Život u El Shattu: priča Nile Bareše o preživljavanju u egipatskoj pustinji

Na površini većoj od 250 km2 u blizini Sueskog kanala, daleko od domovine, svoje mjesto pod suncem našle su brojne hrvatske, pretežito dalmatinske obitelji. Bilo je to u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo je i Vodičana. 
Među njima i obitelj Nile Bareša. 

Usprkos neimanju ničeg, imali su gotovo sve. Obrazovali su se, radilo se u radionicama, održavali su se vjerski obredi, sadilo se povrće na rukavcima rijeke Nil, rađala su se djeca, stvarale nove ljubavi, smijalo se. Ali, i plakalo i plakalo se i suze gorke ronilo. Posebice majke za djecom, koja su pojavom epidemije ospica, umirala jedna za drugim. Bilo je strašno, jezivo, strahovalo se za sutra. 

Sve je to i još puno toga El Shatt – logor u pustinji u Egiptu.

Kada je njena obitelj stigla na afričko tlo naša sugovornica, Nila Bareša, nije bila rođena, ali je slušala priče majke Ive i danas ih dijeli s nama. 

-    Bilo je pitanje života i smrti. Bježalo se pred okupatorom koji je vrebao na sve strane. Vremena nije bilo. Svaka minuta je bila dragocjena, jer se nije znalo hoće li se slijedeća dočekati. Na vrata je netko pokucao. Bio je to diver koji je došao moliti majku da njegov sin ide s nama. Strahovao je da ga ne ubije neprijatelj. Iako, ni on ni majka nisu znali hoćemo li se uspjeti spasiti to mu je bila jedina nada za spas sina. Moja majka tada sa moja dva brata Vinkom i Velimirom i dvije sestre Željkom i Bosiljkom povela je nećaka i krenula bježati. Iz doma za dom. Iz ralja smrti u mogućnost za preživljavanje. S njom još jedna žena iz Vodica, Šprljan i njena djeca bježali su. Dvije žene su ušle u mali kaić i krenule prema Žirju. Dvije žene i dvanaestero djece zajedno s vodičaninom Šljacom koji je veslao prema otvorenom moru – započela je Nila Bareša, rođena Roca.

Puhalo je veliko jugo. Nitko nije znao plivati. Valovi su bili veliki. Nakon sati veslanja dokopali su se sigurnosne luke. Žirja. Poslije Žirja ubrzo se otplovilo na Molat, potom na Vis, te jug Italije, u Bari. Kako nije bilo uvjeta za smještaj velikog broja ljudi koji je, bježeči pred neprijateljem, pristizao sa svih strana, pretežito žena i djece, jedino rješenje bio je prebačaj u Egipat. 

Na tisuće ih je velikim brodovima, prebačeno u pustinju, u blizinu rijeke Nil. 

-    Samo pijesak i nebo. To je bio El Shatt. Svakih par metara po šator. Obično su šator do šatora bili ljudi iz istog mjesta. Uvjeti su bili vrlo teški, vladala je neimaština. Moja obitelj je živjela s drugim obiteljima; njih sveuupno 20 u jednom šatoru. Mojoj majci je bilo jako jako teško – nastavlja.

Sama s petero djece. 

Nilin otac Grgo je bio daleko, tko zna gdje na kojim bojištima se borio. Nilina majka nije ni znala je li uopće živ, hoće li ga ikada vidjeti, hoće li se vratiti u Vodice, hoće li se itko ikada vratiti u Vodice. 

Patnje, tuge, strahova je bilo puno. Previše.

-    Posebno kada je bila epidemija ospica. Moj brat je imao 4 godine i dobio je ospice. Englezi su došli po njega da ga odvedu. Majka je molila i molila da joj ga ne uzmu. Englezi su popustili. Ni sama ne zna kako joj je to uspjelo, ali je. Pazila ga je kako samo mati zna, njegovala i naposljetku je moj Velimir ozdravia. Bila je to velika bitka. Život mu je visio o koncu. Puno je djece umiralo tada – nastavlja.

Ospice su prošle, dani su prolazili, djeca su krenula u škole. Knjiga nisu imali, pisala su po pijesku, odrastala, plesala folklor, išla na misu. Nosila odjeću skrojenu od šatorskih krila. 

Život je tekao. 

U to vrijeme Nili otac je bio teško ranjen i liječio se u bolnici u Italiji. Nilina majka nije za to znala. 

-    Jednog su ga dana iz Italije prebacili u El Shatt. Nije znao da je mati s braćom i sestrama u logoru, a ni ona da je on tu. Dani su prolazili i on je bio sve boljeg zdravstvenog stanja. Potražio je Vodičane. S nadom, sa strahom – sa suzama se prisjeća Nila. I susreo se sa svojom suprugom. Svojom obitelji. Svojom djecom. Svojim sve.

Bilo je to nešto nestvarno. Gotovo ljudski nemoguće da se dogodi.

Ali, se dogodilo, baš kao što se ubrzo dogodila i Nila, koja je rođena u El Shatt-u, 1945. godine i nosi ime po rijeci Nil. 

-    Moj otac je rekao kada si se rodila u El Shattu zvat ćeš se Nila. U El Shattu je umiralo puno djece, a mi smo od onih rijetkih koji su se vratili kući sa članom više. Porodila me Mare iz Vodica i dan danas kada se susretnemo prisjetimo se El Shatta – nastavlja.  

Nilin otac Grgo

Danas Nila ima 79 godina. Majka je 2 djece, ima  4 unučadi i 2 praunučadi.

Živi u Vodicama i nestvarno joj je da je njena obitelj sve to preživjela. Gotovo dvije godine života u logoru. 

1945. godine Nilina obitelj se vratila u Vodice.

-    Ušli smo u kuću u kojoj nije bilo ništa osim zidova. Ali, smo bili svi skupa i svi na broju, bili smo sritni, premda je to bio težak život. Velika obitelj, nas 7 djece i otac i majka. Sve smo uspjeli preživjeti i izdržati. Moj otac je obrađivao zemlju i tako nas prehranjivao, kasnije se zaposlio. Najstarija braća i sestre su porasli. Zaposlilli su se i oni. Došla su neka druga vremena. El Shatt je ostao daleko iza nas, ali uvijek u nama. Ja sam bila mala curica i sve što znam o logoru znam iz priča moje majke. Toliko stvarnih da imam osjećaj da sam sve proživjela – zaključuje.

Mada nije, ali žive u njoj na neobičan način. 

Kao što će i Nila zauvijek živjeti na Milenijskoj fotografiji Šime Strikomana, koja će se snimati 18.10.2024. godine s temom El Shatt. 

Prof. Radonić će istog dana u Gradskoj knjižnici Vodice održati predavanje o Dalmatincima u El Shattu.