Adio, Mare!

Marijanu san upozna na birou. Još dok je radila u Šibeniku. Nakon rata. Kad je prigrlila Vodice, i stanovanjem i poslom, susretali smo se često. U knjižnici, na ulici i pijaci, u kafićima,… Bila je svjetska.

Ostatak ovog teksta prepustit ću onima koji su je poznavali bolje od mene. 

Citirat ću objave Mateje Ivoš i Anite Mrvice: 
„Ne treba se čovjek bojati smrti, nego toga da nikad nije počeo zaista živjeti.“
A, Mare je živjela punim plućima…
(Mateja)

„Adio moja nasmijana, moja dobra dušice, omiljena u svakom društvu, svugdi dobrodošla, žena zlatnih ruku, sve šta bi dotakla ti bi pozlatila...nikad zaboraviti neću ona naša druženja u kasne noćne sate, kad bi sve iz nas izašlo... i dobro i loše, kad bi me tješila ili smijala se s menom, i slušala do zadnje... hvala ti za sve!! Ostavila si trag u svima koji su te imali čast upoznati! Volim te, faliti ćeš mi do boli ,Marijana .“
(Anita)

Prije desetak dana vidija san je posljednji put. Bacila je đir rivom i „slalom“ pored vodičkih kafića. U vrime marende. Bija je lipi, sunčani dan. Ili je ipak bilo tmurno? Samo šta je Mare svojim vječnim optimizmom rastirala oblake…

Vodice se s Marijanom opraštaju u sridu u 13 sati.

Obitelji i njenim prijateljima izražavam iskrenu sućut. Naravno, u ime ciloga Sela.