9.83°C
Foto: Screenshot Vimeo Infovodice
Jučer je u Vodicama završio 55. Festival hrvatskih kazališnih amatera a svi sudionici festivala izrazili su veliko zadovoljstvo gostoprimstvom i organizacijom. Jedan od glavnih "krivaca" što je sve proteklo besprijekorno je vodički kinoopetarter Mario Petrović a potvrda njegovog dobrog rada je najduži i najgromoglasniji pljesak koji je zaslužio prilikom dodjele Zahvalnice.
Portal Kulturpunkt objavio je razgovor sa Mariom Petrovićem a dio tog razgovora Vam prenosimo na portalu Infovodice
Digitalizacija je omogućila lakšu nabavu filmova, no istovremeno je stavila omču oko vrata malim kinoprikazivačima. Kino Vodice bori se s izazovima smanjenog interesa publike na svoj način.
Kao i većina drugih nezavisnih kina u Hrvatskoj, kino Vodice postoji u sklopu gradskog Pučkog učilišta. Pučko učilište je nastalo između 2005. i 2006. godine, kada je bivši Zadružni dom renoviran u kino dvoranu kakva postoji danas.
Početna zamisao je bila fokusirana na izgradnju multifunkcionalnog prostora koji bi zaživio kao prijeko potrebni kulturni centar. Upravo je zato, prve dvije godine svog postojanja, prostor često bio prazan i neiskorišten - naime, nije imao redovitog sadržaja.
No, tada na scenu ove prazne dvorane stupa Mario Petrović, koji se javio na javni natječaj kao kinooperater s višegodišnjim iskustvom, a koji uvodi redoviti filmski program i oživljava neiskorišteni potencijal nedavno renovirane kino dvorane.
Upravo smo na kazališnim daskama kina u Vodicama, gdje se inače održavaju kazališne radionice i predstave, razgovarali s Marijom. Ugodna atmosfera koja vlada ovim kinom uvelike je proizvod njegova entuzijazma. Naime, Mario je voditelj kina, kinooperater, blagajnik te programski menadžer, osvjetljivač i tonac za kazališne predstave i radionice. Ukratko, radi sve što treba.
Prije 2006. godine, kada je kino dvorana u Vodicama renovirana, situacija je bila jako loša. Naime, kino je zatvoreno kasnih sedamdesetih, ostavivši Zadružni dom devastiran i granatiran. Tek nakon nekoliko desetljeća, Vodice su dobile svoju dugo priželjkivanu kino dvoranu. Period od otvaranja kino dvorane, od 2006. do 2010, možemo nazvati njegovim zlatnim dobom. S obzirom da u Šibeniku još nije postojalo kino, Vodice su bilježile posjećenost od 10000 ljudi godišnje. Tada se i ljeti i zimi dobro radilo.
Nažalost, situacija je danas daleko od idealne. Kino prikazuje oko dva filma dnevno, onaj za najmlađe i onaj za stariju dobnu skupinu. Dok ljeti kino radi gotovo svaki dan, zimi se to svodi na tri dana tjedno - petak, subotu i nedjelju. Posjećenost, naime, najviše ovisi o samim filmskim naslovima, kako kaže Mario. Nedostatak reklamiranih filmskih naslova nužno znači i manji broj posjetitelja.
Glavni posjetitelji kina su djeca, koja obožavaju gledati animirane filmove, pa tako Mario kaže da ih animirani filmovi u principu i spašavaju.
Iako sezona počinje sredinom srpnja, u gradu poput Vodica to drastično ne utječe na broj posjetitelja. Strance ne privlače udobne sjedalice i klimatizirana dvorana. Jednostavno, posjetitelji grada nisu ciljana publika kina. "Situacija bi bila drugačija kad bi postojalo ljetno kino", kaže Mario, ističući kako mu je to jedna od najvećih želja za budućnost. Glavni problem otvaranja ljetnog kina je nedostatak atraktivne lokacije. Grad je trenutačno u fazi otkupa lokacije u centru grada, Čorićevog Turnja, koji je u prošlosti bio poprište ljetnih kazališnih predstava. Idealan je prostor za postavljanje ljetne pozornice i otvaranje muzejsko-galerijskog prostora. No, proces otkupa prostora će trajati još godinama, kaže Mario.
Dodatni problem predstavlja i multipleks u Šibeniku. "Dok Šibenik nije imao kino, ostvarivali smo izniman broj posjetitelja, sad jednostavno nemamo za koga prikazivati filmove". U maloj sredini kao što su Vodice postoji veliki hendikep - teško je ispunjavati programske obaveze koje je propisao HAVC. "Poznajem svoju publiku", kaže Mario, "i jednostavno nemam za koga puštati art filmove". Iako su strani filmovi u pravilu posjećeniji od onih domaćih, Mario se sjeća hrvatskih filmova koji su postigli iznimnu posjećenost, kao na primjer Šegrt Hlapić Silvija Petranovića, Broj 55 Kristijana Milića i Majstori Dalibora Matanića.
S druge strane, proces digitalizacije je uvelike olakšao nabavu filmova. Mario se sjeća razdoblja kad bi se filmovi slali busom, kad bi kasnili, kad bi nedostajao dio, te kad bi se trebali sastaviti pa rastaviti neposredno nakon projekcije, što bi ponekad potrajalo i do ranih jutarnjih sati, i onda slati busom u šest ujutro. Prije je sastavljanje filma trajalo sat i pol, dok je sad rukovanje filmovima olakšano - tvrdi disk se umetne u server, film se prebaci za pola sata te je spreman za sljedeću lokaciju, i to desetak dana prije samog prikazivanja. Rukovanje je maksimalno olakšano - Mario ima tablet s kojeg može pustiti film nakon što pusti ljude u kino dvoranu. Prije procesa digitalizacije, bilo je jako teško nabaviti filmove, pogotovo kad bi u opticaju bilo tek četiri ili pet kopija. Filmovi bi u kino stigli nakon tri, četiri mjeseca i onda pogotovo nitko ne bi došao, kaže Mario. Filmovi jednostavno nisu više bili primamljivi lokalnoj publici.
Cijeli članak pročitajte na http://www.kulturpunkt.hr/content/steta-bi-bila-da-taj-dozivljaj-nestane
