Hajduk i kornatski HEROJI žive vječno!!!

Meni se drugi obraćaju s Ive, Ivane i Bilane. Rijetko ko s Ivice. Mislin da zadnjih četrdeset godin niko svom ditetu nije da to ime. Barem u Vodicama. Izumire. Da nije Šurjaka, Šerfezija i Račana otišlo bi u zaborav. Ja san ga dobija po svome stricu. A i Ivica Strikoman dobija ga je po stricu. Koji se, doduše, zva Ivan. Ivici to ime baš dobro pristaje. Sutra je trideseti. A kad dolazi taj dan ja osjećan obavezu sititi se u svome tekstu Ivice Krpinova. A, onda kroz lik svoga rođaka sitin se i njegove Katice, pa Mirka i Jasminke, Joška i Anite, Branke i još jednog Ivice.

Pa se sitin i Ajke, Klarićevih, Marinovićevih, Kneževićevih, Crvelinovih i Lučićevih. I Divne i Dinka.

Divna Divna rodila Dinku troje dice. Dijanu, Ninu i Marka. Marka rodila na Božić. Sa Dijanom san radija deset godin. Na HTV-u. U šibenskom studiju HTV-a. Zvala me je Bilan. Ne Bilane nego baš Bilan. Možda stoga šta mi je posebno draga, volija san da mi se baš tako obraća.

Nema bolje osobe koja se bavila novinarstvom. Početkom dviiljaditih dobila Dijana Bubu. Autu Bubu. Ispalo je da je bila milijunta pretplatnica jednog telefonskog operatera. Mislija san da me zeza kad mi je to javila. Robert Knjaz joj uručija ključeve.

Uvik mi je pričala o svomu malom bratu. Marku. Pa i početkom lita dvi ijade i sedme. Lita bi Marko provodija kod babe u Tisnomu. Dijana mi je početkom toga lita pričala kako je sritan jer je upa u vatrogasce. Nije mi to bilo ništa čudno. Ni novo. Isto je bilo i sa vodiškom dicom.

Od prvog dana kad je u našemu Selu osnovan DVD. Generacije muške dice su s guštom oblačile vatrogasnu uniformu i uživale u svim obavezama koje je taj poziv tražija od njih.

Predzadnjeg dana osmog miseca dvi i sedme bija san na poslu u studiju koji se nalazi u potkrovlju Krešimirova doma. Borka i ja. U popodnevnim satima počele su pristizati strašne vijesti. Cila zemlja stala je u stavu mirno pred tužnom činjenicom da su na rajskim Kornatima živote izgubili naši dragi vatrogasci. Među njima i Marko. Koji je bija najmlađi. Ima je tek šesnaest godin i osam miseci. A, ovi naši, vodiška dica, tek koji misec ili godinu više. Idući dan, u podnevnim vijestima, Antonija Barišića “dopalo” da pročita imena stradalih. Mogu samo misliti kako se osjeća. Jer, mora je pročitati i Markovo ime. Ime miljenika našeg studija.

Dijana više ne radi ka novinarka. Bolest je udaljila od tog posla. Radi nešto drugo na tv-u. Sada pomalo novinari njena sestra Nina. Koja je u ovim trenucima u jednoj zagrebačkoj bolnici. I koja vodi bitku s gadnom bolesti. Teško mi je svatiti odakle joj volja i pogotovo odakle crpi snagu da u pauzama između odlazaka u bolnicu piše lipe tekstove o drugim ljudima.

Uz kraj ovoga teksta prilažem sliku Gospe od Karmela. Poslala mi ju je jedna njena velika štovateljica. A, želin je priložiti uz ovaj spomen na naših dvanaest kornatskih heroja jer su u nju utisnute i fotografije četiri vodiška mladića. Mladića koji su otišli u vječnost. Hrvoje, Gabrijel, Karlo i Ante. Ukrilila ih naša okitska Gospa. Primi u svoje krilo i Marinka, Dina, Ivana, Tomislava, Josipa, drugog Antu, Ivicu i Marka. I Gorkoga koji se nije moga nositi s boli zbog njihova stradanja.

Sad je skoro dest uri navečer. Poslati ću tekst Peri, a onda ću do rive. Na kojoj ću sto posto naići na svoga rođaka. I imenjaka. Ivicu Strikomana. Krpinu. Neću mu spominjati da san sada bija u knjižnici i da san pisa o herojima. S Kornata. Zna on da ja mislin na to. Sutra će mi palcem prema gori pokazati da je ovo pročita.

Hajduk i kornatski HEROJI žive vječno!!!