Prosinac 27, 2021 1698 HRT

Fotografije za buduće naraštaje

Ocjeni sadržaj
(4 glasova)

Htio je biti u nečemu poseban, raditi nešto što njegovi kolege ne rade. Trudio se, učio puno i uspio ostvariti dječački san – živjeti on nečega što jako voli. Nije to bio jednostavan put i nije išlo lako, ali danas, nakon toliko godina Šime Strikoman zadovoljno kaže da je u tome uspio. HRT snimio je video prilog o Šimi Strikomanu i priču koju donosimo dolje

- Kako se približavao milenij, 3. mileniji, htio sam nešto napraviti što bi govorilo o tom vremenu. Mislio sam knjigu napraviti, snimiti moje Vodice gdje živim, tako da se može uspoređivati 2000. godina s 3000. naprimjer. Međutim, ispalo je da je to malo zahtjevnije, tko bi to sad i financirao, a približavao se milenij i moraš napraviti tada, ne možeš dvije godine kasnije – prisjeća se Šime Strikoman.

Ideja je došla onako kako sve dobre ideje dolaze - na kavi, uz prijatelje. Što može predstaviti završetak ovako impozantnog perioda bolje od fotografije ljudi koji žive u tom trenutku? Naziv „milenijska“ nametnuo se sam od sebe. Vodičani su bili oduševljeni - okupilo ih se 1036. U prvom planu najstarija - Uršula Bilan (102 godine), pokraj nje najmlađa - Petra Grgić (20 dana).

- I to je tad pokrenulo cijelu lavinu poziva, volje, želja, stotine tisuća ljudi, 224 grada u 6 država, tako da ih imam sada 756. A mislio sam napraviti samo jednu. Da bih snimao svaki dan, shvatio sam da moram imati, da ih tako nazovem, brendove. Od „Terre Croatice“ imamo knjige koje nastaju, od Žudija imamo festival koji ima raspored do 2054. godine, a od milenijskih imamo sada proizvodnju puzzlea. Osim što napravimo fotografije, radimo i puzzle da se mogu i u tom obliku plasirati – govori nam Strikoman.

Nemoguće je nabrojiti nagrade koje je dobio, tri u samo zadnjih mjesec dana. A teško je i svrstati ga u neku određenu kategoriju. On je snimatelj, fotograf, producent, redatelj, izdavač, pokretač, kreativac čije ideje kao da nemaju kraja.

- Terra Croatica su mape fotografija gdje ja na 12 do 24 stranice ispričam fotografski priču o jednom događaju iz hrvatske tradicije. Najčešće sam snimao procesije na moru koje su jako, jako slikovite i eto, čak je to Nacionalna biblioteka Francuske primijetila, pa imaju u Parizu spremljen cijeli taj komplet. A kako je počela Milenijska, tako sam i došao na ideju da okupim i Žudije, i to je bilo u Vodicama 2001. godine ne znajući da tih Žudija toliko ima. I sad imamo više od 50 skupina iz Dalmacije, iz Bosne i Hercegovine, onda ima iz Zagorja i tako sad uspostavljamo kontakte na europskom nivou - objašnjava.

Od te je ideje nastao festival koji se svake godine održava u drugom gradu.

- Mi smo na taj način postigli veliku zainteresiranost tih gradova. A znate i sami, kad netko to želi, kad vas se zove, onda puno toga s materijalne strane dobijete. Ne dobijem ja kao autor, ali vi morate ugostiti tisuću ljudi, trebate scenografiju, evo čak sad za ovo, za dogodine što će biti, morali su asfaltirati cestu – tri kilometra do mjesta gdje će biti festival, tako da sam zadovoljan da taj festival doprinosi i tradiciji, a i shvaćanju tih mjesta da imaju neki svoj dragulj koji treba pokazati, a da bi se pokazao, trebaš imati određene uvjete, to mora biti na nivou i zapravo na taj način pokrećeš te male sredine – zadovoljan je Šime.


Šime Strikoman, Foto: Tomislav Dmejhal/HRT


Strikomanove milenijske puzzle, Foto: Tomislav Dmejhal/HRT


Sve je počelo s Vodicama, Foto: Tomislav Dmejhal/HRT


Šime Strikoman, Foto: Tomislav Dmejhal/HRT

No njegovo ime postalo je sinonim za milenijsku fotografiju. Talentiran, neumoran, brižan i pedantan, Strikoman nikad i ništa ne prepušta slučaju.

- Meni je sve to veličanstveno – da me netko zove. E, onda ja dođem u taj grad, prostudiram, poslušam ili imam svoju ideju i zasad je to tako bilo uspješno i naravno da nisu sve slike sad onako kako mogu izdvojiti, recimo sto komada. Za tih sto komada mogu sam sebi reći: Pa kako je uopće moguće da si nešto takvo napravio?“ Mizanscena mi je jako važna, da se vidi gdje je to i da to ima nekog smisla. Dakle, to se ne snima pod 90 stupnjeva pa da se eliminira pozadina, nego negdje 45 stupnjeva, da se vidi ta pozadina.

U svijetu, kaže, ima takvih sličnih snimanja, ali najčešće bez horizonta i tu osjeća veličinu i radost što to uspjeva ostvariti.

Najzahtjevnija mu je bila milenijska fotografija Torcide. Okupilo se oko 7 tisuća ljudi. Poštujući perspektivu i koristeći sve svoje umijeće, postigao je 3D sliku na kojoj grb kao da lebdi. Iza se, pak, u punoj veličini vidi i glasovita poljudska ljepotica - Hajdukov stadion.

- Ja toliko vidim tu scenu iz mog rakursa da osjetim ako je netko u nekoj neprikladnoj odjeći, da ga zamijenim. Ali ljudi dolaze, ne dođu oni u isti čas, neki dođu pola sata prije pa je već njima postalo dosadno. Ovi tek dolaze, a moraš vidjeti dolazi li još netko jer zašto bi se netko uputio pa ne bi bio u slici. E, sad kad oni dođu, neće stati jer je sve popunjeno, znači treba vidjeti gdje ima mogućnosti te ljude razmjestiti. I kad se to sve sredi, onda ja uskačem u dizalicu gdje su mi već pripremljeni aparati i oni mene dignu točno na tu provjerenu točku i hajmo! E, sad je već malo lakše ako to štima, ali ako ne štima, još moram to korigirati. I onda počinje snimanje i tu ovisi kako su oni raspoloženi pa ih ja zamolim – hajmo sad pjevati, onda ja njima recitiram, onda molim vas čučnite, pa ako to oni podnose, ako prihvaćaju tu neku interakciju, ja ih zamolim – hajde, sad ćete se svi udaljiti od slike i oni se udalje 50 metara. E, sad će te se svi približiti, ali sad oni već znaju tko gdje stoji, pa tako dobijete sve filmski gdje imate praznu scenu i polako dolaze glumci i formiraju taj oblik i onda zahvala i pljesak i eto ga!

Kada su u Petrinji snimali milenijsku fotografiju Gavrilović, iznenadila ih je kiša. Ali nije odustao. Znao je da ako sve odgode, više ne može okupiti sve te ljude. Iako je Đuro Gavrilović svako malo dolazio i molio da odustanu, nisu se dali i usprkos kiše, snimili fotografiju.

Posebno je izazovno raditi s djecom, i to vrtićke dobi. Ali i s njima je Strikoman stvorio ni manje ni više nego lik Kalimera.

- Kad oni počnu dolaziti, možda prvih par minuta to nikako ne izgleda, ali kada se to počne slagati, možete dobiti najsitnije detalje, kao što se vidi na toj slici da ima i oči i usta i nos i to jaje s tim krhotinama – objašnjava.

Prošlo je nekoliko desetljeća otkako je 12-godišnji dječak kupio u Šibeniku svoj prvi fotoaparat Smena 8. Da će jednog dana raditi fotografije bez filma, nije ni slutio, ali još tada je znao što želi i danas je sretan što je to i ostvario.

djelomob1.jpg