U knjižnici obilježena značajna obljetnica: Proslavljeno 100 godina od osnutka tamburaškog orkestra

Navečer volin popiti kafu. Nakon posla. Popija san je i sinoć. Oko deset uri. Navika san. Nekad to bude i u ponoć. A, onda san doma pogleda kraj jednog domaćeg filma. Dok san ga gleda uživa san u mendulama i orijima. Ostala šaka nakon događaja kojega smo imali u knjižnici. Pa san pokupija to šta je ostalo. Te mendule i orije čekićon je istuka Branko Rokanov. Baš zbog toga bile su mi posebno lipe. Donili su Branko i njegova dica u knjižnicu još puno toga. Za degustaciju.

Nakon večeri koja je bila posvećena glavi kuće Rokanovih i njegovin devedeset godin (plus dvadesetak dan), njegovomu ujcu Ivi Čači, kojemu je jučer bila godišnjica smrti, i stotoj godišnjici osnutka Tamburaškog zbora u našemu mistu. A, Ive Čače je “upetljan” i u tu priču. Osnovali ga u sklopu Hrvatske čitaonice. On i prijatelji. A to su bili Benjamin Udovičić, Gušte Šprljan, Mijo Španja, Stipe Alfirev, Ante Roca, Ante Španja, Ivas Jakov i Mile Juričev-Talijaš. Zanimljiva su to vrimena bila u Vodicama. Živo je bilo i na političkoj i na kulturnoj sceni. U težačkomu mistu nije bilo “dosadno”.

Branko je ima veliku želju da se obilježi ta stota godišnjica. Pa je za sinoćnju prigodu u knjižnicu donija i instrumente iz toga perioda koje je on uspija sačuvati. Pogotovo je bilo zanimljivo viditi najveći od ti instrumentov. Berdu. Brankov mlađi sin Danijel ispriča je ponešto o njoj. Sagrađena je 1890. godine u Petrinji. Tamo je bila najpoznatija radionica za izradu takvi instrumentov. Ima muzejsku vridnost. To Danijelovo izlaganje dalo je ideju Šimi Strikomanu da svojim prijateljima iz Petrinje predloži snimanje Milenijske fotografije koja bi bila vezana uz nekadašnju slavnu radionicu. Vjerojatni motiv te fotografije bit će baš berda.

Naš Branko je i sam cili život bija vezan uz glazbu. I piva je i svira. U klapama i zborovima, a od instrumentov najradije se družija sa harmonikon. I sinoć je zasvira. A prisutni u multimedijalnoj dvorani knjižnice su spontano onda zapivali. Šta je Branka natiralo da pusti suzu.
U dvorani je bila i njegova sestra Sidonija. Koja je još starija od njega. Ka i sestra Marija koja živi u Zadru. Nji dvi su rođene u Belgiji. Tamo su živili dok je otac Dane radija u rudniku. Branka je mater na svit donila u Vodicama. Ijadu devetsto trideset i treće. Začet je u Belgiji.

Tako on kaže. Sve to, a i puno toga drugoga, sinoć nan je, uz Brankovu pomoć, ispričala Sanja Radin-Mačukat. Mala Bekićeva, ravnateljica knjižnice. Prenila nan je i pozdrave od gospođe Ivanke Jakovljević, udovice pokojnoga maestra Bore, i njezine sestre Marice. Sićate se kratkokose frizerke iz Punte? Uz nju je zanat izbrusila i Senka Rocina, udana za konobara stare škole, Prvićanina Maksa Antulova. I Senka je po uzoru na Maricu najčešće imala kraću kosu. Senka je generacija Brankovoga starijega sina Borisa. Dobra je to generacija. Virujte mi.

Senka nas je povezala s Maricom i njenom sestrom Ivankom. E, a sad o tome zašto je došlo do kontakta organizatora sinoćnjeg događaja i obitelji Borisa Jakovljevića. Prije jedanaest godin Bore je uglazbija stihove najpoznatije Čačine pisme. Valjda znate da je to “Lipa noć”. Uz pomoć Damira Fržopa napravija je aranžman za Vodičku glazbu. Kako još nije izvedena u toj verziji, Damir je predložija da je on prilagodi za dva pivača i gitare. Gospođa Ivanka i Marica su sa zadovoljstvom dozvolile izvođenje te pisme pa smo je sinoć premijerno čuli. Otpivali su je (i odsvirali) Damir i Krešo Španja. Po reakciji prisutnih, maestro Boris Jakovljević napravija je dobar posal. Blago rečeno.

Sinoć su uživali svi koji su došli u knjižnicu. Bila je gužva pa su se neki smistili i po hodniku. Boško Sučev, primjerice. Dobrilin. Njezin predzadnji po redu. U dvorani su bile i Anka Vodanov i Elvira Lasan-Zorobabel. Nije in se lagano uspeti, ali kad imaš dobru volju i želiš nekoga poslušati i podržati... Stigla je iz Zagreba i Tončika. Mala Cukrova. Sutra će nji tri put metropole. Tončika je organizirala, a Anka i Elvira će sudjelovati u večeri nazvanoj “Lipe beside”. Uz nji, bit će tamo i susjedi iz Tribunja, Mile će pivati, a Mandolinski orkestar zasvirati. Bit će i tamo baš lipo. U Preradovićevoj. U Hrvatskoj kući “Materina priča”.

Ovi dan rado smo se družili sa vodiškin devedesetgodišnjacima. Od nji se puno toga može pametnoga čuti, a volja i energija koju imaju u tin godinama... Svi bi se trebali u nji ugledati.

Pitali smo Branka je li zadovoljan time kako je sve prošlo. Reka je da je bilo jako lipo, ali da je mora malo bolje uvježbati pisme koje je odsvira na harmonici. Ajde Branko, o čemu govoriš!? Odlično si odsvira. Još kad znamo da te i ruka boli. Priuštija si svojoj kćeri Jadranki, sinovima Borisu i Danijelu, sestri Sidi, svojoj unućadi i nećacima, ma i svima nama ostalima nezaboravnu večer u Staroj školi. Pravu vodišku. Fala ti na tomu!