18.17°C
Saša Tadinac / FERATA.HR
U Kijevu je 1991. godine živjelo oko 1.100 stanovnika. Ulaskom srpskih postrojbi, pod zapovijedanjem posljednjeg zapovjednika obrane Martina Čičin-Šaina, izvučeni su i posljednji stanovnici – živi. Dva policajaca ranjena, trudnice, djeca, mladići i djevojke, stari i mladi - svi do zadnjeg živi. Izvučeni iz Kijeva.
A sve to uvelike zahvaljujući posljednjem zapovjedniku Policijske postaje Kijevo, Vodičaninu Martinu Čičin-Šainu.
- Ne znam kako sam to preživio i bi li mogao opet u rat. Ta strahota. Taj užas. I još uvijek ne vjerujem da smo sačuvali i spasili ljudske živote – prisjeća se Martin Čičin-Šain, sedamdesetjednogodišnjak.
Nisu vjerovali ni drugi da će uspjeti. Ali uspio je.
Martin Čičin-Šain prije Domovinskog rata bio je zapovjednik policije Vodice, tadašnje milicije. Potom je obnašao funkciju šefa operativnog dežurstva, a trenutno je predsjednik umirovljenika Grada Vodica.
- Uključio sam se u rat početkom Balvan revolucije. Čim sam stigao u šibensko zaleđe dodijeljen mi je zadatak izviđanja šibenskog, skradinskog i kninskog zaleđa (Kistanja, Knina, Varivoda, Pađana i drugih mjesta) kako bi otkrili položaj neprijatelja. Izviđanja su bila noću i proveo sam tako 250 noći. Potom sam vraćen u Operativno dežurstvo PU Šibenik, ali sam po povratku, dobio infarkt. Nakon mjesec dana izbivanja i oporavka zbog bolesti, vraćen sam na mjesto zapovjednika u Kijevo. Bilo je iznimno teško. Iz Vrlike sam morao ići pješice do Maovica s punom ratnom spremom da dođem u Kijevo. Nije bilo nikakvog prijevoza – prisjeća se Čičin-Šain.
U policijskoj postaji zatekao je 59 slabo naoružanih policajaca. Osim policajaca nije bilo vojske. Martin je osigurao dodatno naoružanje podignuvši borbeni moral. Kroz neko vrijeme su dobili pojačanje od 30 gardista.
U Kijevu je Čičin-Šain imao i prvi susret s Ratkom Mladićem.
- Pregovarali smo, ali mu nisam vjerovao. Potom sam sudjelovao i na sastanku s ministrom obrane kako bi se zajednički našlo rješenje za obranu Kijeva. S načelnikom policije Nikolom Vukošićem sam odlučio evakuirati civilno stanovništvo koncem srpnja. I evakuirali smo gotovo sve. Nekolicina je ostala. 03. kolovoza pok. Jurić Orlić Joso je izviđao branu Peruća. Obavijestio me da je na branu postavljeno preko 30 tona eksploziva – prisjeća se Čičin-Šain.
U Podinarju
Znao je što se sprema, da su okupatori sve bliže Kijevu i da je samo pitanje trenutka kada će napasti sa svih strana.
Prve granate pale su 15.08.1991. u krug crkve Sv. Mihovila.
- Dobio sam informaciju da se neprijateljske snage približavaju. 25. kolovoza krenuo je napad. Po mojoj procjeni u nepuna 2 sata napada palo je 360 granata. Sjećam se da je peta granata pala na ambulantu i tada smo izvukli posljednje civile. Sveukupno je na Kijevo palo minimum 1600 granata. Padale su krmače, kazetne bombe, raketirali su nas avionima. Dok su padale krmače bio sam na vrhu Kozjaka. Bilo je strašno kako se tresla planina. Neprijatelj je pokušao i tenkovima ući u mjesto, ali je jedan od mojih pripadnika postavio plinske boce i tako spriječio ulazak tenkova dignuvši cestu u zrak i nama omogućio odlazak. U popodnevnim satima se neprijatelj probio i ušli su u Kijevo – dodaje Čičin-Šain.
Dva policajaca su bila ranjena i nosili su ih sve do vrha Kozjaka odlazeći iz Kijeva, ostavljajući iza sebe palež, pustoš i buktinju.
Ostavljajući ratne strahote.
S vrha Kozjaka su promatrali kako pripadnici JNA, milicija tzv. SAO Krajine i četnici pljačkaju kuće, te ih potom pale. Tražili su ljude, tražili su preživjele. Nikog nigdje nije bilo.
Cijela imovina Kijeva je bila uništena, ali ono što čini Kijevo je spašeno. Ono najvrijednije. Stanovnici. Sve do zadnjeg.
- Na što sam ponosan. Svi smo se izvukli. Dok su svi vjerovali da smo poginuli. Još uvijek ne vjerujem da smo svi uspjeli živi izaći iz Kijeva s obzirom koliko je puno oružja upotrijebljeno. Od Kijeva smo došli do Vrlike odakle sam krenuo put Hrvaca sve do Sinja. Potom sam prebačen do Šibenika i iz Šibenik u Vodice, kući. Kad sam stigao u Vodice susretao sam sumještane. Bili su zaprepašteni vidjevši me. Približio sam se kući i ugledao obješenu crnu krpu. Znao sam što to znači – nastavlja Martin.
Članovi obitelji su mislili da je poginuo. Ali je preživio nemoguće i vrlo brzo se vratio na bojišnicu.
Nastavio je s obranom na šibenskom mostu, te sudjelovao u "rujanskom ratu" i postao zapovjednik zapadnog dijela županije. Vršio je i koordinaciju vatre na Žirju, te pomogao osvajanju vojnog skladišta u Daruvaru, te organizaciju i transport oružja. Sudjelovao je u obrani Vodica i sprječavanju ulaska neprijatelja u mjesto.
U vojsci se zadržao do 1995. godine.
Saša Tadinac/Ferata.hr
Ponosa mu ne nedostaje. Ponosni su i iz grada Vodica, a posebno mještani Kijeva, koji su ga nedavno odlikovali.
- Uz Vodice koje su mi dodijelile priznanje, nedavno sam dobio i grb Općine Kijevo za zasluge u ratu što nije bilo ljudskih žrtava. Iako je grb dodijeljen prije dva tjedna svejedno sam ponosan – zaključio je Čičin–Šain.
