Iz arhiva: Tekst Ive Grgureva o Rakitnici objavljen u listu „Danica“ 1986. godine

Foto: Don Mirko Skorin

Božje svjetlo ugledah u Vodicama. Danas je to poznato turističko mjesto, a prije rata bilo je pravo selo. Uglavnom se živjelo od vina, maslinova ulja i smokava. Samo se na plodnim njivama sijalo nešto pšenice ili ječma. Moji su imali najviše imanja u Rakitnici, predjelu udaljenom od sela nekih šest kilometara. Tamo i danas strše ostaci kuće u kojoj se moglo boraviti za poljskih radova. Ispod nje se stere gumno. Od svega mi baš ono ostade u sjećanju kao najdraža uspomena. Snopovi bi se požnjevene pšenice ili ječma rasprostili po gumnu. Posred njega se dizala stožina za koju bi se privezao konj. On bi se trčeći okretao u krugu i potkovanim kopitima istresao zrnje iz suha klasja. Za mene je bio pravi užitak kad bih spavao na gumnu Tada bih dugo promatrao zvjezdano nebo . Zamišljao bih da se i zvijezde raduju što ih radoznalo gledam. Sa mi vragolasto namigavahu, sad nešto slatko tepahu. Najednom bi –jedna jače zasjala i strmoglavila se u neku neviljivu provaliju. - To je netko ovog časa umro – rekao bi djed.
Nisam u to sumnjao, kao ni u djedove priče da među zvijezdama šeću četa anđela. – Među njima je i tvoj anđeo čuvar, koji danu i noću bdije nad tobom – dovrši djed. Tada bih, čvrsto vjerujući u zaštitu anđela čuvara, mirno utonuo u san, ne bojeći se ni ljutice guje ni krvožedna vuka.

Ivo Grgurev rodio se u Vodicama 1909. godine. Nakon završene Klasične gimnazije i Teološkog fakulteta u Splitu studirao je i pravo i filozofiju u Zagrebu. U periodu između dva svjetska rata bio je urednik katoličkog glasila „Katolik". Dio života do umirovljenja proveo je u Sarajevu gdje je bio profesor hrvatskog jezika i književnosti.
Umirovljeničke dane provodi u svojim Vodicama u kojima je 1992. godine i umro.