vodili knjigovodstvo).
Treba modernog čovjeka naučiti da ni u kojem slučaju ne propitkuje temeljne ideologije modernog društva kao demokraciju, financijski sistem, ekonomiju, teoriju evolucije ..itd.

Te ideologije moraju u našim glavama biti čvrsto usidrene kao da su nepromjenjivi prirodni zakoni, od Boga dani kao np. Gravitacija.

Trenutna indoktrinacija vrši se dnevnom vijestima, a koriste se jednostavne metode selekcije, sjeckanje iz konteksta, vezivanje uz drugi kontekst, uočljivošću, prikazivanje činjenica kao mišljenja itd, zapravo vrlo jednostavno. Vrlo teško je u vijestima vidjeti nekakvu strukturu, povezanost ili tok, čime stvarni razlozi današnjih sukoba posvuda po svijetu i njihovi glavni pokretači i počinitelji ostaju nevidljivi. S druge strane, napadnut nepovezanom masom informacija obični čovjek ide zadovoljan spavati s osjećajem da je politički dobro i dovoljno informiran.

Ne može se izbjeći par riječi o jednoj od najstarijih demokracija, američka demokracija, koja nudi i nameće demokraciju sirom svijeta pa i ratom. Bogata američka elita financira na stotine tzv. NGO. Od gradnje zahoda po africi, humanitarnih i socijalnih djelatnosti, prava za homosexuelce pa do mostova suradnje, NGO pokrivaju sve društvene teme i odgovorni su onima koji ih financiraju a ne narodu kome time pomažu. Američki superbogataši nastupaju kao filantropi, mecene i dobrotvori.

U stvari time što se NGO infiltriraju kao „trojanski konji" stvaraju jednu globalnu sigurnosnu mrežu za američke interese, interese velikih multinacionalnih firmi te neutraliziraju i usmjeravaju ogorčenje naroda od pravih krivaca za socijalne probleme.

Jedan uspješan primjer dobrog globalnog soft powera. Kako jadno izgleda kad se vide slike zadnjih američkih izbora, emocije mase, plakanje i oduševljenje, a u stvari narod nema nikakav izbor.

Kandidati su im uvijek isti od nekoliko superbogatih i utjecajnih familija kao da u americi nema pametnih ljudi. Ogromni novci kolaju u predizbornim kampanjama, lobizam na svakom kraju, elita se otima za prva mjesta, a ovce ostaju ovce i politika je uvijek ista. Mogu možda promjeniti pastira ali ne i gospodara.

Dakle od početka civilizacija narod je uvijek smatran za ovce koji trebaju pastira. Za promisliti je, jeli je pastir odgovoran ovcama ili vlasniku ovaca? Dali pastir misli ovcama dobro ili vidi u njima "pečenu janjetinu" ili bar dobru prodajnu cijenu? Zašto pastir treba psa ovčara i štap?

Od 19 st. Demokracija igra sve veću ulogu, ona je zapravo jedini oblik vladajućeg sistema koji legalizira neku vlast. Zato vladajuća elita pokušava očuvati „iluziju" o demokraciji a istodobno postaviti svoje ljude koji njihove interese promiču. Reinold Neibuhr (poc 20st) pise o "necessary illusions" neophodnoj iluziji demokracije koju vladajuća elita mora proizvesti u narodu da sačuva stabilitet. Sama riječ demokracija ima veliku snagu i treba je sačuvati kao „opium za narod" ali s druge strane pokušati je otupiti toliko da se sačuva sadašnje stanje tj. utjecaj moćnih. Trik je kao što već spomenuh „reprezentativna demokracija" koji ne polažu račun narodu niti ih je moguće po potrebi skiniti, bar ne do završetka mandatam a nakon mandata novi ljudi iz istih struktura nastavljaju program tako da čuveni „Wallstreet journal" 28.02.2013 trijezno zaključuje da neoliberalni program u gotovo svim demokratskim zemljama, bez obzira na izbore, partije i programe, ne može se više odbaciti.

Neoliberalizam je extremni oblik kapitalizma, vlast financijskih moćnika čiji je interes porobiti narod u one koji za njih stvaraju a istodobno su njihovi konzumenti. Neoliberalizam se hrani krizama, nevoljama i ratovoma. Cilj je globalna vlast i otimanje svih prirodnih resursa, vrijednosti i imovine.

Na globalnom području to postižu upravo demokracijom (što još nije demokratizirano bit će demokratizirano silom) i što je također važno današnjim financijskim sistemom. U starijim društvenim sistemima narod je za socijalne problema imao krivca. Ogorčenje i nezadovoljstvo naroda bilo je usmjereno prema krivcima bilo da je to kralj ili plemić u feudalnom sistemu ili partijski vođa u komunizmu.

I u kapitalizmu znao se djelom krivac, predsjednik države, ministar, bankar ili vlasnik firme. U neoliberalizmu stvarni kreatori društvenih problema nemaju lice. Nevidljivi su. IWF np. (međunarodni monetarni fond) svojim programima i kreditima u trećem svijetu kriv je za zločine gladi i umiranja koji se mogu usporediti sa Staljinom i to samo u jednoj godini.

Višepartijski sistem koji je temelj današnje demokracije, osim gore opisane manipuliranosti, ima i druge slabe točke. Demokratski problemi nastaju npr. kod država koje su od vise različitih narodnih skupina, čiji se nacionalni interesi razlikuju ili suprostavljaju. Narod se tu organizira po nacionalnim partijama a ne po programima za opće dobra kao u normalnim građanskim društvima.

Također jedna vrlo negativna pojava kod građana, biračkog tijela, koje najčešće ne analizira različite programe i ne odlucuje se za partije ili kandidate koji izgledaju najvjerodostojniji takve programe ostvariti, nego se bira protiv tj. u smislu „samo da ne dođu oni, samo da ne bude onako, samo da se ne provede to".

Dakle ne glasa se za programe, partije i kandidate nego protiv programa, partija i kandidata.

Vrlo važno je i spomeniti da glasanjem za pojedine partije birači glasaju za paket programa pojedinih partija. Savjestan birač kad nebi bio manipuliran (gore navedenim sistemima kontrole mišljenja), i kad bi štampa bila stvarno slobodna opet nebi imao mogućnost da prihvati neke programske točke svoje partije a da druge, za njega neprihvatljive programe, odbije. Iz toga proizlazi da bi u pravoj demokraciji narod trebao glasati za konkretne političke programe ili akcije ako je moguće dogovorom ili ako ne svojim glasom a ne za partije.

Preduvjet je da partije razrade političku temu sa svojih pozicija, da se kroz slobodne medije (financijski neovisne) vodi društvena diskusija kroz neko vrijeme, eventualno da se teme korigiraju i na kraju da narod glasa.

Lobizam i korupcija su također tema koja truje demokraciju. Vladajuća je elita koristi u svim vremenima od početka. Postavljaju se svoji ljudi, kupuju se glasovi, ucjenjuje se poslanike..isl. To je toliko maha zahvatilo da se danas u politiku ide uglavnom da se ima pristup korupciji sto je jedan dobar izvor dodatnih prihoda u vrijeme mandata.

Jedan vrlo značajan korak u pravcu istinske demokracije je Švicarska demokracija, jedina takvog oblika na svijetu gdje se narod vise puta godišnje skupi i o važnim temama koje su politički aktualne jednostavnim glasanjem donese odluku. To se onda pretoči u zakone. I takav oblik demokracije je osjetljiv na medije tj. moze pravilno funkcionirati samo ako su teme u društvu obrađene kroz različite perspektive i slobodnu štampu. Neke demokratske zemlje imaju slično mogućnost na referendum za pojedina pitanja (ne sva) ali s obzirom na količinu potpisa, rokove i nezainteresiranost gotovo je neizvedivo.

Stalno spominjem slobodnu štampu i druge medije. Niti jedan medij koji je financiran od političke i financijske elite nije slobodan. Na primjer cijela njemačka štampa, kompletna, vlasništvo je četiri superbogatih obitelji (np.Frida Springer 4,4 miliarde eur).

Drugačije izgledaju odluke naroda kad mu se stalno kroz medije nameće što je moderno a sto konzervativno, što zaostalo, a što cool. Kad se ovcama šaplje gdje je sočnija trava pa se tako same slobodno odluče na pout prema mesaru. Mediji su kao što sam prije razradio najjači alat za kontrolu javnog mišljenja.

Ima tema koje ne smiju biti predmet demokracije. To se odnosi na osnovna ljudska prava i moralne norme. Ne može se demokratskim glasanjem poništiti prava čovjeka niti demokratski odlučiti da pojedinac ili grupa bude lišena osnovnih ljudskih prava. Na isti način ne može se glasanjem legalizirati pobačaj, eutanaziju, kloniranje, trgovanje organa, posuđeno majčinstvo, brak za sve itd. Dostojanstvo ljudske osobe se temelji na starozavjetnom "stvori Bog čovjeka na svoju sliku..." kao i novozavjetnom gdje Bog uzima tijelo i umire za nas da nas oslobodi i spasi jer smo mu važni. To nije predmet glasanja iako je tendencija zadnjih godina da se sve stavlja pod upitnik.

Za našu demokraciju u Hrvatskoj mislim da ima samo nekoliko političara koji imaju pristup ili su sluge prave financijske elite, koja se nalazi na globalnoj razini, koja zapravo vuče konce različitim kanalima, putem lobija, uputama i smjernicama iz Evrope, financijskim ucjenama i kreditima, preko NATO, pripremanjem tla kroz NGO, kroz medije itd. Kao i druge mlade demokracije imamo dvije vrste političara.

Pametne koji imaju sto reci ali shvate da nemaju šanse, bivaju oportuni i elita ih nagradi za poslušnost.

Glupe koji neznaju, nemaju stav i prevrtljivi su pa im se došapne što treba misliti a jeftiniji su za elitu.

Mislim da je vrijeme reprezentativne demokracije prošlo, da se ona izrodila u moćno oružje globalne financijske elite i da joj nije svrha samostalno odlučivanje nacija i država niti suradnja i prijateljstvo izmedju njih nego jedan novi prefriganiji i prikriveni oblik porobljavanja, iskorištavanja i pljačke.

Mi smo boreći se za slobodu da izađemo iz trapule komunizma upali u novu trapulu neoliberalizma. Nevidljivog krivca i neprijatelja nemožemo prepoznati pa se glođemo i optužujemo između sebe.

Veći dio tekstova i citata je vrlo sažeti prikaz iz predavanja njemačkog profesora socijalne psihologije prof.Reiner Mausfeld i još nekih njemačkih autora uz moja razmišljanja tu temu.
Stipe Šprljan