Listopad 14, 2022 3343

Hodočašće Mile Perice u Međugorje: U devet dana, korak po korak propješačio čak 204 kilometra

Ocjeni sadržaj
(12 glasova)

Ode još jedan konobar iz starije garde. Stipe Kusanović. U očevoj pratnji doša početkom sedamdesetih u Vodice, pronaša posal u Vodičanki i osta živiti u našem Selu. Zasnova obitelj s Gordanom. I ona je u mladosti bila konobarica. Gordana iz obitelji Bastić. Rodili se uskoro Tino i Goran…

Rođeni Bračanin Stipe pokopan je jučer na vodičkom groblju. Uz zvuke pisme „Otišo je otac moj polako“. Prethodno se dirljivim govorom od njega oprostila Helena Bastić. Gordanina nećakinja. I ona, a i don Franjo nešto kasnije, naglasili su da je Stipe strpljivo, bez imalo jadikovanja, podnosija  bolest koja ga je godinama mučila. Iz Brača su na sprovod došli njegova majka i brat. Gledajući ih, posebno majku koja pokapa sina, shvatite da u sebi imaju ono što je ima i Stipe, a to je da se znaju dostojanstveno nositi s teškoćama i boli. Vidite da su jako tužni, ali vidite u njima i nekakvu posebnu snagu. Gledajući staricu od devedesetak godina kako iz dubine srca i duše izgovara riči molitve, ne možete steći dojam drugačiji od onog da ta žena ima jaku vjeru. Vjeru s kojom je lakše ići kroz život. Barem malo lakše. Valjda.

A, nije lagano imati jaku vjeru. U bilo što. Jer, život tako stalno i dosadno „pritišće“. Pa, kad ti nešto ne ide kako bi tija, u trenu oslabi i tvoja vjera.

Ne znam kako s tim stoji Mile. Perica. Velimskih korijena, s nekadašnjom šibenskom adresom. Meteriškom (možda i grišim).  Poveza nas je splitski nogometni klub. A i šank. Jer, radija je Mile neko vrime ka konobar. Energičan je on momak. I jako pričljiv. Barem je prije bija takav. Reka bi da je protestni tip. Lik koji ne može a da ne izgovori da je nešto nakrivo. Pogotovo kad su u pitanju neke očite nepravde u našemu društvu. I to one ponavljajuće. A toga imamo na izvoz.

Otkad se oženija Jelenom, rijetko ga viđam. Sinoć smo se našli u vodičkoj knjižnici. Ne bez razloga. Našli smo se kako bi mi priča o svom nedavnom hodočašću u Međugorje. Nije to bija odlazak autom ili busom do Međugorja. Mile je do Međugorja pješačija. U devet dana, korak po korak propješačija je  čak  204 kilometra.

U petom misecu, dok je bija na misi, osjetija je poriv da se upusti u nešto takvo. I to sam. Vezan je Mile uz crkvu. Njegov brat Ivica služi Crkvi kao svećenik. Za fra Lazara, a to je njegovo izabrano ime, emotivnog propovjednika koji trenutno službuje u Bilicama, čuli su gotovo svi ljudi u našoj (i susjednoj) zemlji.  Prije četiri godine, na Milinu inicijativu, vodička knjižnica ugostila je fra Domagoja Runju koji je održa i više nego zanimljivo predavanje o bibliji. Fra Domagoj bija je jedan od Ivičinih profesora na splitskoj bogosloviji pa otud i njegovo poznanstvo, koje je preraslo u pravo prijateljstvo, s obitelji Perica.

Na hodočašća ljudi kreću s različitim motivima. Mislim na ova pješačka. Puno je među njima i avanturista. Svi propitkujemo sebe i smisao svog boravka na Zemlji.  A, u traženju smisla dobro dođe i mir. Kojeg možete osjetiti i kad se upustite u pustolovinu poput ove Miline. Neću ulaziti u njegove motive odlaska u Gospino svetište u Hercegovini. To je nešto osobno. Mene je u ovom njegovom pješačenju do Međugorja zaintrigira veliki broj ljudi kojima je on ovih dana zahvaljiva. A tih ima podosta. Počevši od supruge Jelene, koja je prvotno bila zabrinuta zbog njegove odluke da se sam upusti u ovu avanturu, među ostalim i zbog njegova ne baš najboljeg zdravlja i pustih tableta koje svakodnevno mora piti. A njih je najmanje sedam dnevno. Ponekad i devet. Ovisno o masnoći u krvi, izmjerenom tlaku i šećeru. Jelenine suze na odlasku dale su mu dodatni poticaj da krene na zacrtani put. I da joj se potom što prije vrati.



Prije polaska, a to je bilo 2.10., obavija je pripreme i dobro se posavjetova s onima koji su na domaćem terenu kad je rič o ekstremnim sportovima. U tome su mu puno pomogli biciklist Marko Fržop i Krešimir Juranić, kolega s kojim je radija u IMPOL-u (TLM-u). Sa sobom je ponija ruksak kojeg je napunija s petnaestak kila opreme. Među ostalim, i s dvi litre vode.

Na svom putu proša je kroz Šibenik, Ražine, Vrpolje, Sitno Gornje, Perković, Bogdanoviće, Lećevicu, Broćanac, zaseok Novakovići, Dugopolje, Strijane, Mosor, Blato na Cetini, Šestanovac, Zagvozd, Slivno, Rako, Krstatice, Radišiće i naposljetku Međugorje. U svim tim mistima lipo je dočekan i ugošćen.

Bilo je i neugodnih iskustava. Ne s ljudima. Na bilom putu između Bogdanovića i Lećevice, i to baš u trenucima kad je zbog tankog đona na patikama osjetija bol u nogama, naiša je na četiri bika. Nije mu bilo svejedno, ali vrlo brzo pojavija se čovik koji ih je potira. Jedan dio puta društvo mu je pravija pas po imenu Eko. Puno mu je pomoga pri susretu sa drugim psima.

Na jednoj od dionica, prije Zagvozda, dočeka ga je Ivica Lozina, više puta ranjavan pripadnik legendarnih Paukova. Ma, svugdi mu je neko bija pri ruci. U Blatu, primjerice, to je bija svećenik Ivan Vrdoljak. U Strijanima Željka i Zlatko Burić. U Dugopolju Zdravka i Damir Perišić. Tamo je bija i na misi na kojoj je  predstavljen i na kojoj je dobija i posebni blagoslov od svećenika. U Velikom Broćancu ugostila ga je obitelj Ivana Novakovića. Ma, baš svugdi osjetija se dobrodošlo. Svim njegovim domaćinima primanje hodočasnika pravi je blagoslov.

Kad smo već kod blagoslova, kažimo i to da je prije polaska na put Mile dobija blagoslov od fra Bože Mandarića i od svog brata fra Lazara Perice.

Vjerojatno mu je i to pomoglo da prebrodi dvi fizičke krize. Prvu kad mu je otekla desna noga i druga na samo pet kilometara od dolaska do cilja kad je bija sav slomljen. Fizički slomljen. U oba slučaja pomoglo mu je moljenje  krunice. U slučaju natekle noge i mast koju mu je dala gospođa Zdravka, a u krizi pred ciljem i molitva prijatelja koje je nazva i reka im da jedva hoda. Osim žene Jelene, to su bili Jasminka Juričev, Zoran Labor i Nato Cvitan. E, Nato je u ovoj priči jedna jako bitna figura. Mile ga čak naziva svojim “očima”. Prije godinu dana Nato Cvitan, zajedno sa svojim kumom, propješačija je isti put do Međugorja. Njihovo iskustvo s tog puta bilo je izuzetno vridno, pogotovo zbog činjenice da je Nato cilo vrime bija dostupan i spreman na sve moguće načine pomoći našemu Mili. Nema nama do Tribunjaca (Sovljana)!

A, veliku potporu  u svemu ovome, Mile je ima i od Ivane Udovičić. Barem deset puta mi je reka da njoj posebno na svemu zahvaljuje. 

Pri kraju puta, Mile je bija ugošćen i kod Blaža Ereša. Već sam spominja to kako je Mile žestoki navijač Hajduka. Po dolasku u Blažovu kuću ugleda je dinamovu zastavu. U ovom slučaju mu nije zasmetala. Jer, kad je neko dobar čovik onda je jednostavno to - dobar čovik. I sasvim je nevažno za koji klub mu srce kuca.

Doša je i trenutak kad je ugleda Međugorje. U tim trenucima gotovo da je probala. Nakratko se pomolija u crkvi i onda otiša do obitelji Marija Filipovića. Ovo mu je deseti dolazak u Međugorje.  I svih deset puta bija je gost Filipovićevih. Toliko su se zbližili da ih doživljava svojom drugom obitelji.

Nakon pozdrava, zajedno su otišli na brdo Gospina ukazanja.

Potom je otiša i do Gorana Ćurkovića, Splićanina koji hodočasnicima u Međugorje kaziva svoja svjedočanstva. Mile je svom prijatelju Goranu poklonija Hajdukov šal.

Idući dan, po Milu su u Međugorje stigli fra Mario Radman, gvardijan Samostana Sv. Ante na Šubićevcu, i brat Ivica fra Lazar.

Mile mi je sinoć reka da će se Međugorju uvik rado vraćati, a ubuduće će hodočastiti i do svih svetišta u našoj biskupiji. Pješice, naravno.

Već sam napisa da neću u ovom tekstu o Milinim razlozima odlaska do Međugorja na ovakav način. Svi mi imamo neke svoje razloge u životu... Ovim tekstom želim pokazati kako i netko poput Mile, osobe nenavikle na veće sportske aktivnosti, osobe koja pije puno (previše) tableta zbog nekoliko svojih zdravstvenih tegoba, može uspiti u nimalo jednostavnom poduhvatu. Ono što je posebno vridno u ovoj priči jesu ljudi koji su mu pomagali da u tome uspije. Oće naši judi kad triba.

Zato ćemo ih sada sve navesti. To je i Milina želja.   To su: mater i otac, supruga Jelena, brat Ivica Lazar, već spomenuta Ivana Udovičić, Nikola Janošević-Niđo, Niko Juričev-Barbin (Pedala), Slavko Minčić-Đumbus, Darko Bastić, Robert Prosinečki, Vjeko Jadrešić, Goran Nedoklan, Zoran Labor, Ante Petrović, Mirko i Jasminka juričev-Mikulin, Antonijo Roca-Cipal, Vinka Erceg, Saša Kokot-Mumlek, Vatroslav Stojanović-Vaja, Filip Babac, Nato Cvitan (oči Miline), Žana Vukičević, Rozarijo Vukičević, fra Domagoj Runje, Branimir Mikulandra-Grof (Bilice), Tea Mikulandra, fra Božo Mandarić, Antea Štefanac, Maja Čorić, Filip Pražen s obitelji, Ivan Novaković s obitelji, Zdravka i Damir Perišić, Željka i Zlatko Burić, don Ivan Vrdoljak, don Mijo Grozdanić, Ivica Lozina, Ivica Kukavica, braća Petar i Josip-Jole  Čagalj, Blaž Ereš, Mario Filipović s obitelji, fra Mario Radman, Renata Perić, Katarina Pušelja, Krešimir Juranić, Marko Fržop, Ivica Lozina i Goran Ćurković.

Mile poručuje i da su mista Rako, Krstatice i Slivno duša i srce Imotske krajine. Ma, sva su imoćanska mista prava!

A pravi i vridan spomena je i vodiški klobuk kojega je Mile cilo vrime ima na glavi. Bez njega bi bilo teško po suncu koje ga je cilo vrime pratilo.

Mile, čestitamo ti na ovom poduhvatu! Neka tebe i tvoju obitelj, a i sve ljude dobre volje, prati zagovor Gospe međugorske!

Poslijednja izmjena dana Petak, 14 Listopad 2022 23:17
djelomob1.jpg