Najstariji Vodičanin Mate Mihić-Matoš danas slavi 99. rođendan

Da ste jučer bili sa mnom i mladim fotoreporterom Antom Rocom u Matinoj  kući koja se nalazi u jednoj mirnoj uličici u blizini hotela „Punta“, i sami biste se upitali „zar taj čovjek zbilja ima toliko puno godina?“. Kad sam ga zamolio da zakratko izađe iz dnevnog boravka i spusti se niz nekoliko skalina u dvorište kako bi ga Ante fotografirao na danjem svjetlu, pobojao sam se da će mu to biti naporno. No, bojazan je bila neopravdana. Šjor Mate se poput mladog sportaša spustio niz skaline i pozirao Anti, prvo pred maslinom pa onda i pred oleanderom. 

Rodio se junak naše priče 1921. godine u siromašnoj vodičkoj obitelji. Kakve su uostalom  bile gotovo sve obitelji težačkih Vodica prvih desetljeća prošlog stoljeća. Ma, bile su takve i puno prije, a i još desetljećima nakon tog razdoblja. Uostalom, o posebno siromašnom životu u Vodicama pisao je i čuveni Talijan Alberto Fortis u svom putopisu „Put po Dalmaciji“. Matini roditelji bili su Tome Mihić i Vice Paškov, Prvinka koja je po majci imala i zlarinske krvi. Osim njega imali su i tri kćeri. To su Ana Čičin-Šain koja živi u Splitu, pokojna Karmela Lasan i Josipa Roca.

Mate sa roditeljima, ocem Tomom i majkom Vicom

Poput mnogih Vodičana, i Matin otac morao je kruh potražiti u dalekom svijetu. Otišao je u Australiju. Iz tog perioda njegova života, ostala je sačuvana tek fotografija na kojoj pozira u odijelu, a koju su fotomontažom onda „pripojili“ fotografiji na kojoj su u šibenskom Foto ateljeu „Busta, smještenom u blizini  crkve Gospe vanka grada, snimljeni njegova žena Vice i maleni sin Mate. I to im je jedina „zajednička“ fotografija.   

Mate Mihić zarana je zavolio knjige. U mladenačkim danima na njih su ga „navukli“ vodički intelektualci Ive Čače i Venco Vlahov, ali i težak Pere Španja koji mu je znao reći da je „sva mudrost zapisana u knjigama“. Zanimao se Mate i za radničke pokrete koji su nastajali kao reakcija na socijalne nejednakosti i izuzetno težak život, pa ga je to odvelo i u neke ljevičarske vode, a početkom Drugog svjetskog rata i u partizanske postrojbe. I nakon završetka tog nesretnog rata, kojeg je dočekao kao pripadnik Žumberačke brigade, Mate ostaje u vojsci. Više od ostalih rodova privlačila ga je mornarica. Slijede brojne prekomande. Njih čak 25. Živio je u poratnom razdoblju u Splitu, Tivtu, Pločama, Puli, … Naposljetku i u Novom Sadu u kojem je bila smještena riječna flotila. 

Kroz svo to vrijeme, kad god je to mogao, dolazio je u svoje Vodice. Za jednog od tih dolazaka, a bilo je to 1947. godine, zaljubio se u Neru Udovičić, mladu učiteljicu koja je u to vrijeme službovala u tribunjskoj školi. Zamijetio ju je na jednoj proslavi u kojoj je sudjelovala sa svojim đacima, a koja se održavala na vodičkoj rivi, pred školom. Po povratku u Novi Sad odlučuje poslušati svoje srce i šalje joj pismo u kojem joj izjavljuje ljubav. Ubrzo stupaju u brak u kojem su sretno živjeli sve do njene smrti 2016. godine. U tom braku dobili su troje djece, Slavicu, Jadranku i Žarka. Slavica i Žarko rođeni su u Šibeniku, a Jadranka u Trogiru. 

Najveći dio zajedničkog  života proveli su u Beogradu u kojem je Mate kao profesor studentima predavao predmet „vojno pomorstvo i ratna mornarica“. Volio je šjor Mate predavati mladim ljudima. A i oni su voljeli njegova predavanja. Ponosan je i na neke svoje ukorićene radove, posebice na „Studiju o rijekama“ u kojoj piše o što boljem korištenju plovnosti rijeka i kanala. 

Sa suprugom Nerom i sinom Žarkom

Kako je u Beogradu u tom periodu bilo otprilike stotinjak Vodičana, često su se družili vikendima. Uz partiju karata.  Trešete i briškule. U njegovoj ekipi bili su Ratko Skočić, Bekić, Mirko Španja,… A neki drugi su, poput Ive Juričeva – Muzikujina, radije na otvorenom igrali balote.  Sjeća se Mate iz tog perioda i Biserke Cotove koja je radila u trafici, a i nekih konobara poput Tona Zore i Martina Mačukata. Bili su to prvi školovani vodički konobari. Pričao mi je i o Prvičkoj ulici u Zemunu u kojoj je baš jedan Prvićanin radio kao urar. 

I nadalje  je redovito sa svojom voljenom suprugom Nerom i  djecom dolazio u Vodice. Pogotovo ljeti. I pogotovo nakon umirovljenja koje se zbilo 1974. godine. A umirovljen je u činu pukovnika. Otada pa sve donedavno, Mate se rado družio sa knjigama. Redovito je dolazio i u vodičku knjižnicu. Zbog pogoršanog vida, koji mu ne smeta u drugim aktivnostima, počeo je manje čitati. Kroz prozor knjižnice vidim da svakodnevno prošeta, spusti se barem do „Inženjerove“ kuće, a ponekad, uz pratnju kćeri Slavice, baci đir i po rivi. I nije mu to nikakav problem. Brojnim godinama usprkos. Što se tableta tiče, pije tek jednu dnevno. Zbog povišene razine šećera koja mu je otkrivena prije četrdesetak godina. I koju tom tabletom drži pod kontrolom. 

Napisao je naš slavljenik i stotine stranica na kojima je ispisao sve čega se sjeća iz svog dugog života. A sjećanje mu je savršeno. I imena osoba o kojima priča i podaci o događajima koje spominje. Puno toga napisanog vezano je uz Vodice. Dio materijala ustupio je Tončiki Cukrov, povjesničarki umjetnosti i predsjednici Zavičajnog kluba Vodičana u Zagrebu, koja već neko vrijeme prikuplja materijale za knjigu o Vodicama.

Vjerojatno je među napisanom u Matinim zabilješkama i zgoda iz najranijeg djetinjstva kada su ga roditelji poveli sa sobom u polje i stavili u košaru koju su objesili na smokvu, vjerujući da će tako najbolje mirovati dok oni kopaju. U jednom trenutku vidi Mate da otac „lulom“ od pumpe udara po košari. Mati je to bilo smiješno, a  tek je naknadno shvatio da je njegov otac tako tjerao zmiju koja gotovo da je ušla u košaru u kojoj se njegov maleni sin nalazio. 

I, eto. Preživio je naš junak i tu zgodu. I mnoge kasnije tijekom svog dugog života. Prenio sam vam samo dio njegove životne ispovijesti. Meni je bio užitak slušati ga. I njegovo miješanje govora u kojem ipak dominira „starovodiški“. Ja mu želim da za točno godinu dana u svojim Vodicama proslavi i stoti rođendan. U društvu svojih kćeri Slavice i Jadranke, sina Žarka koji živi u Aucklandu na Novom Zelandu, svojih sestara Ane i Josipe koja ga posjećuje nedjeljom poslijepodne,… I za kraj, kazat ću kako se ne bih iznenadio da šjor Mate nadživi i godine moje strine Oršule. A podsjetit ću vas na podatak s početka ovog teksta, ona je „uvatila“ STO I ČETIRI! 

Tekst napisao Ivica Bilan/ Naslovna fotografija: Ante Roca