Quasimodo

Negdje iz podzemlja, kroz otvor gradske kanalizacije izvukla se jedna spodoba bez lica, preuzela je baklju olimpijskih igara i počela s njom skakati po Pariškim krovovima.

Francuska je stara kultura i u njenoj književnosti našli su mjesta pariški krovovi kao i pariški kanali a i ova spodoba podsjeća na Quasimoda koji se verao među konopima u kampanelu crkve Notre Dame, samo što je ovaj bez lica.

Prvi put kažu da igre nisu vezane za stadion već je cijeli Pariz postao stadion. Dok su brodovi po Seini vozili natjecatelje iz mnogih naroda i kultura na različitim punktovima održavali su se programi kroz pjesmu, sliku, efekte i simboliku. Nekoliko stvari su bile tako neukusne da su ubrzo diljem svijeta stvorile odbojnost kao np. kad Marie-Antonete drži svoju obrubljenu glavu.

Šareni plesači sa različitim socijalnim spolovima kao travestiti, drag-queen i slični skaču i plešu po modnoj stazi uz svjetlosne efekte, ako se to uopće može nazvati ples i onda padaju jedan za drugim na pod i ostaju ležeći. Neke gledaoce to je podsjetilo na prekomjerno umiranje sportaša zadnjih godina i nazvali su ga ples cijepljenja.

Isto i plesanje istih na jednoj kao modnoj stazi koja postaje kao dugi stol za kojim sjede ovi plesači a u sredini jedna deblja ženska osoba "olimpics-Jesus" i oko nje "olimpics-Apostels". Barbara Butch, lezba i aktivistica, kako sebe naziva u ovim krugovima izjavila je na twiteru da je ona bila "Olimpics-Jesus". Sve je trebalo asocirati na Isusovu posljednju večeru sa slike Leonarda Da Vincija. Nešto kasnije na sredini stola na poslužavniku servirali su jednog plavog čovjeka s bradom okruženog voćem, nešto kao "Papa-Štrumpf" koji kao nešto pjeva.

Ne znam što su time htjeli reči, neki kažu da predstavlja grčkog boga Appolona? Mene asocira na sam čin posljednje večere. Možda, kao što je pravi Isus onda lomio kruh u kojem daje svoje tijelo, ovi danas žrtvuju tuđa tijela.

Nije čudo da su mnogi ubrzo prepoznali poruku i u njoj vidjeli sprdnju prema Isusovoj zadnjoj večeri. Iako su pripadnici kršćanskih crkvi koji sebe smatraju queer izjavili da za Isusovim stolom ima mjesta za sve. Točno i Juda je onda sjedio za Isusovim stolom ali ovi ne predstavljaju sve nego u društvu jednu vrlo malu grupu osoba koji nisu zadovoljni svojim biološkim spolom.

Predsjednik Makron je na twiteru napisao "C’est la Françe". Francuska kao zemlja slobode u smislu možemo pljucati po vlastitoj kulturi. Francuska ima veliki dio građana koji su muslimani i mogu zamisliti što bi bilo da su u svojoj umjetničkoj slobodi dotakli Islam. Gorili bi gradovi.

Kad smo jednom bili u Lionu začudio sam se koliko crkvica i kapelica ima u starom dijelu grada. I sam Pariz je poznat po Notre Dame i drugim katedralama, grad u kojem je naučavao Toma Aquinski i koji ima 1200 g. kršćanskog nasljeđa prije Francuske revolucije. Mnogi se pitaju odakle tolika mržnja na vlastito povijesno, kulturno i vjersko nasljeđe.

Postmoderno društvo koje se poziva na toleranciju ne tolerira vlastitu kulturu i vlastite korjene. Kao tolerancija nam se nameće da se prihvaća sve, čak okultno, sotonsko i sve što bolesni umovi izmisle ali samo ne vlastito kršćansko nasljeđe koje je izgrađivalo generacije naših predaka, to se smije vrijeđati i po tome se može pljuvati. Pod slobodu i ljubav nam nude sve razvratno i što ponižava čovjeka samo ne ono što su oni uistinu. Pod respekt uzimaju za pravo vrijeđati 2 milijarde kršćana. 

Mislim da se i mnoge druge kulture pitaju zar je to Evropa i Francuska u koju bi se trebali ugledati? Dali je to taj zapad čije vrijednosti bi i drugi trebali prihvatiti?
Interesantan je komentar od Andrea Zhok na "Uncutnews" gdje piše kako je tragično da ovakva groteskna predstava oslikava kulturu Zapada, a zatim kao takvu brani. 

"Činilo se da ne samo skupina navodno kulturnih ljudi u francuskom kulturnom establišmentu vjeruje da bi ovakva hrpa smeća mogla biti kulturno hvalevrijedan pothvat". Piše kako je Emmanuel Macron pohvalio “odvažnost” kreatora Thomasa Jollya i ustvrdio da su Francuzi ponosni na ovu ceremoniju “Francuska je pokazala svoju hrabrost umjetničkom slobodom koju ima...". Navodi i riječi gradonačelnice Pariza Anne Hidalgo koja je također dala podršku jer "predstava promiče naše vrijednosti".

Uglavnom otvorenje je diglo buru na socijalnim medijima. Na stotine tisuća kršćana koji su se osjetili uvrijeđeni pozvali su na bojkot igara. Čak i neki sponzori su najavili da će povući novac koji su dali u podršku igara. Mislim da je to prava reakcija publike, bojkotirati, nekonzumirati, nepodržavati. Demokracija nije staviti križić svake 4 godine već reagirati na svaki potez vlasti, ne dati preko sebe. 

Slično je u Americi bio skandal sa bio-pivom. Naime proizvođač pive pokrenuo je reklamu u sličnom stilu sa ovim duginim osobama što naravno ne paše uz produkt. Potrošači pive, muškarci, onakvi kakvi su po svojoj prirodi nisu se dali zavesti već su bojkotirali ovog proizvođača i pili su druge pive. Ubrzo je proizvođač uvidio stanje, povukao reklamu i izvinio se kod potrošača. Samo naša pasivnost dovodi do toga da nam uvlače ovakve programe, uništavaju društvo, obitelji i najviše djecu. 

Čemu igre ako ih nitko ili malo ljudi gleda, izgleda da su se upitali organizatori te su počela lagano izvinjenja. Neki od organizatora kao glasnogovornica Anne Descams na konferenciji za novinare pokušali su stvar izgladiti sve u tonu "nije bila namjera nikog vrijeđati", „ceremonija je trebala slaviti toleranciju", "nije se željelo nikog isključiti" itd.

I osramotili su se na igrama. Cijeli svijet je gledao sramotni box u kojem muškaraci Imane Khelif  i Lin Yu-ting koji glume ženske (trans-žene) u svojoj trci prema zlatu premlaćuju u ringu mlade boxačice. Kako se ne srame oni gledaoci koji su navijali u publici? Trebali su se digniti i otiči.

Isto i kod plivanja. Plivači koji su se zagrcnuli kod plivanja po Seini poslije su redom povraćali a neki su završili i u bolnicu, zatrovali se vodom. Ne vjerujem da nema u blizini Pariza čistih jezera ali morala je biti Seina vjerojatno zbog svoje simbolike jer se kao zmija provlači Parizom.

Andrea Zhok je usporedila otvorenje Olimpijade u Pekingu 2008 s ovima u Parizu genijalnim zaključkom "U prvom slučaju (u Kini), spektakularnost, gracioznost, preciznost, originalnost i snaga spajaju se u samopredstavljanju jedne nacije koja vjeruje da je pred njom budućnost puna mogućnosti. U drugom (Pariz) nalazimo groteskne srednjoškolske provokacije i otiske najkomercijalnije pop kulture, ukazujući na uznemirenu, iscrpljenu kulturu koja pokušava umjetno stimulirati svoje umorne živce i prikriti svoju kreativnu impotenciju..."

Prekrasno izraženo. Kreativnost je jedna od Božjih osobina i čovjek stvoren na sliku Božju posjeduje kreativnost. Odbijanjem Boga i mržnjom prema svome Stvoritelju duši se svaka kreativnost. Mogu tada kopirati, glumiti i zavoditi, mogu se razbacivati dimom i umjetnim svjetlom, mogu skakati i derati se ali istinska kreativnost je udušena. Kreativna nemoč. Dekadencija.

Iz odbijanja i mržnje prema Stvoritelju izrasta s vremenom i neprihvačanje, nezadovoljstvo i mržnja prema samom sebi. Zato Isus potvrđuje najveće zapovijedi u zakonu, naime ljubi Boga... a onda bližnjega kao sebe... S te strane, preneseno na

Evropu postaje razumljiva mržnja prema vlastitoj kulturi.

Stvarno, kad se usporede prijašnje svečanosti kod otvaranja olimpijskih igara ovo je nešto sasvim drugo. Prije su zemlje domaćini pokušali prikazati najljepše iz svoje kulture, od svojeg folklora i tradicije. Pokušale bi pjesmom, slikom i efekima obogatiti da bude lijepo, da pobudi plemenite osjećaje, da ostane u siječanju. Ove igre su da uzvisuju prirodnost, lijepotu i sposobnosti tijela kao i snagu duha i tu nebi trebalo biti mjesta ruglu i sprdnji prema bilo kojoj kulturi i religiji.

Iako u svakoj kulturi i religiji ima razloga za kritike ili čak osude ali ovdje nije mjesto za to. Umjetnost može kritizirati ili čak ismijavati religije u jednoj zdravoj mjeri ali ovdje na olimpijadi nije mjesto za to. Igre bi naprotiv trebale biti jedan oblik približavanja, upoznavanja, komuniciranja. Mi smo svi u jednom svijetu različitosti i morali bi biti pažljivi sa načinom izražavanja.

Mogao bih još spomenuti metalnog jahača na metalnom konju koji je jahao sredinom Seine. Kasnije slično još jedna osoba koja je jahala na bijelom ili polu sivom konju. Interesantno je da su svi u njima prepoznali četvrtog jahača iz apokalipse (otkrivenje 6), dakle smrt koja jaši na sivoj kljusini i donosi rat, glad i smrt. Mnogi se pitaju jesu li nam okultne i mračne snage u svijetu time htjele reči što svijetu pripremaju. Uglavnom otvorenje je bilo puno simbolike i zahtjevno je sve analizirati ali u simbolima su sažete ideje i misli. Simboli su duhovna komunikacija a u ovom slučaju mračnog duha. Sve skupa jedan javni ritual pun crne simbolike i poruka.

Ne znam kakvu će nam poruku ostaviti na zatvaranju igara?

Ali Bog ne dozvoljava da Ga se vrijeđe i ismijava. U svojoj strpljivosti i ljubavi prema čovjeku ostavio je svoju poruku već sljedeći dan. Gotovo cijeli Pariz ostao je jedan sat bez struje i sve je utonulo u tamu samo je na jednom brežuljku stajala lijepo osvjetljena bazilika Srca Isusova "Sacre-Coeur". Vrlo slikovito.