9.83°C
Piše Grozdana Juričev Šprljan, upravni pravnik, dugogodišnja predsjednica Udruge za zaštitu potrošača „Klub potrošača Vodice" te članica Udruge za zaštitu prava potrošača „Splitski potrošač – Split"
Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom (NN-50/17) Vlada Republike Hrvatske donijela je na prijedlog Ministarstva zaštite okoliša. Iako je održana javna rasprava kojom se postigao zapažen uspjeh, budući je Ministarstvo zaštite okoliša prihvatilo niz primjedbi i sugestija od strane potrošača, međutim potrošači neće u potpunosti biti zadovoljni donesenim propisom budući sve sugestije potrošača ipak nisu prihvaćene.
Podsjetiti ću na primjedbe kojima mi, potrošači nismo zadovoljni:
-Cijena minimalne javne usluge (mjesečni paušal) ??!
-Više korisnika i zajednički spremnik nosi li zajedničku odgovornost ??!
-Cijena ugovorene kazne za postupke korisnika usluga ??!
-Kriterij po broju fizičkih osoba ili volumenu ??!
-Troškovi rada reciklažnog dvorišta na teret potrošača ??!
- Uredba navodi cijenu obvezne minimalne javne usluge, koja je, smatraju potrošači prvenstveno, suprotna Zakonu o održivom gospodarenju otpadom (nadalje Zakon). Ista za potrošače predstavlja uvođenje ili zadržavanje paušala – stalne mjesečne naknade bez ovlaštenja iz Zakona koja se može promatrati kao "naplata bez rada".
Druga stvar, uzimajući u obzir čak i takvu formulaciju za dio cijene kao obvezna minimalna javna usluga čija visina nije definirana, potrošači smatraju da je ostavljeno jedinicama lokalne samouprave i davateljima javne usluge na raspolaganje, da odlučuju koji će dio cijene, biti cijena obvezne minimalne javne usluge (ili tzv.paušal), što kod potrošača izaziva sumnju da bi takva cijena bila proizvoljna, možda 50, 75 ili više %, što ne bi bilo dopustivo.
- Jedna od primjedbi je definirana obveza utvrđivanja načina određivanja udjela određenog korisnika za slučaj kad su korisnici javne usluge kućanstva i koriste zajednički spremnik, a nije postignut sporazum o njihovim udjelima. Međutim izrijekom je u Zakonu određeno da „više korisnika mogu na zahtjev, sukladno međusobnom sporazumu, zajednički nastupiti prema davatelju usluga ....", ali ne moraju. Drugim riječima Uredba polazi od administrativne naredbe: „ukoliko se ne sporazumite „mi ćemo vam odrediti: i kriterije, obračun i način plaćanja".
Činjenica je da u jednoj stambenoj zgradi ima više jedinica, a Uredba ne uvažava mogućnost da suvlasnici stambene ili stambeno-poslovne zajednice sporazumno odrede da će svoj komunalni otpad odlagati u zajednički spremnik koristeći od davatelja usluga osigurane adekvatne vrećice (volumena 10 lit, na pr,) čija je cijena (kesice) iznos pretpostavljene usluge.
Također Uredba nerealno obvezuje korisnike usluga zajedničkog spremnika da „zajedno s ostalim korisnicima usluge odgovaraju za obveze u slučaju kada ti korisnici usluge zajednički nastupaju prema davatelju usluge". Naime, takva obveza ne proizlazi iz Zakona, a da i proizlazi, korisnici korištenja zajedničkog spremnika koji se nalazi na javnoprometnoj površini nemaju instrumente zaštite spremnika niti ovlaštenje za djelovanje na javnoprometnoj površini.
- Primjedba je i na obvezu određivanja ugovorene kazne - bez ovlaštenja iz Zakona. Naime, ugovor zaključen temeljen sporne odredbe čini neravnopravni odnos sudionika. Ugovor zaključen prisilom po sistemu „uzmi ili ostavi" osigurava monopolski položaj davatelja javne usluge, suprotno odredbi članka (49.) Ustava RH.
Nadalje, unaprijed definiranje plaćanje kazne za štetu koja nije učinjena zaista nema smisla i debelo je suprotno odredbe točka 8.stavka (2) članka 33. Zakona o zaštiti potrošača a zbog postojanja rizika kojima korisnik - potrošač može biti izložen.
Ugovorne se obveze utvrđuju sukladno Zakonu o obveznim odnosima, a za eventualno neizvršavanje ugovornih obveza ugovorne strane ugovaraju nadležnost odgovarajućeg suda.
- Kriterij za određivanje udjela korisnika usluge po omjeru broja fizičkih osoba u kućanstvu korisnika usluge i ukupnog broja fizičkih osoba na obračunskom mjestu, umjesto korištenje kriterija količine mjereno u volumenu ili masi predanog otpada, osim što je, ne stimulativan na planu selektiranja potencijalno korisnog otpada, suprotan je Zakonu.
- Na koncu, Uredba donosi naplatu troškova koji nastaju radom reciklažnog dvorišta, a što je u potpunosti u suprotnosti sa pravom korištenja reciklažnog dvorišta radi isporuke potencijalno korisnog otpada, bez naplate naknade.
Postavlja se pitanje: Plaća li se ili ne plaća usluga isporuke otpada u reciklažno dvorište? Iz ove odredbe ispada da se reciklažno dvorište ne plaća (s razlogom – jer je ekonomski interes davatelja usluga reciklažnog dvorišta prikupljanje i prodaja potencijalno korisnog otpada (papir, plastika, staklo razni metal do uključujući plemeniti metal, zelena masa namijenjena proizvodnji i prodaji humusa .....), a s druge strane ti troškovi se prema ovoj odredbi obračunavaju svima – apsurd koji u cijelosti nema ovlaštenje iz Zakona.
Na kraju preostaje nam čekati dali će primjedbe potrošača uroditi plodom!
