Prva sudska ovršiteljica šibenskog Općinskog suda Grozdana Juričev: 'Pravo je nekako utrlo moj put'

- Ovrha je nažalost još uvijek teška i jako bitna tema koja je zbog određenih okolnosti, od kojih na neke građani i nisu mogli utjecati, a našli su se u težoj financijskoj situaciji, postala veliki društveni problem, iako je nastala velikim dijelom iz same volje građana kod sklapanja ugovora o kreditu, priča nam Grozdana Juričev Šprljan.

Ono što je važno na samom početku napomenuti jeste, da su za pokretanje ovršnog postupka potrebna dva ispunjena preduvjeta, da nesporno postoji dug i da dug nije ispunjen dobrovoljno, a dužnost sudskog ovršitelja je provesti postupak ovrhe, odnosno naplate na način da se izvrši  podmirivanje duga po prijedlogu ovrhovoditelja, prisilno upravo zato što ovršenik svoju obvezu nije izvršio dobrovoljno i to na pokretninama ili nekretninama u vlasništvu/posjedu ovršenika, ali nakon što nije uspio pokušaj naplate na novčanim sredstvima.

- Naravno da se u javnosti javljala empatija spram ovršenika izazvana ovršnim postupkom, a na vjerovnike se gleda više nego prijekorno, tako da Ovršni zakon kao „pravni institut“ čija je svrha  zapravo štititi prava građana i omogućiti im pravnu zaštitu i učinkovitost u provedbi, znači naplate svojih potraživanja, iz razloga što dužnik to nije učinio dobrovoljno, zbog čega se Ovršni zakon  pretvorio u sinonim za „de facto“ nepravdu i nezaštićenost dužnika spram vjerovnika, a što u praksi baš i nije tako.

PRAVO KAO SUKUS NJENOG ŽIVOTA

- Kao svako vodiško dite u srcu i duši, kako bi rekao naš Peko, i u školi i na poslu, zvali bi me „Vodiško“, govorili bi, vi Vodičani imate, ne samo svoj govor nego i neki svoj „vodiški temperament“. Kao pubertetlija maštala sam biti medicinska sestra, ali sukus mog života je „pravo“ u svakom pogledu, iako tada bez mogućnosti studiranja, pravo upisujem nešto kasnije, kao majka trogodišnjakinje. Kako je uvjet prijemnog ispita bio latinski jezik, pomoć sam dobila od našeg ondašnjeg svećenika don Mirka, budući je teško bilo učiti „mrtvi jezik“ za koji u srednjoj školi nisam imala temelje, ali kako to biva u životu, obitelj i majčinstvo ipak su odvukli  moju pažnju i odustala sam od studiranja.

Inače, njen prvi službenički odnos postaje poveznica s pravom i Kalom  Albertom, „mentorom“ koji je imao direktno utjecaja na nju i praktički  je „tjerao“ da upiše pravo. Tragajući za stalnim radnim odnosom odrađivala je i poslove na određeno i kroz nekadašnji Sud udruženog rada  i Općinski sud.

- Upustila  sam se i u avanturu privatnog poduzetništva kada me zahvatio ratni vihor i slomio mi krila, na jedan način kao i velikom broju građana, te se ponovno natječem u sudu i postajem državni službenik, tako da je pravo  nekako utrlo moj put, a kako mi je inače vodilja „justicija“, bila je i poticaj da sam započela s radom na zaštiti potrošača što je kroz Udrugu aktivno trajalo desetak godina.

Kao protuteža potrebno je ravnomjerno razvijati i građanski sektor putem civilnog društva, na dobrobit cijele zajednice. Također, od obrazovanja nikada nije odustala pa je u zreloj životnoj dobi, diplomirala upravno pravo na Splitskom sveučilištu.

- Volim pravo, volim dijeliti svoje iskustvo i znanje, volim razrješavati pravne zavrzlame i zaista sve što me ispunjavalo kroz veliki dio mog radnog iskustva je vezano za pravo, i ono mi je izazov.  Radeći u sudu dobila sam dragocjeno i radno i životno iskustvo, koje  ti ne može pružiti fakultet ali ti je sigurno potreban kao temelj bez kojeg ne možeš.

PRVI RADNI DAN I PRVO ISELJENJE SE NE ZABORAVLJAJU…

- Na početku sam radila s dva prekrasna čovjeka Z. Periša i F. Pajić, sudskim ovršiteljima koji su me kao radnu kolegicu ravnopravno prihvatili i savjetovali da svoj posao radim ne slušajući nikakve priče, posebno da ne čitam novine u kojima naslov često puta nema veze sa sadržajem.  Moj prvi radni dan kao sudske ovršiteljice je prošao pod patronatom kolege F. Paića, koji je trebao provesti ovršni postupak pljenidbe pokretnina u Primoštenu. Bio je prekrasan sunčan dan i došavši u Primošten ukazao mi je upravo na te okolnosti napominjući kako je važno doživjeti ovako lijepi dan i ljepotu života te da se treba pozitivnom mišlju i pristupom voditi kako bi se mogao odraditi neugodan dio posla.

Susretala se s teškim životnim situacijama i koliko god mislila kako se dobro nosi sa svime što nosi jedan ovršni postupak, shvatila je da ipak nije tako. Posao utječe na  život, dođe do psihičkog zamora i  poželite napustiti takav posao... Kaže, ovrha je priča koju je potrebno sagledati s obje strane, kako bi mogli razumjeti, a i razbijati predrasude o ovršnim postupcima.

- Često puta sebe sam tješila da je doktorima mnogo teže nego meni s mojom štitnjačom koja je reagirala na stresne situacije, baš zato što nikada nije svejedno čuti: „Ubit ću se, ako me iselite iz kuće...“,  „Srce će me izdati ako mi to srušite.. „ pa „Vi ste krivi što će moje roditelje udariti kap“, iako vam to govore upravo oni koji su utjecali na nastalu situaciju, gdje su neki zloupotrijebili punomoć svojih roditelja stavljajući teret na stan u kojem žive, bez njihova znanja i privole, gdje se manipulira s postupkom i javnošću kako bi stvari prikazali drugačije, a vi možete samo raditi svoj posao staloženo, a sve drugo kad tada dođe na svoje.

Posebne situacije bile su kada bi zbog povećane opasnosti dužnost obavljala uz asistenciju policijskih službenika i tom prilikom imala je čast „zapovijedati muškarcima“, odnosno policijskim službenicima. Tijekom postupanja znala su se događati i određena diskriminatorna ponašanja prema njoj kao ženi (u smislu, šta, ti ćeš meni provesti ovrhu, ti, ženska ... i slično).

MIRENJE KAO NAJPOGODNIJI NAČIN RJEŠAVANJA SPOROVA…

- Vrijeme korone doprinijelo je ionako teškoj situaciji, svjedočimo da se iznalaze rješenja kako bi se građanima olakšalo, međutim moramo biti svjesni da svoja dugovanja moramo rješavati po mogućnosti što prije kako bi se dug što manje uvećao. Pobornik sam alternativnih načina rješavanja sporova, za koje držim da su, da tako kažem „najidealniji“, znači mirenje, predstavlja po meni, uvijek najpogodniji, a možda i najbrži način rješavanja sporova između stranaka.

Takvim postupkom građani zapravo preuzimaju upravljanje postupkom i imaju mogućnost dogovora, a u praksi bi se takvim postupanjem onda okrenule stvari, odnosno suđenje bi postalo alternativa mirenju. Sve drugo nije dobro, posebno kada se promatra današnja društveno ekonomska situacija pogoršana ovrhama, koja je u javnosti stvorila lošu percepciju u tolikoj mjeri da se sa svih strana vrši pritisak na zakonodavstvo.

- I onda nastaju inicijative raznih zabrana i postavljanja obveza ovrhovoditelju da zapravo se teško ili nikako može namiriti, a s druge strane imate ovršenika s omčom oko vrata. Međutim, objektivno sagledavajući pojedine inicijative, konkretno kada je u pitanju iseljenje iz nekretnine u kojoj ovršenik živi te da mu se nađe zamjenska nekretnina ili kada se radi o jedinoj nekretnini i sl., svi ćemo se složiti da je to plemeniti cilj pa i legitiman, ali podržavam pravne teoretičare da takvom institutu svakako nije mjesto u OZ-u, već u zakonima koji uređuju socijalnu politiku.

MNOGO PUTA JE BILO I TE KAKO TEŠKO…

- Sjećam se jednog postupka koji me posebno potresao, u pitanju je bio ovršni postupak predaje (povrata protupravno otuđenog) dijela nekretnine, a trebalo je provesti radnju rušenja i uklanjanja dijela zida dvorišta te je ovrhovoditelj bio dužan osigurati ljude i mehanizaciju (bager i kamion) kako bi se radnja mogla provesti. Pri dolasku na navedenu nekretninu zatekla sam više osoba, među kojima je bio i ovršenik s unukom koji se upravo na dijelu, koji se trebao rušiti, ljuljao na ljuljački. Ovršenik se protivio provedbi i zaprijetio mi upozorenjem u smislu, neka mu dirnem unuka ako smijem, a na tom dijelu je također parkirao auto i druge zapreke.

U to vrijeme i njen je unuk imao 3 godine kao i taj dječačić, što joj je ovršenik i potvrdio u razgovoru. Našla se u emotivnom stanju s mučnim osjećajem uz štitnjaču koja stiska grlo, no ipak se oduprla i suptilnim pristupom prigušila njegovu agresiju, razmišljajući što se to dogodi čovjeku kada se morao poslužiti svojim unukom.

- Pokazala sam i strpljenje i razumijevanje, dajući mu vremena da prihvati situaciju i provela sam radnju zbog koje sam došla, a sam ovršenik je sklonio svog unuka i sve zapreke. Mislim da je  njemu bilo gore nego meni, što se poslužio takvim scenarijem, a koji je zasigurno napravio po nečijem ne bih rekla „prijateljskom“ savjetu, ali po završetku sam mu prišla i kazala, kako mi je zaista žao što ga je sve tako pogodilo međutim da radim samo svoju dužnost, a moja dužnost nije ulaziti u sudsku odluku već je provesti, pružila sam mu ruku, ne znajući hoće li mi odvratiti. I, znate što, čovjek mi je pružio ruku govoreći da nije vjerovao kako ću mu ja, žena,  provesti ovrhu. Nije saznao koliki je bio grč u mom grlu dok sam gledala njegovog unuka, ali dužnost je dužnost.

Nasuprot tome, jedan smiješni primjer kada je od smirenog ovršenika dobila odgovor: „Gospođo, ovdje nema nikakvih vrijednih pokretnina, a najvrjednije što je u ovoj kući, to sam vam ja, jedino mene možete uzeti“,dodavši sasvim ozbiljno „ a ja se ne bi ni bunija“. Kaže, nije znala bi li se nasmijala rečenom ili ozbiljnosti kojom je kazao.

MOTO: ISTINSKI BITI BOLJA DANAS NEGO JUČER…

- Danas sam u mirnijim vodama, s zadovoljstvom obavljam imovinsko-pravne poslove u Odjelu za gospodarstvo, imovinu i prostorno planiranje koji obuhvaćaju i postupke izvlaštenja sukladno Zakonu o cestama i upravo tu nailazim na već viđeni problem, koji sam nailazila na prijašnjem poslu, a to su još uvijek dio, nesređenih upisa vlasništva/suvlasništva u zemljišnim knjigama, čiji problem nisu samo titularni upisi, već upisi koji su nepotpuni podacima, tako da su često titulari (nominalni vlasnici) upisani samo imenom i prezimenom.

Stoga preporučuje svim građanima da dopune upis podataka uz OIB i adresu, a od početka ove godine primjenjuje se i automatski upis promjena podataka koji ne može funkcionirati bez OIB-a. Isto tako građani koji su postali vlasnici putem rješenja o nasljeđivanju bilo bi dobro da provedu svoje naslijeđeno vlasništvo bez obzira na udjele, ne čekajući dugotrajne postupke jer je onda vidljiva identifikacija vlasništva ili suvlasništva bez obzira na krajnji ishod ispravki uknjižbe ili nekog drugog postupka.

U svim poslovima i postupcima do sada njena motivacija ujedno je bila i izazov – biti u svemu što radi bolja danas nego što je bila jučer. Ističe, s obzirom na način i tempo života to je veliki izazov i traži veliko ulaganje energije, a ona se zaista trudi biti „promjena“ koju osobno želi vidjeti oko sebe i u društvu.

- Svjesna sam da za ostvarenje promjena i dobrih odnosa je potrebna dvosmjerna ulica, a ja činim što mogu. Moj život neprestano je bio i jeste pun aktivnosti, sve radim s energijom i sa srcem pjevam i plačem. Pjevala sam i pjevam u zboru, dvadeset godina sam provela samo u Liri, deset godina u potrošačima, trenutno guštiram igrati petanque s mojom ekipom, a iščekujem vrijeme da se posvetim umjetniku u sebi, povremeno se prepustim dekupaž-tehnici i dam mašti na volju. Ovo je vrijeme kada sam odlučila da ne propuštam važne trenutke života pa pokušavam uživati u svakoj svojoj ulozi, posebno bake. Važno mi je da moja djeca i obitelj, pa i prijatelji, osjete da imaju moju pažnju i ljubav. No, sve želje vezane su za sreću moje djece, naglasila je Grozdana za kraj.