08 Stu 2019
    1579

TURSKA 2019. - moto pustolovina i ruta vrijedna ponavljanja

Ocjeni sadržaj
(2 glasova)
0
Poslijednja izmjena dana Petak, 08 Studeni 2019 17:43

Tradicionalnim odbrojavanjem dana do polaska u našoj klupskoj chat grupi, napokon smo dočekali i taj 25.09.2019. tj. dan polaska naše moto skupine u Tursku. Svi smo jedva dočekali pokret i sa našim dobro pripremljenim vjernim motorima i pomno biranom prtljagom krećemo iz Vodica na našu ovogodišnju moto pustolovinu – Tursku.

Prvi dan zacrtano odredište bila je Crna Gora i grad Podgorica u kojem smo našli i prenoćište. Put i vožnja bili su odlični, a i mi smo jedva čekali taj polazak i uz rutinsko krstarenje i uživanje došli smo u Podgoricu. Tu smo našli odličan smještaj u privatnom pansionu i uz ugodno večernje druženje zaključili uspješan prvi dan puta i odvezenih prvih 421 km naše tek započete moto pustolovine.


Drugi dan, iz Podgorice krenuli smo prema slijedećem odredištu, gradu Gjirokaster u Albaniji. Vrijeme odlično, poluoblačno  i suho, te smo opet nastavili uživati u vožnji. Pustolovnu atmosferu je negdje u Albaniji „začinila“ i Antina yamaha, kojoj je oslabio i spao lanac, i to točno ispred vulkanizerske radnje :) !   Rutinski i uz pomoć gazde i njegovog alata rješavamo problem i nastavljamo dalje. Prešavši granicu Albanije nižu nam se prekrasni pejzaži i dobre ceste i jako brzo prelazimo 363 km i dolazimo u Gjirokaster. Hotel nalazimo u samom centru i malo upoznajemo okolicu i grad koliko nam vrijeme dopušta. Nešto smo i sami vidjeli a nešto smo i saznali o samom gradu. Najzanimljivije je to da dosta starih kuća u Gjirokasteru ima krovove prekrivene kamenim pločama , te je zbog takvog stila gradnje grad stekao naziv „kamenog grada”. 


 
Treći dan je svanuo i krećemo na zahtjevnu dionicu od oko 500 km. Zahtjevnu ponajviše zbog toga jer je uključivala podosta kilometara, zanimljivu rutu, prelazak granice (koji uvijek može potrajati) a toga dana smo definitivno morali doći u točno zacrtano vrijeme na odredište, jer smo se trebali ukrcati na trajekt za koji smo već prethodno kupili karte. Odredište je bilo naravno Pirej tj. Pirejski zaljev i luka u Grčkoj.

Ukratko, bili smo malo nabrijani i gutali kilometre prilično „vojnički“, svjesni važnosti ukrcaja na trajekt za Tursku, jer nakon toga praktički rutu možemo i sami korigirati ako treba i putem. Sve je prošlo u redu, i uz nekoliko stajanja za okrjepu i uz posjet poznatom Korintskom zaljevu tj. kanalu, dolazimo na vrijeme u Pirejsku luku i ukrcavamo se na trajekt. Za one koji žele znati više - Korintski kanal je kanal u Grčkoj koji spaja Korintski zaljev sa Saronskim zaljevom u Egejskom moru. Prolazi kroz uski Korintski prolaz i razdvaja poluotok Peloponez od ostatka grčkog kopna, čineći ga tako otokom. Kanal je dug 6,3 km, širok 21 metar i građen je u periodu od 1881.-1893. Vrlo je posjećena turistička atrakcija. Čak je i nas privukla :) .



Četvrti dan. Vožnja trajektom trajala je gotovo cijelu noć i u jutro smo stigli u grčki Chios gdje smo imali presjedanje u još jedan trajekt, doduše puno kraći u smislu vožnje, za mjesto Češme u Turskoj. Sve je prošlo glatko i napokon smo u Turskoj. Dosta vremena trajao je ulaz na graničnom prijelazu, ali ništa toliko strašno jer smo bili pripremljeni i na gore, čitajući neke druge putopise i iskustva drugih bajkera. I napokon – sjedamo na naše limene ljubimce i počinjemo vožnju po Turskoj! 

 

Vrijeme je pravo ljetno kao i temperature, te uživajući u vožnji i prolazeći kroz manja pitoreskna mjesta dolazimo i do velikog grada i luke Izmir. Tu se malo zadržavamo, odmaramo i usput divimo uočljivoj veličini toga višemilijunskog grada. Na putu prema prema odredištu zacrtanome za taj dan stajemo još i na svjetski poznatoj turističkoj atrakciji – povijesnom gradu Efesu. Svega 80 km od Izmira nalaze se ostaci toga antičkog i rimskog grada stari 3000 godina i jedno od sedam svjetskih čuda - hram posvećen grčkoj boginji Artemidi, te je na Slavujevom brdu skromna crkvica s iskopinama (područje je službeno muzej), a kompleks nosi naziv 'Marijina kuća - Meryem Ana'. Tu je živjela, i na nebo uznesena Blažena Djevica Marija. Kuća je od Efesa udaljena samo nekoliko kilometara. Poslikali smo se, kupili suvenira i nastavili dalje prema Pamukkaleu u kojeg stižemo u večernjim satima te nalazimo dobar smještaj, privatni hotelčić sa vanjskim bazenom ;).

Sutradan nam je bilo stvarno super, Pamukkale i njegovi poznati pejzaž sa mineralnim izvorima je nešto neopisivo. Pamukkale (turski za "Pamučna palača") je kompleks jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala. Sve je to nevjerojatno dobro posjećena turistička atrakcija, naravno i zaštićena tim nekim UNESCO pravilima, te smo je i mi stvarno prošli uzduž i poprijeko. Naslikavali smo se te prirodne ljepote i zanimljivosti, okupali u tim neobičnim bazenčićima i ovo mjesto smo proglasili kao nešto što bi svako od nas preporučio za posjetiti i to bilo kako, motorom, avionom ili biciklom. Tu nam je bilo toliko dobro da smo odlučili prenoćiti još jednu noć. To nam je dalo vremena za posjetiti i okolicu, te smo motorima obišli istu, kao i grad Denizli. Zabavili smo se još i družili uz bazen u našem hotelu i tako puni dobrih slika i dojmova otišli na konak kako bi se odmorili za sutrašnju, kilometarski zahtjevnu dionicu.

Šesti dan, Pamukkale – Goreme. Sve skupa 620 km, ugodno i rutinski odrađeni. Već na samom ulasku u pokrajinu ili regiju Kapadokia, polako ostajemo već u vožnji bez daha i počinjemo shvaćati zašto je to mjesto toliko preporučeno za posjetiti od sviju koji su tu bili. Priroda se tu poigrala sa krajolikom na stvarno neobičan način. Dolaskom u grad i ujedno nacionalni park Goreme u biti ulazimo u centar te ljepote i te turističke atrakcije. Krajolik je stvarno nešto neopisivo, guglajte slike ili pogledajte naše u galeriji, riječi to teško mogu dobro dočarati-  ali ovo je nešto što ćemo i mi definitivno preporučiti drugima za vidjeti uživo. Još par informacija, nacionalni park Göreme (turski: Göreme Milli Parklar) u krajoliku neobičnih vulkanskih stijena koje su oblikovane erozijom u aridnoj klimi je, zajedno s povijesnim lokalitetima isklesanima u stijenama Kapadocije, isto upisan kao svjetska baština UNESCO-a. I naš poznati, nažalost već pokojni, hrvatski pustolov, motociklist i svjetski putnik Željko Malnar tijekom 1970-ih i 80-ih vodio je brojne ekspedicije u Kapadokiju, o kojoj je snimio reportaže i dokumentarne filmove, te napisao i knjigu. 

U Goremeu, točnije gradu do njega Urgupu, ostali smo dva dana i obišli sve što se moralo vidjeti. Naš prijatelj Srći, koji je prije nas bio tu, također naravno sa motorom, nam je preporučio da svratimo u prekrasan lokal u kojem se upoznao sa gazdom koji se zove Emre. Poslušali smo ga i pronašli taj lokal i upoznali se sa više nego gostoljubivim gazdom Emreom koji nas je nesebično vodio i na nekoliko prekrasnih lokacija. Emre, i njegov zanimljiv lokal Zen koji je na odličnoj lokaciji, je bio pun pogodak, uostalom kao i cijelo ovo čarobno mjesto. Naš zaključak je da je ovo mjesto uz Pamukkale, definitivno nešto što bi svi mi i ponovno posjetili. 

Osmi dan – pravac Ankara. Prilično zadovoljni, odmorni i puni pozitivnih dojmova prešli smo zanimljivu rutu prema Ankari od 470 kilometara. Usput smo se zaustavili na nekoliko preporučenih lokacija. Bili su to kao prvo, jedan od više podzemnih gradova koji se nalaze u toj regiji Turske. Podzemni gradovi nastali su na području koje je poznato po vapnenačkim stijenama, a upravo je to ljudima olakšalo samo kopanje, jer vapnenac sam po sebi i nije pretjerano čvrsta materija.

Najpoznatiji podzemni gradovi u Turskoj su Tatlarin, Derinkuyu, Ozkonak, Mazi Village, Kaymakli i Gaziemir. Takvi gradovi su nastali zbog proganjanja kršćana jer je u tim vremenima prakticiranje kršćanstva bilo zabranjeno. Mi smo posjetili podzemni grad Ozkonak, i mogu reći da smo ostali zapanjeni činjenicom što sve ljudi mogu napraviti  i izraditi kad im je egzistencija u pitanju, a isto tako u kakvim sve uvjetima mogu živjeti kad moraju, jer prolaskom kroz uske i u to vrijeme zasigurno sigurno slabije osvjetljene hodnike i prostorije mnoge od nas hvatao je osjećaj tjeskobe i klaustrofobije.. Kršćani su u tim podzemnim gradovima boravili i do 6 mjeseci, a izlazili bi kada bi prošla opasnost od napada, te bi tada normalno živjeli na površini. Udaljenost između pojedinih gradova bila je i do 30 kilometara, a mnogi od njih bili su povezani podzemnim tunelima.

Nakon što je prestala opasnost za kršćane prestali su se koristiti podzemni gradovi, te su se prvi katovi znali koristili za čuvanje stoke. Na povratku iz obilaska podzemnoga grada, imali smo sreće susresti upravo čovjeka koji je mislim '70-ih godina i otkrio sasvim slučajno ovaj podzemni grad na svojoj zemlji prilikom poljoprivrednih radova. Napravili smo sa njim zajedničku fotografiju i uživali u njegovoj priči o ovome velikome otkriću, koju sa užitkom i ponosom još uvijek priča svim gostima ove atrakcije. 

 
Zatim smo se zaustavili na dva svetišta od kojih je jedno bilo Yazilikaya. Zanimljivo mjesto, između stijena u malenom klancu sa dosta reljefnih prizora uklesanih u stijene. Drugo svetište koje smo posjetili je Alacahoyuk, sa odmah uočljivim monumentalnim kapijama sa sfingama i podosta reljefnih dekoracija. Malo po malo stigli smo i u glavni grad Ankaru, te našli smještaj u hotelu koji se zove Mostar :) . Ankara, ukratko je veliki veeliki i ujedno glavni grad, koji nismo nešto imali ni vremena ni volje više obilaziti, jer nas je sutradan, već prilično umorne, ionako čekala „bitka“ za ulazak u još mnogo veći Istanbul. U Ankari smo izišli na večeru, malo prošetali i otišli na spavanje.


Deveti dan – Istanbul!  Od Ankare do Istanbula smo prešli oko 450 kilometara uz prilično velike temperature koje su karakteristične kod nas za sredinu ljeta. Ushićeni i pomalo napeti, uspjeli smo pobijediti sve zamke i prepreke poslovično ludog istanbulskog prometa te smo uspješno i na broju ali prilično umorni došli do hotela u samom centru Istanbula sa evropske strane. 

U Istanbulu smo također ostali dva dana, koja smo iskoristili za druženje odmor i razgledavanje toga velebnog grada. Što reći za Istanbul a da već niste čuli ili negdje pročitali? Ukratko, oogroman grad za koji bi trebalo mjesec dana a ne dva dana za obići ga makar donekle pošteno. Mi smo se vozali taksijima, javnim prijevozima, dobrano se i našetali poznatim tržnicama i centrom i možemo reći da smo ga upoznali i više nego dovoljno za samo jedan dan. U Istanbulu smo riješili i problem sa kočnicom na Slavenovoj hondi, koji se pojavio par dana prije. Tu nam je uvelike pomoglo prethodno poznanstvo našeg Šimuna sa bajkerom iz Turske Metinom. Naime Metin je prije toga bio Šimunov gost u Vodicama i kao svi bajkeri, sprijateljili su se, napričali i naravno razmijenili brojeve. Zvali smo Metina koji je odmah isti moment došao u pomoć i „digao na noge“ jedini servis koji je imao dio i mogućnost za popravak honde. Hvala i ovim putem arkadaş Metin!

Jedanaesti dan, relativno odmoreni nakon ogromnog Istanbula imali smo zacrtanu rutu za grad Edirne od „samo“ 256 kilometara. To je ujedno bio i prvi kišni dan, tako da je plan ispao dobar u smislu odabira manje kilometraže. U Edirneu smo se malo pomučili naći smještaj, ali je zato bio dobar. Edirne je inače najzapadniji turski grad u turskoj Trakiji, blizu granice sa Grčkom (7 km) i Bugarskom (20 km) i ima negdje oko 140 000 stanovnika. Iz hotela smo taksi kombijem svi otišli u obilazak grada i večeru, te smo se nakon okrijepe i prepričavanja doživljaja Istanbula vratili na spavanje.

Došao je i 12. dan za koji smo kao odredište odredili grad Pirot u Srbiji. Iako smo još bili daleko od kuće, taj dan smo svi nekako doživjeli kao „početak povratka kući“, iako smo imali prijeći čak i cijelu Bugarsku da bi došli tek do Srbije. Tako je i bilo i taj dan smo prešli oko 417 km do Pirota. Ruta je bila odlična, vrijeme ok, ceste dobre, te smo doslovno prohujali kroz Bugarsku. Nakon granice i samog ulaska u Bugarsku i stajanja na prvu benzinsku stanicu, svi smo se složili kako smo svi osjetili da smo bliže kući, a ponajviše jer smo sa bugarima gotovo pa mogli pričati na hrvatskom :) . Jedino pravo duže stajanje i šetnja bila je u glavnom gradu Sofiji, koji nam se svima svidio i zaključili smo da nije šteta sada samo „proletjeti“ kroz Bugarsku jer je ta zemlja definitivno vrijedna jedne zasebne posjete i upoznavanja nekog drugog puta. 

Red kiše pa red sunca, pa obrnuto i eto nas već u susjednoj Srbiji. Dolazimo i u Pirot gdje prethodno pronalazimo odličan smještaj te vidno raspoloženi prihvaćamo rakijicu dobrodošlice od domaćina hotela, koji nakon nama već mnogo dana - priča jezikom kojeg razumijemo ! ! Da smo već jako dugo na putu vidjelo se i baš po tome što smo se često još uvijek domaćinu počinjali obraćati na engleskom jeziku :) . Nakon što smo se smjestili, uzimamo taksije i odlazimo do centra na večeru i šetnju Pirotom. Odlična hrana, super domaćini i zanimljiv grad sa dosta bitnih povijesnih spomenika. U Pirotu smo se fino opustili i nakon toga odmorili za nastavak povratka kući.

Trinaesti dan, od Pirota do Višegrada u BiH, glatko i ugodno, oko 406 kilometara. Kroz Srbiju je vožnja bila ok, ali malo i naporna zbog radova na cesti na jednoj dužoj dionici, ali ipak ok zbog dobrog vremena i zanimljivih stajanja i gradova poput Niša, Čačka, Užica i prekrasne prirode Zlatibora. Ubrzo nakon graničnog prijelaza i ulaska u BiH, dolazimo i do Višegrada kojeg dobro poznajemo jer smo tu također prenoćili na povratku iz Rumunjske, nekoliko godina ranije. Smještaj nalazimo u centru grada u istoimenom hotelu, te se nakon smještanja i opuštanja upućujemo u dobar restoran kako bi uz večeru i druženje napunili baterije za sutrašnji – zadnji dan ove pustolovine i povratak doma.

14. dan – 457 km, Višegrad – Vodice!! Doručak u hotelu i pokret iz Višegrada za doma! Dan prekrasan, sunčan. Vožnja čisti užitak, i zbog prekrasnih cesta i vremena, a naravno i zbog činjenice da smo svaki kilometar bliži kući i svojima. Iz Višegrada prolazimo kroz Sarajevo, Travnik, Bugojno, Tomislavgrad i na svakom stajanju primjetno je sve veće zadovoljstvo na našim licima. Zadovoljstvo zbog prekrasnih 14 dana pustolovine kakve si neki samo mogu priuštiti vidjeti na televiziji, zadovoljstvo zbog činjenice da je sve prošlo u redu, šta smo živi i zdravi i vraćamo se svojoj kući doma, kao i zbog činjenice šta imamo jedni druge, šta volimo iste stvari i zato možemo ići skupa na ovakve zahtjevne avanture.

Prekrasno je ovakve doživljaje dijeliti sa prijateljima u realnom vremenu, jednostavno jedno neopisivo zadovoljstvo. Što onda reći i kako tek opisati trenutak samog dolaska u Vodice? A onda nakon toga ulazak u naš omiljeni kafić Centar iz kojeg smo i krenuli 14 dana prije, i u kojem su nas prašnjave i izmorene dočekali prijatelji i članovi naših obitelji uz skandiranje, zagrljaje i kolače? E to je tek neopisivo. A ovo drugo u svezi puta se nadam da smo vam makar donekle uspjeli opisati i dočarati.
Naravno da je već tradicionalno doček završio kod našeg Šimuna na zajedničkoj večeri, uz pregledavanje brojnih fotografija sa mobitela, odličnu napokon domaću hranu i naše istovremeno prepričavanje najdojmljivijih detalja ove naše pustolovine kao i uz zvučno odmotavanje poklona i suvenira od strane naših najmilijih. 


Na kraju, kao što je i naslov ovoga našeg putopisa već istaknuo, Turska je i nama kao i brojnim drugima prije nas, a čije smo putopise također čitali i o njima slušali – definitivno moto pustolovina tj. odredište za preporučiti. 5000 km, 14 dana, svugdje smo imali samo dobra iskustva, a ono što vam ovim putem želimo naglasiti su dvije primjetne stvari. Nevjerojatno ljubazni i gostoljubivi ljudi gdje god da smo bili ili se zaustavili. Nigdje do sada nismo doživjeli takvo oduševljenje i trubljenje i javljanje po cesti kao u Turskoj. Ljudi jednostavno izgleda vole motore i bajkere. Drugo je nesporna zanimljivost, karizma i ljepota ove velike zemlje, što sada možemo i posvjedočiti, sa još puno više prekrasnih lokacija nego što smo mi uspjeli u ovom vremenskom okviru obići. Vrijedno još jednog odlaska?..  
Naravno ;)

 

MK Okit

Bogata fotogalerija kliknite ispod
 

djelomid1.jpg

Julije Cezar

Klikni na plakat gore za više informacija

BumbaNG
makina

Image is not available

Od 1988. godine brinemo za Vaš lijepši i zdraviji osmijeh!

Saznajte više

Image is not available

Uz timski rad naših dentalnih tehničara do vrhunskih rezultata

Image is not available

Od sad brinemo o njezi Vašeg lica i tijela uz kvalitetne kozmetičke brendove

Image is not available

Kao i make up-a za Vaše najvažnije trenutke!

Saznajte više

Image is not available

Nudimo uslugu smještaja u novouređenim apartmanima obitelji Nedoklan

Slider

ngkrkades
bazenid

Leć - Vodice
+385 22 443 787

TRŽNICA VODICE

Leć - Vodice
+385 22 443 787

TRŽNICA VODICE

Leć - Vodice
+385 22 443 787

TRŽNICA VODICE

Leć - Vodice
+385 22 443 787

TRŽNICA VODICE


Image is not available
Kamila Pamukovića 57, Vodice
mob. 091 888 0500 / 091 6217 217
Image is not available
Kamila Pamukovića 57, Vodice
mob. 091 888 0500 / 091 6217 217
Image is not available
Kamila Pamukovića 57,
mob. 091 888 0500
091/6217 217
Image is not available
Kamila Pamukovića 57,
mob. 091 888 0500
091/6217 217

Gradsko-inicijalni

tehnoadeo2017

Foto video vijesti

  1. Foto
  2. Video
Infovodice - Informativno oglasni portal Grada Vodica

Please publish modules in offcanvas position.

Please enter your phone number
and we call you back soon

We are calling your phone

0:00

Thanks,
We will call you back soon.

Whatsapp
Pošaljite vijest ili fotografiju za portal INFOVODICE putem Whatsup-a

Kontakt

Kontakt

Close