Od Vodic do Berlina(3): Plaće im više i od 10.000 euri

A u điti Berlinom proša san onde blizu Nenina stadiona. Mislin na našeg Nenada Bjelicu, trenera Union- Berlina. Ferma san malo da vidim kad imaju trening.

Mislija san s njim proćakulat o svemu pomalo, pa i ovome sad šta mu se dogodilo protiv „Bayerna” u Münchenu kad je „klepnija” tu njiovu zvizdu. Taj ga isprovocira, a Neno nije se da fermat i onda se dogodija taj incident o kome sada naveliko pišu svi njemaški mediji, kako ga je njihov DFB kaznija sa 3 utakmica suspenzije i 25.000 eura u kešu.

Nažalost san malo  zakasnija na trening, pa mi u klubu kažu da navratim ovih dan posli treninga. Pa eto, provat ću ga za ćakulu čapat. A ima bi ga i šta pitat. Čuja san da mu je u Berlinu bilo lipo krenilo, a eto i Bayern im je u Munchenu svega 1:0 ugura.

U ekipi mu igra i naš Josip Juranović. Inače naši treneri su u Njemačkoj ostavili velikog traga. Od Nike Kovača i brata mu Robija, koji su inače rođeni Berlinčani, pa do veterana Zlatka Čajkovskoga, Branka Zebeca, Srećka Bogdana, Josipa Kužea, Ivana Buljana, Dragana Holcera, kasnije Šukera, Bilića, Olića, Klasnića, Solde, Perišića, Kramarića, Ante Rebića, Gvardiola, Sosa, i drugih. Zanimljivo je da je Čik, Zlatko Čajkovski još šezdesetih odgojija njihove najveće zvizde poput: Franza Beckenbauera, Gerda Müllera, Seppa Maiera i td.

I zato oni cijene naše nogometaše. Ali i zbog Ćire i Dalića i naših  odličnih kockastih.

A u Berlinu čovik gotovo da i nima ni potribe koristiti auto zbog te njegove dobre prometne povezanosti. Tu su velike štrade, 12 gradskih kvartova, najveće zgrade, raskrižja, kolodvori i trgovi uvik krcati ljudi iz cilega svita. A već ako i čovik dođe u

Berlin s autom, zanimljivo je uza svu tu gužvu, s kojom lakoćom može pronaći slobodna parkirna mjesta od kojih su mnoga besplatna. I zato je Berlin i za vozače neobičan raj. On je  kao velegrad i veliki spomenik  ulične umjetnosti, koja se vidi na svakom koraku posebno taj  splet grafita i street arta, mnogih poznatih umjetnika iz cijeloga svijeta.

Zanimljivo je da Berlin ima 180 muzeja koji su otvoreni tijekom cijele godine i da ih godišnje posjeti  15.000.000 gostiju. Najveći ulični spomenik kulture je taj famozni Berlinski zid koji je za vrime hladnog rata razdvaja dvi Njemačke. Gledajući sa one zelene strane više od 40% Berlina je u znaku parkova i drugih zelenih površina za okupljanja i druženja u prirodi. Čini mi se ovdje da je i identitet solidno promjenjiva kategorija, u gradu gdje živi 4 milijuna ljudi od čega više od 850.000 stranaca i 170 nacionalnosti.

Mnogi se brzo, a neki i sporo integriraju, sve ovisi koliko su izloženi getoizaciji. Ali ipak proteklih decenija sve tu živi pomirljivo. Možda je upravo zbog tog multikulturalnog gemišta Berlin grad neobičnih sloboda i lakoća ophođenja na ulicama, koju ne možete doživjeti niti u jednom drugom njemačkom gradu. Sretati neopterećene ljude koji sjede  svuda naokolo, i ne brinući se previše da ostave neki ušminkani utisak. Sve je to nekako ka prirodno ponašanje, pa čak i sa pićem u ruci, nekim brzim jelom u šetnji, opuštenim izležavanjem čim proviri sunce. Ta lipota u oku putopisca, promatrača svakodnevice posebno je dojmljiva.

A „doli” (iako je teško reći šta je u Berlinu doli, a šta gori) blizu glavnog kolodvora puca pogled na Bundestag, centar njemačke političke moći. Zanimljivo je da i Njemačka ne štedi na plaćama svojih političari, pa tako njiovi „saborski” zastupnici dobiju priko 10.000  euri plaće, a još i dodatak od 5.000 eura za troškove biroa,  stana u Berlinu i drugih potreba.  

A šta reć, politka ka pulitika svugdi u svitu dobro plaćena. A šta se tiče malega svita nije Njemačka , već odavno, šta je nekad bila. U nas se uvik vode te diskusije kolika je stvarno plaća u Njemačkoj, posebno šta se ona uvik govori u brutto iznosu, pa ispada da radnici sve to dobiju čisto na ruku.

Ali kad se odbiju ti razni porezi ona je znatno manja, pa tako taj  sridnji sloj dobija plaću od 2000 do 3.000 neto. Tri iljade na ruke već je dobra plaća, a dosta je i onih novopridošlica koji rade priko raznih firmi za iznajmljivanje radne snage, po satnici od 12.41 bruto, pa im netto plaća ispadne mjesećno 1700 eura, šta nije baš nešto. Ima i toga svita koji nije u stanju kad dođe u Njemačku odma pronaći dobro plaćeni posa, pa se snalaze i preživljavaju.

Čini mi se da je ovaj njemaški sridnji sloj sve više tone zbog povećanja skupoće životnog standarda. A one bogate baš briga. Oni imaju koliko in triba i sve potribno za raskošan život: rezidencije, vile, jahte i skupe automobile. Bez obzira na sve to svoje blještavilo Berlin isto nije pošteđen sve učestalijih prizora ljudi koji kopaju po kantama za smeće, kao i onih koji imaju svoje postelje, madrace za spavanje na ulicama. Sve se to može viditi i u ovoj euro metropoli, pa i reći nije zlato sve što sija.

Ali opet kako za koga?

Lip pozdrav Paško !