Emotivni koncert u vodičkoj knjižnici: Josip Bašić pjevao o obitelji i Šibeniku

Uživao je tako mali Josip početkom pedesetih pratiti po šibenskim kalama društvo svog starijeg brata. Brata koji se nešto kasnije skrasio u dalekoj Australiji. A, kad je postao puno stariji, mislim na Josipa, u danima kad je otišao u mirovinu, vratio se on svojoj velikoj ljubavi. Glazbi. Pisanju stihova i glazbi. Pa je tako jednu od pjesama posvetio svom bratu i njegovim prijateljima, šibenskim trubadurima. Njome gospodin Bašić često završava svoje koncerte. Tako je bilo i na sinoćnjem  u vodičkoj knjižnici. Nastupao je on tamo i prije. U nekoliko navrata. Na druženjima pjesnika koje bi okupio njegov dobar prijatelj Igor Lokas. Pjesničke duše, Igorova i Josipova, jednostavno pronalaze zajednički jezik. 

U petak je u knjižnici imao samostalni koncert. Nazvao ga je “Arsenovim koracima”. 

Osim o bratu, pjesme gospodina Josipa govore i o još nekim njegovim bliskim (najbliskijim)  osobama. O sinu i supruzi. Dok pjeva o njima, teku mu suze. Pogotovo kad pjeva o sinu. Koji je premlad otišao s ovog svijeta. 
Nakon djetinjstva u Šibeniku, mladosti u Rijeci i kasnijeg života u Njemačkoj, skrasio se u Srimi. Iako je prije tri mjeseca napunio osamdeset i jednu,  nikad ne miruje.

Ako ne piše pjesme ili sklada, onda radi nešto po kući ili u vrtu. I puno šeta. Svakodnevno. Od Srime do stare škole na vodičkoj rivi. Sinoć je u toj staroj školi otpjevao sedamnaest svojih skladbi. Uz asistenciju ton majstora Tomislava Šimića (i on je kantautor).

Kako sam već na početku napisao, koncert je završio pjesmom o trubadurima i Šibeniku. Tu pjesmu puno voli i najveći promicatelj poezije na ovim prostorima. Antonio Lučić, autor emisije “Ritam srca”. Pjesma je zbilja jako lijepa. 
Ima nešto u tom gradu. 

Koji inspirira. 

Šibenik je to. 

Tekst i foto: Ivica Bilan