Pakt za budućnost

Opasnost od Pandemijskog ugovora nije uklonjena, odgođena je jer mnoge zemlje najviše Afričke nisu se dale tako jednostavno zavesti. Kao što se zna, ovaj ugovor je imao za cilj ovlastiti WHO (SZO) da u "zdravstvenim hitnim slučajevima", iznad demokratski izabranih vlasti i na globalnoj razini uvode one mjere koje smo za vrijeme korone pretrpjeli.

Ukidanja i ograničenja osnovnih ljudskih prava, zabrane kretanja, putovanja, posjećivanja... kao i prisiljavanje ljudi na testiranja i cijepljenja bila bi u rukama globalne SZO i to zakonski utvrđeno.

Ukoliko im ne bi u potpunosti uspjelo paralelno se pokušao izmijeniti i dopuniti Međunarodni zdravstveni pravilnik kojim bi se zemlje obavezale provoditi mjere u skladu s njime. Ni tu nije bilo nekog uspjeha, ono najgore je uklonjeno iz pravilnika i zemlje se nisu složile ali neke su izmjene ipak ostale kao np. suočavanje sa dezinformacijama (cenzura). Već samo ovo je dovoljno opasno jer kontrola javnog mišljenja i cenzura svega što se protivi službenom mišljenju je kraj svake damokracije, to je diktatura a u ovom slučaju na svjetskoj razini. Pravilnik bi trebao postati obvezujući za sve države članice ako ne ulože primjedbe ili ne odbace dokument u roku od 10 mjeseci od potpisivanja.

Generalni direktor SZO, T.A.Ghebreyesus još uvijek pokušava uvjeravati zemlje u važnost Pandemijskog ugovora i upozorava na uvijek nove opasnosti i pandemije. Ne posustaje te u svojoj upornosti pokušava do kraja godine pridobiti zemlje da bar većim dijelom prihvate nametnute promjene. Nedavno je SZO proglasila majmunske boginje kao globalnu prijetnju prešućujući da ovo nije gripa već se prenosi spolno.

Rat je posvuda i stvari se iz dana u dan sve više zapleću. Oko ovih događanja sa Pandemijskim ugovorom i izmjenama pravilnika nije se u javnosti puno izvještavalo. To se uglavnom događa na rubu ili u pozadini kao u trikovima mađioničara gdje se pogled javnosti usmjerava na druge stvari a ratovi i katastrofe su super pogodne za to, pogodnije od sporta i zabave.

Također u sjeni ratnih zbivanja u svijetu nedavno su se okupili svjetski čelnici na godišnjoj općoj skupštini UN-a pod temom "Sastanak na vrhu za budućnost". svjesna da gubi povjerenja naroda UN na svojim službenim stranicama piše kako je summit jedinstvena prilika da se vrati izgubljeno povjerenje i pokaže da se međunarodna zajednica može učinkovito suočiti s izazovima sadašnjosti, (kao onima iz nedavne prošlosti) i budućnosti. To je također velika prilika kažu, da se na odgovarajući način iskoristi brzi napredak znanosti i tehnologije i da se postigne bolja, mirnija, prosperitetnija i pravednija budućnost za sve. Sve lijepe i velike riječi pune nade.

I glavni tajnik UN-a António Guterres rekao je na ovom summitu: "Našem svijetu hitno je potrebna reforma Vijeća sigurnosti, reforma međunarodnog financijskog sustava, smisleno sudjelovanje mladih u procesima donošenja odluka, Globalni digitalni pakt za maksimiziranje koristi od novih tehnologija i ublažavanje rizika te platforma za hitne slučajeve za poboljšanje međunarodnog odgovora na složene globalne šokove."

U mnogome je u pravu, reforme su i te kako potrebne ali kakve. Vijeće sigurnosti gotovo nikada nije pravo funkcioniralo i za sada nema onog koji bi njegovu reformu proveo kojom bi se svi složili. U današnjem svijetu s tako različitim interesima i velikim međusobnim nepovjerenjem je to zapravo nemoguće.

Reforma međunarodnog financijskog sustava je možda najpotrebnija jer ovakav sustav danas zapravo omogućava pljačku naroda i prelijevanje vrijednosti od siromašnih i vrijednih prema bogatima. U pravu je, potrebna je reforma ali ne onakva kakvu ju globalna financijska elita želi provesti, sa svim prednostima za njih, a za nas kao digitalni novac povezan sa kontrolom građana i socijalnim bodovima kao u Kini.

Digitalni pakt kojeg spominje, jeli to misli na umjetnu inteligenciju po zamislima ove elite, naime povezanost informacijskih sistema u svrhu vlasti i kontrole nad svakim pojedincem? Možda sa jednim centrom moči odakle se sve koordinira?

Što bi to bilo poboljšanje međunarodne reakcije na globalne šokove? Dali se tu ipak u pozadini radi na stvaranju jedne svjetske vlade koja bi u "hitnim slučajevima" imala ovlasti nad državama i čije bi odluke svi morali slijediti? Što bi bili hitni slučajevi ostaje nedorečeno, dali klima, pandemije, prenapučenost zemlje itd. Dali su tu poštene namjere za dobrobit svijeta ili je to još jedan korak u pravcu globalne svjetske vlade? 

Reakcije na ovaj summit bile su različite. Službene strane pokušavaju prikazati kao jedan uspjeh koji daje nadu, nove skretnice na dobrobit svima, nove okvire u kojima bi se narodi trebali složiti u interesu mira i napretka za svijet.

S druge strane su reakcije kritičnih političara i diplomata razočaravajuće. Summit se ocjenjuje kao pokušaj traženja "najmanjega zajedničkog nazivnika" ili da je kao mlaka voda, da nema ionako snage i sl. Mnogi kritičari vide tu opasnost da bi države bile spremne predati svoj suverenitet na svjetsku organizaciju u slučajevima globalnih opasnosti kao ratovi, katastrofe, pandemije, opasnosti od umjetne inteligencije itd. I ovakva razmišljanja imaju podlogu. Pa zar nismo upravo to proživjeli pred nekoliko godina u vrijeme korone. Gotovo cijeli svijet je bio zaveden i sljedio naredbe SZO i nekoliko "stručnjaka". Drugim riječima SZO je preuzela vlast nad suverenim državama i naređivala mjere največih kršenja ljudskih prava od 2. svj. rata.

Pred sami summit za kojeg su dokumente pripremili Njemačka i Namibia pokušali su ruski i još neki diplomati unijeti nekakve izmjene koje nisu prihvaćene.
Interesantan je odgovor ruskog ministra Lavrova na pitanje o ovom UN-sastanku na vrhu. Kaže kako su ruski diplomati iskreno sudjelovali u pripremi ovog sastanka iako nisu polagali velike nade. Nadalje prisjeća kako je bilo mnogo ambicioznih odluka u povijesti UN-a koji su završili deklaracijama koje su ubrzo zaboravljene.

Np. milenijski samit 2000-te godine, koji je proglasio zadaću "oslobađanja naroda od pošasti rata" a nešto više od dvije godine kasnije, Sjedinjene Države, predvođene "koalicijom voljnih" napale su Irak bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a, zemlju koja još uvijek trpi razorne posljedice ove avanture.

Ili svjetski samit Ujedinjenih naroda 2005. godine proglasio je obvezanost za pravedni mir u skladu s načelima i ciljevima Povelje Ujedinjenih naroda. Tri godine kasnije, NATO je pokrenuo vojnu intervenciju u Libiji, uništavajući državnost zemlje i potkopavajući stabilnost susjednih zemalja i cijele regije Bliskog istoka.

Poput Kofija Annana i Ban Ki-moona u ono vrijeme priča dalje Lavrov, sada je Antonio Guterres pokrenuo svoju inicijativu pod sloganom "preusmjeravanja" globalne suradnje. Lijep slogan, tko bi mu mogao proturječiti? Ali o kakvoj globalnoj suradnji možemo govoriti kada Zapad gazi sve "nepromjenjive vrijednosti" globalizacije o kojima su nam govorili na svim platformama toliko godina kako bi nas uvjerili da one osiguravaju jednak pristup blagodatima moderne civilizacije za sve?... Gdje su nepovredivost vlasništva, pretpostavka nedužnosti, sloboda izražavanja, pristup informacijama, pošteno tržišno natjecanje na tržištima prema jasnim i stabilnim pravilima? 

E, upravo tu je Lavrov dotakao ono bitno. Nepovredivost vlasništva, pretpostavka nedužnosti, sloboda mišljenja i izražavanja, slobodni pristup informacijama, pošteno tržišno natjecanje na tržištima prema jasnim i stabilnim pravilima to su stvari koje UN treba učvrstiti. To su i neki elementi koji su utvrđeni poveljom UN o ljudskim pravima iz 1948 i u koje još spadaju pravo na život, sigurnost, brak, zaštita obitelji itd. To je okvir unutar kojeg UN treba donositi svoje odluke i obavezati narode a ne nekakve riječi poput ovih donesenih odluka koje su dvosmislene i kriju potencijal zloupotrebe. Kao i prozirni izraz koji se često na summitu spominjao, "rules-based international order", "međunarodni poredak utemeljen na pravilima" gumeni izraz koji se može na sve strane rastezati po potrebi.

Sama ljudska prava nastala su od prirodnog osjećaja za pravo kojeg bi trebao imati svaki normalan čovjek. Kroz povijest, kršćansku tradiciju i filozofiju oblikovala su se ova prava te su kroz razne povelje dorađivana i utvrđivana. Većina ljudi ne uzima Isusa kako ga mi kršćani gledamo tj. kao Sina Božjeg te je On ipak za mnoge ostao na razini učitelja, gurua ili bar dobrog čovjeka. Bilo kako bilo ipak utjecaj Njegovih riječi kroz stoljeća bio je velik na ova prava. To nije fatalizam nekih religija koji oduzima snagu i nema poriv da se u društvu nešto mjenja. Ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema neprijatelju ili drugi obraz, kao i Isusov govor na gori je poticaj za jedan plemeniti međusobni život, za suradnju i mir. Za razliku od svijeta, Isus uopće ne govori o pravima već potiče na promjenu načina razmišljanja, na akciju a i daje snagu za to.

Ali čovjek misli da zna bolje i da ima snage sam. Tako je UN već od osnivanja sama sebi stavila u zadatak poštivanje međunarodnog prava, promicanje suradnje među narodima, očuvanje mira u svijetu i zaštitu ljudskih prava. Tu je i potpora siromašnim zemljama u svim područjima od gospodarstva do humanitarne pomoči. Ali nakon početnog entuzijazma poslije velikog rata, napustili su davno ovaj put, put međunarodne suradnje i međusobne pomoči. Globalna elita je preko svojih diplomata, korupcijom i nadmoći u ovoj organizaciji počela iskorištavati zemlje, držati ih u siromaštvu i ratnim nemirima te pritiscima i ucjenama nametati im jedan drugi način života koji se protivi njihovim vrijednostima i kulturi.

To je dobro vidljivo zadnjih godina u službenim izjavama i dokumentima. Upravo se sada u vijeću za ljudska prava UN-a priprema novi dokumenat "UN-ov pakt za pravo na razvoj" kojim bi se trebalo promicati gospodarski i društveni rast zamalja u razvoju. Prema riječima organizacije citizenOG, radi se zapravo da se potrebnim zemljama uvjetuje gospodarska i novčana pomoć time da napuste svoje tradicionalne vrijednosti i u svojim zakonima proguraju "moderne vrijednosti" kao pravo na pobačaj, LGBTQ ideologiju, sexualizaciju dijece itd. 

Bez povratka na one vrijednosti koje je sama proglasila poslije 2. svj rata UN će ostati korumpirana, pristrana i neučinkovita organizacija u kojoj nitko nikome ne vjeruje. Organizacija koja je vremenom postala sredstvo provođenja nemoralnih ideja globalne elite i to putem ucjena i financijskih pritisaka. Jedna organizacija koja nema budućnost, koja je na samrti.

Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Infovodice