Ma baš gledan ovih dan na YouTube kanal kako se jedna poznata pivačica žali da joj šoldi fali.
Govori godine su učinile svoje, penzija mala, živit se od mirovine više ne more. I kuka kako sada gre po kantama skupljat štogod starudije.
Ma protrljan dobro oči i ka da ne virujen to šta čujen, i pitan se, di je cili život mećala te silne šolde od koncerti, nije vrag da ih je gurala u botoks i druge operacije za ulipšavanje. A pitaj Boga koliko je zarađivala, još u ono vrime kad je marka valjala, a ona gastarbajterima ka papiga pivala.
A nakon ovog misli mi trče u kontra smjer. Mislin se, kako bi se tek tribale žaliti i kukati naše šjore šta su cili život živile od te nekake mižerije.
A još jedna stvar mota mi se prid očima kad vidin sve te druge zvizde: pulitičarke, pivačice, glumice, influenserice i kako sve imaju iste napumpane obraze i male, sve iste duplikat nosiće. Koža in više od tih silnih kremi gori i disati ne more.
A onda se sitin moje babe Cvite ka je u sedamdesetim malo koju boru imala, a tuka je vitar, pralo more i kiša dok je po cile dane kopala, dicu rađala i na ribe odala. I niko je nije uspija majku prirodu sa obrazi izbrisat.
A štaš danas, taka su vrimena, sve naopako gre i teško se uvatit u ringišpil s tin more, pogotovo starijemu svitu ki još u Boga i majku prirodu viruje.
Ive iz Jajca nije nas zaboravija
Nego u tom kontekstu sitija me se ovih dan onaj mali Ive, iz okolice Jajca, šta je kod nas u Vodicami doli na rivi u jednom restoranu konobar bija i u onu Švabicu Marlenu se ka zajubija.
Njegova štorija bila mi je onda zanimljiva, jer je jednu šinjorinu Nijemicu od ljubavna jada spasija. Ona je bila malo starija i jubav ka da više nije ćutila. U Vodice je došla sama i po selu u večernjoj điradi isto tako sama odila.
A šta se tiče jubavi isto je tako djelovala kada joj nima spasa. A onda je iznenada uletila u restoran di je Ive konobarija i kada ga vidila onako lipoga crna puna force s plavin očima, odma se na prvi pogled u njega zajubila.
A kako i ne bi kada taku friškinu u Njemačkoj nije ćutila, a ni on toliko mrljuša „Prade”, „Versaci” i „Guccija”. I tako malo, pomalo nastala je romansa pa je Marlene umisto deset dan skoro dva miseca u Vodican učinila.
Na kraju lita Ive je njoj u Njemačku priselija. Nije u Njemačku iša samo zbog nje nego da bi se i zaposlija, jer u Jajcu posla nije ima, jedva da je preživljava od onoga šta je liti u Vodican zaradija i ča bi u Jajcu na žunatu odija.
Bilo mi je čudno sad kad mi se iz Njemačke na WhatsApp javija i napisa: „Vidimo se drugo lito u ‘Olimpia Sky’.” Nisan na prvu skuža šta se to događa, mislija san da u Njemaškoj nije naša dobar posa, pa da će doć konobarit u „Olimpia Sky”.
A kad ono kasnije kad san ga nazva, kaže on meni da će u naš najbolji otel na dvi šetemane doć na litovanje. Govori mi da je u Njemaškoj prošle godine otvorija svoj restoran i dobro mu ide posa. Marlenu je već odavno zaboravija, našu slavonsku ženu oženija i dvoj dice dobija.
Ali Vodice i naš svit nije zaboravija, pa drugo lito nam se vraća. Za kraj kažen mu ja: „Ive moj, svaka ti čast, vidit ćemo se, bit ću doli u Šimuna, na rivi u Zoke, Strikomana, oli na bevandi u Đir, Slar, Pješčani sat. Kako kad.”
Nima problema, zna Ive od naše rive svaki pedalj.
Lip pozdrav,
Paško!
-
11
-
7
-
4
-
2
-
2
-
2