Uto21Sij2025

Kako se sjećanja grade u zaboravu: Recenzija romana „Nevidljivi život Addie LaRue“

Naša sumještanka Anđela Fržop podijelila je s nama svoj osvrt na knjigu „Nevidljivi život Addie LaRue“, autorice V.E. Schwab. U ovom dojmljivom tekstu, Anđela nas vodi kroz čarobni svijet ove priče, ispunjen filozofskim pitanjima, umjetničkim motivima i emotivnim nijansama, koji čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Kroz njezin osvrt, osjetit ćemo dubinu i ljepotu ovog povijesno-fantastičnog romana te doznati zašto je Addie LaRue lik kojeg se, unatoč svemu, ne može zaboraviti.

Naša sumještanka Anđela Fržop podijelila je s nama svoj osvrt na knjigu „Nevidljivi život Addie LaRue“, autorice V.E. Schwab. U ovom dojmljivom tekstu, Anđela nas vodi kroz čarobni svijet ove priče, ispunjen filozofskim pitanjima, umjetničkim motivima i emotivnim nijansama, koji čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Kroz njezin osvrt, osjetit ćemo dubinu i ljepotu ovog povijesno-fantastičnog romana te doznati zašto je Addie LaRue lik kojeg se, unatoč svemu, ne može zaboraviti.

V.E. SCHWAB „NEVIDLJIVI ŽIVOT ADDIE LARUE“

Kako dođeš do kraja svijeta? – Korak po korak.

Čitanje zahtijeva vrijeme, kao uostalom i sve u životu, zahtijeva pažnju i posvećenost. Čitati se može često, može rijetko, može u jednom dahu, može ležeći, može vozeći se u autobusu. Knjiga se čita kad je vani kiša, ali i sunce kad je, knjigu nosimo na plažu, na putovanje, na kavu, knjige se posuđuju, posjeduju, poklanjaju ili dijele. Knjigu možemo čitati drugima, može nas razonoditi, može utješiti ili naučiti, može nas zaljubiti.

Knjiga miriše. Čitanje nas određuje stilski i jezično, tjera nas da mislimo, obogaćuje naš um i srce. Ovako sam pisala prije koju godinu u jednoj od svojih objava na društvenoj mreži. Više-manje bih se i sada s njom složila i dodala: čitati se može i planski. Upravo tako i čitam u zadnje vrijeme. Jest da su planovi ponekad tu da ih se krši, no kod mene uvijek vrijedi ona *ako neće po planu, onda će po sudbini*. Ili ću naći put ili ću ga stvoriti. (Aut viam inveniam aut faciam.)

Biste li čitali više ako biste imali neograničeno vrijeme? Što biste, uopće, učinili s vremenom da ga imate u neograničenoj količini? Biste li mijenjali tijek svoje povijesti i prošlosti? Za čim žalite? Što sanjate?  Imate li neostvarenih želja? Želje imaju svoju cijenu, a pravo je pitanje koliko smo ih spremni platiti.

Ovako počinje priča.

Ma koliko očajna ili unesrećena bila, nikad se ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak.

Francuska, 1714. godina, Addie LaRue ima samo jednu želju: pobjeći od okova što ih nameće život u malom provincijskom mjestu, pobjeći od udaje za muškarca kojeg ne voli, želi sama gospodariti svojim životom i živjeti ga po svojim pravilima. Kad joj je želja bila na vrhuncu, a ona u trenutku očaja, napravila je jedino što nije smjela: pomolila se Mraku. I tako u pogodbi s vragom, za sitne pare, dobije slobodu i vječnu mladost.

Ubrzo shvati i pravu cijenu, no već je prekasno, želja je izrečena, a duša prodana. Svatko koga susretne, ubrzo će je zaboraviti. Ono što slijedi na 530 stranica hrvatskog prijevoda knjige jest njeno putovanje kroz stoljeća do danas, njeni pokušaji da ostavi trag u svijetu i na ljude, koje pritom susreće, zaboravu usprkos. Jedna iznimno nezaboravna pustolovina koja nas vodi europskim povijesnim mjestima ispitujući vlastite granice izdržljivosti, morala, smisla života, zaborava. Jedini koji je se sjeća jest vrag (a vrag je u ovom romanu mrak – doslovce i figurativno :-) ), njezin vječni suputnik, i koji ju neće pustiti sve dok mu ne preda dušu koje se Addie tvrdoglavo drži. No, tristo godina kasnije, Addie u jednom antikvarijatu u New Yorku upoznaje mladića koji ju je zapamtio.. Je li i on platio cijenu, ostavljam vam u radosti čitanja, ali mladi Henry barem na tren skine stoljeća samoće sa Addie.

Naravno, tužno je zaboraviti. No samotno je biti zaboravljen. Sjećati se kad se nitko drugi ne sjeća.

Biti zaboravljen pomalo je slično osjećaju kad gubiš razum – objašnjava Addie. Počinješ se pitati što je stvarno, jesi li ti stvaran. Ako osoba ne može ostaviti trag, postoji li uopće? Iako njena pojava ne ostavlja trag, njen utjecaj postaje itekako vidljiv u umjetnosti i u povijesti. Naučila je koračati između trnovitog korova, ali neke se posjekotine na daju izbjeći: uspomena, fotografija, ime. I tako u tren oka, godine se ospu poput lišća.

Čovjek otkrije bez čega može živjeti, a bez čega ne može, otkrije puke potrebe i male radosti koje čine život. Ne hranu, zaklon ni osnovne stvari potrebne tijelu – za nju su one luksuz – već ono što te spašava da ne skreneš s uma. Što ti donosi radost. Što život čini podnošljivijim. Život bez umjetnosti, bez divljenja, bez ljepote – bez toga bi(h) sišla s uma. 

Ho portato le stelle a letto /Matteo Renatti/

Osim što je ovo povijesno-fantastični roman sa ljubavnom pričom (koja u ustima ostavlja jednako i gorak i sladak okus), faustovskim zapletom (i zato je vraški dobra!), ovo je bez sumnje hommage umjetnosti i njenom nadahnuću. Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, Addie nadahnjuje pisce, pjesnike, slikare i glazbenike. Njoj su posvećene najljepše pjesme, ona je nepoznata muza na platnima najvećih umjetnika. Iako začas zaboravljena, istodobno je i nezaboravna.

Ona ne može biti upamćena, ne može izgovoriti svoje ime, ne može ništa zapisati, ne može ispričati svoju priču, ona neće pamtiti same priče, ali sjećat će se načina na koji joj ih netko priča, kako ih izgovara.. Priče su način da čovjek očuva sam sebe. Da ostane upamćen. I da zaboravi.

Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi – napisao je Shakespeare u svojoj Oluji, a biti sanjar znači prkositi- dodala bi V.E. Schwab u liku svoje Addie LaRue.

Jedan je ovo od 'onih' romana. Toliko je čaroban, divan i raskošan, lijep i zanimljiv i pršti onom bezvremenskom ljepotom klasika. Čarobira briljantnom radnjom, bogatstvom riječi, misli, mudrosti, ali se ne nameće, nije umjetan ni prijetvoran kao što se prijetvornost i ne valja poticati u svijetu obilatom ispraznim govorom. Roman koji vas iznova uči koliku moć imaju riječi, da sve ima svoje ime, a imenu imaju svrhu. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost, a čitača vozi iz Europe u Ameriku i obratno. Priča je pomalo holivudska, igra dobra i zla, svjetla i tame, pa ostavlja dojam  *Déjà vu. Déjà su. Déjà vécu.*, ali meni ni malo ne smeta, naprotiv. Naprosto uživam u knjigama od kojih vam je pogled zamućen, misli daleko, onima koje nose neku magično privlačnu poetiku, stilski dotjeranu, a autor(ica) vam se igra osjećajima kako mu se 'ćefne'. 

A zatim je, ondje u tami, on upita je li zbilja vrijedilo.

Jesu li letimični radosni trenutci bili vrijedni mukotrpnih razdoblja?
Jesu li sekunde ljepote bile vrijedne višegodišnje boli?
I ona okrene glavu, pogleda ga i kaže: „Uvijek“. 
I tako stranicu po stranicu (mogla je biti i koja stranica manje, ali ne smeta za dojam) dođoh do kraja ove knjige, a ne želiš izaći iz nje. Znaš da, kad preklopiš i posljednju, čarolija nestaje. U ugovoru s mrakom ima jedna kvaka na koju on (u romanu mu je ime Luc pa otud ona da imena imaju svoju svrhu, ali i moć) nije računao – uspomenu je teže zaboraviti nego samu osobu. Možemo i korak dalje: zamisli su mnogo neukrotivije od uspomena, mnogo brže puste korijenje. S ovim mislima ću, skoro, završiti ovaj osvrt. Zapisano je. Sad mogu i zaboraviti.

No, ne mogu bez Olje (S.I.) jer sad je već i tradicija ove kolumne. Pa da se s kraja vratim na početak, u onu francusku provinciju tristo godina ranije, sa zaključkom jednakim i danas.
„Mala su mista dobra dok si mala, kasnije te svedu na svoju miru.“
Osim ako imate želje. I zamisli. Koliko ste spremni platiti?

Sama sebi..
A.

Anđela Fržop
Anđela Fržop

Anđela, po mužu Fržop, po korijenima Stankovčanka, po majci Vodiška.

Supruga Gordanu i majka Tvrtku, Ivanu Trpimiru i Divi. Obitelj nam broji i pridruženog člana, mačku Ružu, koja je s nama još otkad djeca nisu bila.

Po struci magistra financija, po vokaciji glumica. Od prvog živim, od drugog sanjam. U godini kad sam rođena, Oscara je dobio film Moja Afrika, pretpostavljam da možete pogoditi i omiljenu mi glumicu.

Čaroban je izum kazalište, pozornice su država za sebe (rekla bi Parun, Vesna) pa na takvoj jednoj igram se i stvaram jedno desetljeće i još koju godinu više. Utjelovila sam i odigrala dvadesetak uloga, za četiri sam bila nominirana, a za dvije dobila nagradu od onih koji od kazališta žive.

Čitam, po preporuci pogledam seriju ili film, po potrebi plešem i pjevam, slušam glazbu (i muža), volim i Bogu se molim.

Može me razveseliti dobra knjiga i dobar čovjek. I poezija.


TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 4
  • 5
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0