16.5°C
Alen Čabrić
Tomica Šćavina, Vodičanka sa zagrebačkom adresom upravo je police knjižara obogatila svojim novim romanom Soba na dnu mora, što nam je i bio povod za ugodan razgovor sa ovom diplomiranom psihologinjom koja se uz književni rad bavi, između ostalog i psihoterapijom, pisanjem kolumni, radionicama pisanja, osmišljavanjem dokumentarnih radio-drama i brojnih emisija iz područja psihoterapije.
Pitali smo Tomicu da nam ukratko kaže nešto o svom novom, trećem po redu romanu iz njezinog pera na što ona odgovara:
”Roman je nastajao pet godina. Očekivala sam da ću ga napisati za godinu dana, kao prethodna dva, ali ovaj roman je ipak zahtijevao posebnu pažnju. Kad kažem "zahtijevao", onda to mislim doslovno. Tražio je od mene da pišem samo onda kada se mogu jako dobro povezati s temama romana. U protivnom sam pisala u krivim smjerovima, pa sam puno teksta morala bacati. Sigurno sam još jedan roman napisala, pa izbrisala.”
Uz to je nadodala i to da se roman Soba na dnu mora sastoji se od tri teme: rad na prekooceanskom brodu, iskustva za vrijeme rata i odrastanje u kaotičnoj obitelji. Ovu posljednju temu Vodičani će, kaže, prepoznati da se ne radi o njezinoj obitelji i da oni koji ju bolje poznaju će znati da glavna junakinja nije Tomica.
“Ali, roman jeste mješavina fikcije i stvarnih iskustava u omjeru pola-pola. Iskustva za vrijeme rata su inspirirana onim što se događalo na ovim područjima, a ne doslovna istina. Isto tako i iskustvo rada na prekooceanskom brodu, s tim da sam to iskustvo opisala najautentičnije”, dodaje.
Odrastanje u Vodicama ipak jest inspiriralo Tomicu za pisanje ovog romana jer kada je počeo rat, ona je bila 16-godišnjakinja i u romanu je opisala tu mješavinu tinejdžerske izgubljenosti i pada ideala u koje se u vrijeme socijalizma vjerovalo.
Bilo joj je, govori, važno što iskrenije opisati tu besciljnost i besperspektivnost mladog života u kombinaciji sa snažnom odlukom: “živjet ću sad, jer sutra možda neću.”
U usporedbi s prva dva romana, Soba na dnu mora je definitivno Tomičin najpoetičniji roman.
“Bilo mi je jako važno tretirati rečenicu kao iznimno vrijednu. Tako sam i stilom pisanja izražavala samu bit romana, a to je: oživljavanje svega onog što smo u sebi primorani ubijati - emotivnost, krhkost, kreativnost, ljepotu - boreći za preživljavanje. Kada treba preživjeti u neljudskim uvjetima kao što su rat ili iskorištavačka mašinerija na prekooceanskom brodu, sve to postaje toliko nevažno, gotovo nepostojeće. A upravo to je ono što nam daje osjećaj da živimo, osjećaj da je svakodnevica vrijedna”, objašnjava i dodaje kako su u centralnom mjestu knjige pisma poslana preminuloj prijateljici jer su upravo pisma jedan divan način uspostavljanja kontakta s drugim, ali i sa samim sobom.
“Za vrijeme rata sam se počela družiti s jednom prijateljicom koja mi je dan danas jedna od dvije najbolje prijateljice. Njeno ime je Sanja Mrša Vukman i ona mi je bila velika inspiracija za pisanje pisama koja su dio romana. Kada smo obje krenule na faks, ona u Zadar, a ja u Zagreb, pisale smo si pisma. Senzibilitet koji smo u tim pismima razvijale nosi i tijek pisama glavne junakinje Đane njenoj prijateljici.”, zaključila je.
Novi Tomičin roman potražite u knjižarama i uživajte u njegovoj poetičnosti sve dok nam Tomica kroz neko, nadamo se kratko vrijeme, priredi nešto novo.
Foto: Alen Čabrić (fotografije za potrebe članka ustupila Tomica Šćavina)
