Tanja Lipowicz i Vodice: pola stoljeća ljubavi prema hrvatskom primorju

Upravo se vratila iz Azije, preletjela je gotovo cijeli svijet i kad god može u Vodicama je. I tako punih 50 godina. Zove se Tanja Lipowicz, stjuardesa koja s obitelji živi u Herfordu i Vodice su joj drugi dom.

- U Vodice sam došla prvi put kada sam imala 13 godina s tadašnjim herfordskim orkestrom. Bilo je to 1979. godine. Svirala sam trubu. Došli smo autobusom i na ulici smo susreli jednu staricu obučenu u crno koja je jahala na magarcu. Nikog osim nje nije bilo na ulici. Bili smo začuđeni i ptali smo se gdje smo mi to došli, kakvo je to mjesto. Kada je vozač skrenuo autobus iza malog ugla, cijelo "Selo" nas je dočekalo ispred bivšeg restorana Kozare i zasvirala je Vodička glazba. Unutarnji dio restoran je bio ukrašen. Na stolovima su bili kolači, torte, krafne, prošek, rakija... Bilo je super i nikad neću zaboraviti ovu dobrodošlicu – prisjeća se Tanja Lipowicz.

Kako su je Vodice oduševile prvi puta kada je došla, nastavile su je oduševljavati. Godinama je dolazila s glazbarima, a kada njemačka glazba nije dolazila u Vodice, dašak Vodica s Vodičkim glazbarima je dolazio u Herford.

- Prvi puta kada su Vodičani došli kod nas u Herford nismo znali kako će se snaći, hoće li kupovati išta, je li im skup Herford. Međutim "nema što nisu kupili " – smijući se priča.

Bratski gradovi Vodice i Herford nastavili su iz godine u godinu susrete u čijoj je organizaciji uvelike sudjelovao i Tanjin otac, Hans. Osim na kulturnom, susreti su se nastavili sve do konca osamdestih godina i na sportskom polju te su vodički rukometaši i nogometaši bili nekoliko puta u Herfordu. Prijateljstvo među gradovima je cvalo i nije prekinuto ni kada su zvuci uzbune označili početak rata u Hrvatskoj. 

Naprotiv, Herford je tada pokazao nesebičnu pomoć Vodicama. 

Prvi puta kada je Tanja došla u Hrvatsku, nije znala jezik, ali s ga je s vremenom svladala. Zahvaljujući Denisu Latinu i Nevenu Jurićevu, ali i drugim prijateljima iz vodičke glazbe.
- Anti Fržopu, Slavici, Danieli, Tonkici, Heleni, Ružici i Miki - dodaje Tanja.

Godine su prolazile, dolazila nova ljeta, novi susreti glazbara, stvarala su se prijateljstva, poznanstva, ljubavi; stvarale su se uspomene. S 23 godine je prestala sa sviranjem no nije prestala s dolascima u Vodice.

Kada bi došla odsjedala je kod Lorente i Pere Bilan. Uvukle su joj se Vodice pod kožu i svaki put kada bi došla iznova su je očarali more i sunce. Toliko da je odlučila i kupila kuću.

U tom joj je pomogao vodički prijatelj, Zoran Španja. 

Tanja je trenutno u svom domu u Vodicama. Prelistava novinske članke, pregledava slike, prisjeća se mladosti. Susreće se s poznanicima, sastaje s prijateljima, s glazbarima. Plan joj je dio godine provoditi u Njemačkoj, a dio u Vodicama. 

U kojima ne bi ni bila da nije bilo trube i herfordskog orkestra.