Kolovoz 30, 2021 2709

Nek je vječna slava kornatskim herojima! Navik živi ko zgine pošteno

Ocjeni sadržaj
(12 glasova)

Jutros sam se preko poruka čuja s Anom Bralić, novinarkom HTV-a. Zajedno smo radili desetak godina. Pa tako i 30. kolovoza 2007. godine. Ana i Hrvoje Gunjača danas su bili zaduženi za praćenje događaja kojima se prisjećalo na taj datum. Na taj tužni, pretužni kornatski dan. Teško je bilo tih dana izvještavati. Svi smo dobro poznavali najmlađeg među dvanaestoricom  vatrogasaca. Marka Stančića. Tog dana ima je šesnaest godina i osam miseci. Njegova sestra Dijana radila je sa nama. Bija je njen mezimac. A i naš.

Ni četrnaest godina kasnije Ani i Hrvoju nije puno lakše raditi priloge o tome za Vijesti i Dnevnike. Očekuje se da u prilozima budu i izjave nekog od roditelja, sestara ili braće kornatskih heroja, a vi ne znate što ih uopće pitati. Evo, baš sad, u ovom trenutku, kroz prozor knjižnice vidim Ivicu Strikomana, Hrvojeva oca. U svojoj je svakodnevnoj šetnji do Punte. U šetnji sa četveronožnim bilim ljubimcem. Prošle godine na ovaj dan napisa sam kako nikad nisam zna što reći ljudima koji su iskusili bol kakva je zadesila obitelji naših dragih vatrogasaca. Radije sam šutnjom iskaza svoje suosjećanje. Jer, nije fraza, ne postoje riči koje stanu u istu rečenicu sa boli koju osjećaju matere i očevi, sestre i braća dvanaestorice hrabrih.  Petoricu sam poznava jako dobro. Sa svom četvoricom iz Vodica sam bija na neki način povezan. I sa Markom.

Najstariji od Vodičana bija je Ante Sučev (Juričev-Mikulin). Ima je dvadeset i dvi. Hrvoje osamnaest. Bija je odličan nogometni golman. Gabrijel i Karlo imali su sedamnaest. Za koji dan će „Gabrin maraton“, biciklistička utrka u spomen na „plimičara“ koji je strastveno volija vožnju na dva kola. Karlov brat Matej sada ima otprilike godina koliko je i on ima prije kobnog kolovoškog dana. Matej me i  izgledom sve više podsjeća na  brata. Koji je živija u mom susjedstvu.

Da se vratim na Antu. Osim šta je obožava vatrogastvo, bija je i zaljubljenik u glazbu. Sićam se zgode kad je sebi i mojem nećaku Hrvoju radija palačinke. Bilo je to početkom zadnjeg rata. Nisu tada imali više od šest godina. Svašta je Antu zanimalo. Od najranijeg djetinjstva.

Ostalu sedmoricu nisam upozna osobno, ali nije mi tribalo puno vrimena da upamtin njihova imena. Crvelinovi. Ivica i Ante. Otac i sin. Njihova kćer, odnosno sestra, postala je vodiška nevista. Nadam se da su dica rođena u tom braku unila bar malo svitla u život gospođe Ajke. Usrid noći mogu nabrojiti i sve ostale. Josipa Lučića, pa još jednog Crvelina, Tomislava, zatim Dina Klarića,Ivana Marinovića i najstarijeg među njima Borajca Marinka Kneževića.

Ocu Karla Ševerdije, Ivici, sam nedugo nakon kornatske tragedije pri izražavanju sućuti reka kako nisam moga doći na sprovod. Tek koji dan kasnije svatija sam da sam ipak bija na tom sprovodu. I to jedino na tom. Jer, zbog cjelodnevnih obaveza na HTV-u nisam uspija ići ni na jedan drugi.  I to govori o tome koliko smo svi tih dana bili izbezumljeni. I tužni. Pretužni. Svi u Hrvatskoj.

Nikad mi nakon vodičkih sprovoda ne promakne kako don Franjo svaki put dođe do grobova naših heroja i pomoli se za njih. Virujem da i drugi, kad prođu pored tog dila vodičkog groblja, barem malo zastanu i site se Ante, Hrvoja, Karla i Gabrijela. I skrušeno pogledaju grobnice obitelji Juričev-Mikulin, Strikoman, Ševerdija i Skočić. 



Često i u Đardinu vidim ljude koji zastanu pored spomen obilježja koje su svojim prijateljima vatrogascima postavili vodički torcidaši. Nerijetko su to turisti. Iz svih krajeva svita. I to puno govori o tome kako njihovo tragično stradanje nikad neće biti zaboravljeno. Pri tome mislim na svu dvanaestoricu, a ne samo na Vodičane.

Više je vodiških pjesnika pokušalo kroz stihove iskazati divljenje njihovoj hrabrosti i tugu zbog prekinute mladosti. Seka Tarađić, Anka Vodanov, Peko Španja,… Peko je posebno tugova zbog njih. Bija je veliki zaljubljenik u naše škoje. Nadasve u Kornate. Sa svojim društvom je nebrojeno puta doplovija do njih gajetom imena Šijun. Da mu je ko tada reka da će njegovi dragi Kornati, najlipši arhipelag na svitu,  postati mistom takve tragedije. U svojim pismama reka je da će ih, kad se vide, a sad su zajedno, pitati puno toga. A siguran sam da će ih naučiti i pokoju vodišku rič. Jer, otišli su prerano i puno toga nisu stigli saznati ili učiniti.

Nek je vječna slava kornatskim herojima! Navik živi ko zgine pošteno.  

Poslijednja izmjena dana Ponedjeljak, 30 Kolovoz 2021 21:01
djelomob1.jpg