Čet04Srp2024

Životna priča Tomislava Ramljaka: Od Domovinskog rata do pisanja

Otac je petero djece, pisac i autor dva romana i jedne radiokomedije. Djetinjstvo je proveo u Siveriću, odakle se kao petnaestogodišnjak sa svojom obitelji preselio u Vodice. 1993. godine, nakon što se vratio iz Domovinskog rata, život ga je odveo u Zagreb gdje i danas živi. Aforizmi su mu hobi. U slobodno vrijeme čita, uređuje vrt... Što nam je još ispričao Tomislav Ramljak pročitajte u nastavku.

Otac je petero djece, pisac i autor dva romana i jedne radiokomedije. Djetinjstvo je proveo u Siveriću, odakle se kao petnaestogodišnjak sa svojom obitelji preselio u Vodice. 1993. godine, nakon što se vratio iz Domovinskog rata, život ga je odveo u Zagreb gdje i danas živi. Aforizmi su mu hobi. U slobodno vrijeme čita, uređuje vrt... Što nam je još ispričao Tomislav Ramljak pročitajte u nastavku.

Molim Vas, nekoliko crtica o Vama. 

Rođen sam 1961. godine u Šibeniku, gdje sam i završio srednju upravnu školu. Djetinjstvo sam proveo u Siveriću, odakle se kao petnaestogodišnjak, sa svojom obitelji, selim u Vodice. Prevagnula je velika želja moje majke, inače Vodiške, da se vrati u svoje "selo". 1993. godine, nakon što sam se vratio iz Domovinskog rata, odlučio sam korjenito promijeniti svoj život te sam, teška srca, Vodice zamijenio Zagrebom (bio je to pogodak "u sridu"). Otisnuo sam se, štono se veli, trbuhom za kruhom, a srcem, dodao bih, za voljenom djevojkom, mojom sadašnjom suprugom s kojom imam petero djece. 

Ništa neobično, jer obožavamo djecu. Usput, ja sam htio troje, a supruga petero, pa smo nekako našli kompromisno rješenje, ha, ha. Za Katarinu, našu mezimicu, mogu reći da je još dijete, no sinovi su, poslužit ću se sportskim žargonom, bezbolno prešli iz perolake u srednju kategoriju. Njih sam (na)učio da čvrsto zgrabe uzde odvažnosti  i da hrabro, ponosno i časno (za)plivaju nemirnom rijekom života, punom svakojakih zamki i iznenađenja. I bome, zaplivali su, svaki svojim stilom – predstavio se Tomislav Ramljak. 

Čime ste se bavili dok niste otišli u mirovinu? 

Dakle, rekoh već da sam završio na jednoj od zagrebačkih adresa, ne samo zbog ljubavi, nego i zbog većih poslovnih i inih mogućnosti. Metropola je aktiva i perspektiva, otvara ti vrata neslućenih dosega, potiče te na otvorenost i toleranciju, na širinu duha, na dubinu misli i osjećaja, ali i utječe na, ha,ha, visinu prihoda, bez kojih nema hoda kroz život.

Tako sam ja svoje prihode ostvarivao u Hrvatskom Telekomu, konkretno u financijskoj službi. Paradoksalno je to, jer sam oduvijek mrzio brojke, a obožavao slova. No život piše svoje bezbrojne priče, svidjelo se to nama ili ne. Dakle, s(p)retno umirovljen na teret državnog proračuna. Moram priznati, draža mi je bila kuna. 

Kada ste se počeli baviti pisanjem? 

Talenta za pisanje postao sam svjestan još u osnovnoj školi, kada bih iz literarnih sastava redovito dobivao najbolje ocjene. No to je bilo vrijeme kad je nogometna lopta bila moja jedina ljubav. Piskarati sam pak počeo u srednjoj školi, onako, iz čistog zadovoljstva, kad bi me preplavile nekontrolirane emocije koje sam onda grozničavo prenosio na papir. Oduševljavalo me to nizanje riječi u rečenice, koje oblikuju tekst dajući mu određeni smisao. Obično bi takve "nakupine" završavale u Leću. Sve dok se nisam preselio u Zagreb, tada sam se pisanju posvetio redovitije i studioznije. 

Koliko je do sada romana iza Vas? 

Iza mene su dva romana i jedna radiokomedija (nadam se da je ispred mene još najmanje toliko). Prvi roman Sa samo dva minobacača... u rat za šibenski (k)raj izašao je 2000. godine, dok je drugi roman "Padaj, silo i nepravdo" tiskan 2004. godine. Radiokomedija "Očevi i djeca" premijerno je izvedena na Hrvatskom radiju 2007. godine. 

Opišite nam malo taj put do prve knjige.

Za sve u životu postoji određeni tajming. Ne možeš trčati prije nego što prohodaš. A onda postupno napreduješ, ubrzaš korak pa vidiš da si još nedorastao trčanju, padneš, ali prkosno ustaneš i nastaviš trčati... I tako danomice, sve dok trčanje ne usavršiš do sitnih detalja, odnosno automatizma. Tako je i s pisanjem, svjestan si svoga talenta,  piskaraš nešto, onako za svoj gušt, ali si realan i dobro znaš da si još miljama od svoga imena na prvijencu.

No, ne predaješ se, dapače, još više čitaš i još upornije raščlanjuješ pročitano, odvajaš bitno od nebitnog, diviš se raznim stilovima pisanja, a istodobno gradiš svoj, autentični stil. Dakle, piscem se ne postaje preko noći, mukotrpan je to put. Kristalno čista slika konačnog uspjeha bila je trajno urezana na mom mentalnom ekranu.

Mala digresija, ono smo što mislimo. Vjerujte mi. 

U Vašem prvom romanu govorite o ratnom iskustvu. Recite nam ukratko o motivu, stvaranju. 

Moje ratno iskustvo može se svesti pod jednu jedinu rečenicu: Dobrog čovjeka rat učini još boljim, a lošeg još gorim. Što se motiva tiče, motiv je bio taj što su neki kvazipisci (među njima je bilo i branitelja) počeli o Domovinskom ratu pisati pogrdnim riječima iznoseći prljavo rublje i tamo gdje ga uopće nije bilo.

Kao da su se natjecali u tome tko će više i perverznije oblatiti herojsku borbu hrvatskih branitelja, a time i cijeli Domovinski rat. Za razliku od njihova iskustva, moje iskustvo je dijametralno suprotno, dakle čista pozitiva. U našoj minobacačkoj bitnici, koja je djelovala u sklopu 113. šibenske brigade, vladao je red, a rad i disciplina su se podrazumijevali, zahvaljujući našem zapovjedniku Smrčeku. Da ne duljim, mali ljudi velikoga srca uspješno su se suprostavili najezdi zla. I još jednom pokazali i dokazali da na kraju uvijek pobjeđuje - ljubav. Dakle, Domovinski rat je naša svetinja! Bez tri točke. Točka. 

O čemu govori Vaš drugi roman, a o čemu radiokomedija? 

Padaj, silo i nepravdo je humoristički roman, za koji mi je pogovor napisao pokojni Ivo Brešan, a govori o razvojačenom mladom branitelju koji se pokušava integrirati u svakodnevicu. No, sve što pokrene glede toga, ostaje samo na pokušaju. Napokon shvati da ne živi u idealnom okruženju, društvene anomalije poput korupcije, mita, nepotizma, ratnog profiterstva... sve više uzimaju maha, ozbiljno nagrizajući gradski organizam. A meritorne institucije su slijepe i gluhe... Razočaran i revoltiran tim kaotičnim stanjem, glavni junak spontano uzima pravdu u svoje ruke. No ubrzo shvaća da to nije pravi put...

Radiokomedija Očevi i djeca govori o čudesnom rađanju novog života. Malo tko može ostati sabran u tom najsretnijem trenutku svake obiitelji, pa tako ni Mate, prva violina komedije, nije iznimka. Naoko hladan i grub, zapravo je emotivac, koji teško proživljava porođajne muke svoje žene Kristinke, nadajući se da će sve proći u najboljem redu. Sve će i biti u redu, osim... (poslušajte radiokomediju i saznajte...). Spoj Dalmatinca i Zagorke daje posebnu draž radiokomediji, koja je reprizirana nekoliko puta na Hrvatskom radiju.

Žalite li za bogatijim opusom? 

Ovako ću odgovoriti: želje su jedno, a mogućnosti drugo. Ne bih se htio uhvatiti za ručku izgovora, no kad imaš veliku obitelj, onda su i životne obveze veće i sadržajnije. Ne stavljaš sebe i svoj hobi u prvi plan, nego sve planiraš i posložiš tako da si svojoj obitelji uvijek na dispoziciji, nastojeći joj pružiti optimalne uvjete za život. A to oduzme dosta vremena. I snage, naravno. Navečer jedva čekaš da se uvučeš u krpe s nerealnom nadom da odspavaš u jednom komadu. Stoga bih pisao kad bih stigao, uglavnom s prvim kukurikanjem pijetlova, prije odlaska na posao. No, to je bilo pisanje na kapaljku. Kažem, teško je borbeno djelovati na više otvorenih fronti. Uostalom, to mi je samo hobi pa se i ne uzbuđujem previše... 

Imate li još koji hobi? 

Osim pisanja, drage su mi knjige, najviše moje, ha,ha, šalim se, dakle volim čitati i usput secirati, upijati kako to drugi rade, jer nije sramota učiti od boljih. Uostalom, cjeloživotno učenje jako koristi našem mentalnom zdravlju, ono nas obogaćuje u svakom pogledu. Zadovoljstvo sam pronašao i u uređivanju vrta. Planiranje sitnih detalja koje moraš uklopiti u već postojeći mozaik čini te kreativnim i zadovoljnim, a na kraju i opuštenim. Da, nekako je prirodno da priroda obnavlja i opušta naš um i tijelo. Moram se na trenutak vratiti u svoju mladost kada mi je nogomet bio hobi, moj najdraži hobi. Koji iz objektivnih razloga (neka to bude moja ne slatka, nego gorka tajna) nije prerastao u nešto ozbiljnije. 

Aforizmi? Odakle ljubav prema tom? 

U mladosti sam bio dosta povučen, introvertiran. To, naravno, nije baš neka odlika, no s druge strane mi je odlično pomoglo da upoznam sebe, svoju nutrinu iz koje su miljele nadahnute misli, a onda i izričaji u obliku aforizama, mudrih izreka i slično. Izazov je koloplet misli sažeti u nekoliko mudrih riječi. Obožavam se igrati riječima, premetati ih, stavljati ih u određene kontekste. Tako sam, između ostaloga, brusio i svoj literarni talent.
Inače, preferiram duhovite aforizme, koji se bave društvenim apsurdima i ljudskim glupostima. Pritom mi nije namjera bilo kakvo izrugivanje, nego, jednostavno, ukazivanje na neku društvenu ili životnu pojavu koja nije u skladu s (ne)pisanim životnim normama. 

Koliko često dolazite u Vodice? 

Svako sam ljeto u Vodicama, a ponekad i preko godine. Premda sam veći dio svoga života proveo u Zagrebu, Vodice su moja prva ljubav. Za Vodice me vežu divne uspomene, prijateljstva, rodbinske veze, kao i prvi velikonogometni koraci na Hangaru i malonogometni turniri... Ugodno je sjetiti se prohujalih vremena, pogotovo onih trenutaka koji su me obogatili kao čovjeka. No, i Siverić je u mojem srcu, koje uvijek brže zakuca kad se nađem u njegovu zagrljaju. Jer mojim venama teče i krv tog gorštačkog, prkosnog, nepokolebljivog prominskog kraja i time se jako ponosim. Kao što se ponosim i svojim pokojnim roditeljima koji su pokopani upravo tamo, tamo su našli svoj trajni mir, zajedno, u vječnosti. 

Sada ste u mirovini, imate više vremena, planirate li napisati još koji roman? 

Ne mogu a da vam ne odgovorim: život me je naučio da najprije skočim a onda kažem hop. Dakle, o tom potom. 

Možda neka misao, poruka za sam kraj.

Ha, nešto životno, esencijalno... Bitno je biti dobar čovjek i truditi se biti još bolji. Graditi svoj život i svoje imanje - časno, ne zakidajući druge. Davati se drugima, pomoći im u nevolji. Po meni, to je istinski smisao života, dakle - progresivni rast u dobru. 
Hvala dragom Bogu na našoj premiloj Domovini Hrvatskoj - zaključuje Ramljak.

TVOJA REAKCIJA NA ČLANAK
  • 20
  • 7
  • 0
  • 0
  • 0
  • 0