25.39°C
Foto: Vesna Benić
Emil Šprljan po struci je profesor engleskog i francuskog jezika. Piše pjesme, prevodi, vodi turiste. Kantautor je, skladatelj, aranžer, tekstopisac, a bio je i glumac. Objavio je dva albuma. Suprug je i otac dvoje djece. U svojoj sedamdesetčetvrtoj godini i dalje radi i stvara. A što nam je još rekao o sebi, pročitajte u nastavku.
Na početku razgovora nam se predstavio.
- Obitelj moga oca je bila razbacana siromaštvom i ratnim nedaćama po staroj Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. Tako je moj otac ostao u Vojvodini gdje se i oženio i dobio djecu - mene (1949. godine) i moga brata Edvarda, koji je tri godine mlađi. Oba smo rođeni u Novom Sadu. U ranom djetinjstvu smo znali dolaziti u Vodice na ljetovanje i to su mi drage uspomene. Sjeverna klima za moju astmu nije odgovarala. Mnogo sam bolovao, te se trebalo odlučiti za preseljenje. Izbor je bio lak – na more – predstavio se Emil Šprljan.
Roditelji su prodali kuću i obitelj se doselila u očevo rodno mjesto Vodice 1961. godine.
- Računam da sam se tu drugi put rodio. Tu mi je bilo bolje, ali sam ipak zbog bolesti izgubio tri godine školovanja, te sam maturirao u šibenskoj gimnaziji tek 1971. godine. To je značilo da je bilo tri generacije đaka s kojima sam išao u školu, pa je moj krug poznanika i prijatelja iz tih dana velik. Ako naučimo svoj život promatrati malo dublje, shvatit ćemo da nam nevolja donese i ponešto pozitivno, iz čega mnogo i naučimo. Bio sam oslobođen služenja vojnog roka i to je utjecalo i na moje životne stavove - dodaje Emil.
Osnovnu školu je završio u Vodicama, a gimnaziju je, osim u Šibeniku, pohađao i u Makarskoj. Njegovo zdravlje mu je jasno dalo do znanja da ne može ići studirati u nekom kontinentalnom gradu. Odluka je pala; Zadar - Filozofski fakultet i studij stranih jezika. Bio je to Šprljanov prvi i jedini izbor.
- Diplomirao sam 1976. godine engleski i francuski jezik. Obiteljski sam čovjek i živimo u Zadru. Svi smo lingvisti – moja supruga Sonja Jakšić je magistrica metodike i francuskog i instruktorica je joge, kćer Nataša je znanstvenica koja se bavi proučavanjem dijalektalnih govora i akcenata i o tome piše i izdaje knjige, sin Šime je magistrirao engleski i francuski i prevoditelj je. Imamo i dvoje unučadi – dodaje umirovljeni profesor Šprljan.
A radio je svugdje. Nerijetko kilometrima daleko od kuće.
- Nisam sjedio i čekao da mi se ukaže radno mjesto blizu kuće. Predavao sam i putovao u nekoliko seoskih osnovnih škola prije nego što sam primijećen i pozvan da prijeđem na Fakultet – nastavlja Šprljan.
Čega se rado sjećate iz profesorskih dana?
- Ima puno uspomena i pamtim mnogo đaka i studenata od kojih neke i danas susrećem. Najprije sam radio u zaleđu Zadra u Raštanima Gornjim, kao zamjena za kolegicu na rodiljnom dopustu. Autobus je polazio u 6 sati iz Zadra i nije vozio do zadnje stanice, nego je trebalo još dva kilometra pješačiti bijelom cestom do mjesta i škole. Tu sam predavao engleski, francuski, domaćinstvo, glazbeni i vodio zbor koji je trebalo pripremiti da otpjeva za Dan Republike i Dan škole obje himne koje su se tada pjevale: Lijepa naša i Hej Slaveni. S glazbene strane, to bi se dalo svrstati u pastirsko pjevanje – prisjeća se Šprljan.
Anegdota tijekom rada nije manjkalo.
- Bilo je puno anegdota, a navest ću jednu. Pri isteku godine dana, prije nego što se trebala vratiti učiteljica koju sam zamjenjivao, jedna učenica nije više mogla izdržati muku koju sam im nanosio, već je, iskreno i spontano, na satu rekla: „Druže nastavniče, uskoro će se vratiti naša učiteljica pa ćemo mi moći čitati francuski onako kako piše!“ – sa smiješkom se prisjeća Šprljan.
Poslije Raštana Gornjih, radio je u Čistoj Maloj. Potom je za stalno preselio u Zadar i zaposlio se na otoku Ugljanu.
- Prešao sam u putnike „pomorce“ – putujući trajektom u Preko, što je uključivalo putovanje u škole u sva mjesta otoka – dodaje Emil.
Radio je i u školi Petar Preradović u Zadru, gdje je također predavao engleski i francuski, ali je u toj školi kao slobodnu aktivnost više godina vodio zbor stranih pjesama koji je kasnije nazvan Emil i detektivi. S njima je nastupao po školskim priredbama i po gradskim događanjima, a snimili su i službenu kasetu za učenje engleskog uz pjesme u izdanju Školske knjige. Honorara se odrekao, ali je uspio postići da članovi zbora koji su snimali pjesme dobiju besplatne udžbenike za sljedeću školsku godinu.
Nakon petnaest godina rada u osnovnim školama pozvan je da se natječe na upražnjeno radno mjesto te je 1992. godine prešao na Filozofski fakultet gdje je bio lektor, a kasnije viši lektor za engleski jezik.
- Na Sveučilištu u Zadru u slobodno vrijeme sam vodio bendove studenata engleskog i francuskog jezika pa smo nastupali na sveučilišnim prigodama u Zadru, a i drugdje. Posao lektora sam radio do umirovljenja 2015. godine, a nakon toga sam nastavio svirati i raditi kao turistički vodič i prevoditelj. Zapravo sam najduže radio kao lektor engleskog na sveučilištu i to mi je bio drag posao – dodaje Šprljan.
Koji su Vas motivi vodili u radu?
- Oduvijek volim izravan rad s ljudima. Posao nastavnika i profesora mi je uvijek bio prvi izbor i može ga se učiniti zanimljivim i kreativnim. Posebno je zanimljivo predavati strane jezike i donositi dašak druge kulture i drugačijeg razmišljanja, drugačije melodije jezika. Ipak, svaki posao može doći u opasnost da postane dosadnim – nastavlja Šprljan.
Ali, on se odupro tome svojom svestranom aktivnošću.
Foto: Vesna Benić
Glazbena karijera?
- Što se tiče glazbenog dijela moga života i tu ima puno priča i raznih iskustava. Ne bi sve stalo u jedan ovakav intervju. U djetinjstvu sam bio sramežljiv i nisam se usuđivao pjevati. Relativno kasno sam otkrio gitaru i od tada me drži, kako volim reći, glazbena gripa za koju nema lijeka. Dok sam samostalno učio svirati gitaru, korisne savjete o pjevanju sam dobio od svoje pokojne majke koja je svirala harmoniku i jako lijepo pjevala. U studentskim danima sam nastupao na večerima poezije i šansona i skladao glazbu za amaterske kazališne predstave – prisjeća se Šprljan.
U Vodicama je, na tadašnjem Boriku, na jednom ljetnom natjecanju koje se zvalo „Prvi glas Vodica“, 1973. godine, dobio nagradu za najoriginalniji nastup. Izveo je pjesmu Heart of Gold Neila Younga uz gitaru i usnu harmoniku.
- Moja prva autorska pjesma koja je objavljena bila je „Sjedimo na kiši“, a izvedena je na Omladinskom festivalu u Subotici 1977. godine. Pjevala ju je Gordana Škrbić, autor teksta je bio Goran Filipi, aranžer je bio Vojkan Borisavljević, a glazbu sam napisao ja – govori Šprljan.
Kao skladatelj, aranžer i tekstopisac sudjelovao je na dječjim festivalima u Zadru, a kao kantautor nastupao je na festivalu Ritam Zadra s pjesmama Zadre moj (1993.) i U snu (1995.) kao i na Zadarskom festivalu zabavne glazbe s pjesmama Ja sam
Balkanac (2010.) i Recesija (2011.). Godinama je bio član vokalno-instrumentalnih sastava u kojima je svirao gitaru i klavijature.
U Vodicama je bio pridruženi član grupe „Napokon“, a u Zadru je bio u sastavima Albatros, Orion, Grupa Sunce i drugima.
- Imam neku okvirnu evidenciju svojih nastupa. Naravno nije se uvijek sve zapisivalo, ali nastupi po plesnjacima, hotelima, dočecima novih godina, fešta i svih mogućih zabava, koncerata, festivala i raznih drugih prigoda su oko broja 1900. Samo dočeka Novih godina sam odsvirao 20, a priča se nastavlja i dalje. U sastavima smo svirali reproduktivnu glazbu za plesnjake, a uz to sam ja oduvijek stvarao i neke svoje pjesme – dodaje Šprljan.
Autorske pjesme izvodi sam uz gitaru ili uz pratnju svoga sina Šimu na udaraljkama i još ponekog glazbenika na svojim koncertima ili na festivalima. U Vodicama je imao tri kantautorska koncerta, više puta u Zadru, a svakog ljeta u Velom Ižu. A planira ih još.
- U svom kućnom studiju pišem pjesme i pripremam snimke. U mojim pjesmama je tematika raznovrsna, a prevladavaju satirične i šaljive pjesme. Ima i ljubavnih, naravno. Oni koji žele slušati prave pjevače, idu u operu ili eventualno slušaju dobre dalmatinske klape, a moj izričaj je šansonjerski, kantautorski – govori Šprljan.
Objavio je dva kantautorska albuma: Lude krave i Cvijeće, a nedavno je održao koncert francuskih šansona u Providurovoj palači u Zadru.
- Za taj koncert sam izabrao pjesme iz zlatnog doba francuske šansone od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bili su zastupljeni autori kao Jacques Brel, Georges Moustaki, Yves Montand, Gilbert Becaud i drugi. Pošto oduvijek imam francuskih šansona u svom repertoaru, ovaj puta sam pri izboru pjesama vodio računa o tome da program bude zanimljiv i raznovrstan i da ga se lako prati. Inače za ovakav program biram pjesme koje odgovaraju mom načinu pjevanja i koje će biti jednostavne za slušanje. Neke od njih su poznate, kao npr. „Ne me quite pas“ Jacquesa Brela, ili „Natalie“ Gilberta Becauda, a tu su i razne druge lijepe pjesme – nastavlja Emil.
Na koncertu je otpjevao i svoju šaljivu pjesmu „Ilija pandur“ koju je sastavio iz uobičajenih, smiješnih fraza koje se koriste u hrvatskom jeziku. Koncert je bio u minimalističkom obliku: Šprljan je sam pjevao i svirao gitaru, dok je klavir svirao njegov sumještanin i prijatelj, prof. Nebojša Lakić s kojim uvijek rado surađuje. Na udaraljkama je bio Šprljanov sin Šime.
Kako je došlo do toga da Šime nastupa s Vama?
- Šime je vrstan udaraljkaš i uvijek mi je pri ruci pa sam ga uključio u svoje nastupe prije nekoliko godina. Inače je svirao u nekoliko studentskih bendova, a sada je član zbora Fige. Osim mnogih udaraljki, svira i bubnjeve – nastavlja Šprljan.
Bavili ste se i teatrom?
- Još u doba studija sam bio član studentskih amaterskih kazališta gdje sam glumio i pisao songove za predstave, među njima i poznate Filodramske grupe na Talijanistici Filozofskog fakulteta u Zadru, teatra s kojim sam još dugo godina kasnije surađivao, uglavnom na glazbenom polju. Prije nekoliko godina sam radio glazbu i za predstavu Kazališta lutaka u Zadru – dodaje Emil.
Kako doživljavate Vodice i koliko su i kako odredile vaš život? Koje su vam uspomene drage?
- Roditelji su mnogo utjecali na mene i moga brata svojim širokim pogledima na život i svijet. Otac Tihomir je radio u Vodičanki, kasnije je bio direktor Autoremonta, a na kraju je bio sekretar za narodnu obranu u Šibeniku do umirovljenja ranih osamdesetih. Naše majke Lenke se mještani vjerojatno sjećaju kao nastavnice geografije i povijesti, a vodila je vezilje i folklor pri školi. Vjerujem da su oboje ostavili pozitivan trag u životu i razvoju Vodica svojim javnim radom. Više detalja o starijoj povijesti naše obitelji može se naći u nedavno izašloj knjizi našega strica Nevina Šprljana "Moj put iz Vodica u Vodice", kojoj smo moj brat Edvard i ja bili urednici. Vodice mi puno znače i rado dolazim tu, pogotovo radi susreta s rodbinom, prijateljima i druženja s mojom generacijom iz osnovne škole. Ima puno lijepih uspomena, pogotovo iz mlađih dana. Spomenut ću kako smo ljeti cijele dane s vršnjacima provodili na plaži. Ronili. Lovili smo ribu i hobotnice podvodnom praćkom, a rukom one velike rakove koje u Vodicama zovemo germaji – prisjeća se Šprljan.
Doduše, u zadnje doba Vodice počinje doživljavati drugačije.
- Kao da prolazim kroz razglednicu koja se izmijenila, jer je mnogo promjena i mnogo novih ljudi, a neki dragi ljudi više nisu s nama – nastavlja Emil.
Kako provodite umirovljeničke dane?
- Što se tiče mirovanja, toga kod mene nema. Više ne predajem, ali i dalje nastupam kao kantautor i glazbenik, pišem pjesme, vodim turiste u razglede i prevodilac sam. Ovom prilikom pozdravljam Vodičane, bivše đake, studente i kolege te svoju publiku – zaključio je Šprljan.
