VODIŠKI VAL DOBROTE Kamp kućica, kontejner i brojne nužne potrepštine samoinicijativno su krenule tamo gdje je najpotrebnije

Braća Jurica i Ante Cindrić u svega par sati brze organizacije pohrlili su u pomoć prema Sisačko-moslavačkoj županiji. Odluka je donesena u trenutku kad su shvatili ozbiljnost situacije i činjenicu – 'Pa mi imamo kombi, što čekamo? Krećemo!'

- Do 15 sati popodne, dok nisam s posla stigao kući i upalio televiziju, nisam shvaćao što se to tamo zapravo dogodilo. Na mobitelu mi je iscurila baterija, nisam imao pristup internetu. Potresen kadrovima koje sam vidio, nisam mogao ostati sjediti na kauču. Morao sam djelovati, a presudno je bilo to što je brat spomenuo da imamo veliki kombi, priča nam Jurica Cindrić.

Objavio je status na svom Facebook profilu da kreće prema tamo te su iste minute počele pristizati poruke sugrađana koji su željeli pomoći. Kontaktirao je i Crveni križ i šibensku udrugu Aurora koji su već imali spremne donacije.

- Skupio sam dosta toga u Šibeniku te me čak bilo strah hoće li sve stati u taj naš kombi. S našim Vodičanima sam se dogovorio da me sa svojim stvarima čekaju kod Zatonske, dočekalo me čak 15-ak automobila punih svega. Nešto iza 19 sati smo krenuli na put. Nismo znali gdje i kuda da idemo, put je bio težak, kiša je neprestano padala, vozili smo se starim i razrušenim cestama, GPS nije dobro radio, ali u jedno smo bili sigurni – dat ćemo nešto od sebe ovoj 2020. godini. Bila je grozna za skoro sve nas i zato mogu reći da sam je lipo zaokružija.

Stigli su oko ponoći. Lutali su, no brojni volonteri pomagali su i preusmjeravali jedni druge. A sami prizori su, kaže bili apokaliptični. Mrak, prašina, jedino od rotacijskih svjetla ili zapaljene vatrice nešto se moglo raspoznati..

- Obitelji su sjedile na cesti, oko logorske vatre, ispred svojih porušenih kuća u koje se više nikada neće moći vratiti. Bilo je mokro, hladno, tražili su deke, vodu, majke hranu, mlijeko za svoju djecu… Te prizore nikada neću moći zaboraviti – priča nam Jurica kroz suze.

Ono što ga je iznenadilo bila je ta poniznost i skromnost. Nitko nije želio uzeti više no što mu je trebalo u tom trenutku, za preživjeti noć. Ostatak donacija odveli su u prihvatni centar i krenuli na put kući kojoj su stigli jutros oko 6 sati nakon čega je ubrzo otišao nazad na posao. Iako je profesionalni snimatelj i gotovo uvijek ima kameru u ruci, nijedan kadar nije snimio.

- Jednostavno mi to nije palo na pamet, došao sam pomoći, nisam mogao snimati tu tugu, očaj… Ljudi moji, kad smo prošli Okit, tada su krenule prave suze, suze zahvalnosti. U kakvim su uvjetima ljudi gore ostali, a mi ovdje, u istoj zemlji, u takvom smo blagostanju, naglasio je Jurica.

Sličnu priču ispričao nam je i skaut Marko Juričev Martinčev koji je jutros oko 4 na put krenuo s vjeroučiteljem Ivanom Skočićem. Stigli su taman kad je svanulo, a noć prije skauti župe Vodice uz pomoć Obiteljske zajednice, Vodičke glazbe i drugih punili su svoga Caddyja, dokle god je u njemu bilo mjesta. Pričali smo dok su se vozili prema Vodicama, nakon što su cijeli dan proveli na terenu.

- Nažalost, velik fokus je na Petrinji u kojoj se stvara velika gužva, a okolna sela i stariji ljudi u njima u čitavom kaosu su ostali zaboravljeni. Vođeni takvom mišlju obratili smo se lokalnom župniku i našli upravo kod crkve u Žažini u kojoj je poginula jedna osoba. Župnik i naši prijatelji Dorotići iz Siska su nas uputili u zaseoke u kojima, iako kuće nisu u potpunosti srušene, ljudi u njih ne mogu ući. Naišli smo tako na jednog starca kojeg je trebalo promijeniti, nahraniti, dati mu vode. Nije ni bio svjestan situacije, nema mobitel ni internet, nikakve informacije. Pokušavao je naložiti vatru, ali soreni dimnjak nije mogao ništa vući… - govori nam Marko Juričev Martinčev.

U zaseoku Žažini išli su od kuće do kuće i pomagali u čemu god su mogli. Trebalo je dignuti kredence, dati im kruha, a na svakoj sitnici bili su iznimno zahvalni.

- Sklonili su djecu u svoje automobile, grijali se u njima ili oko logorske vatre. Različito su reagirali i različito se nose s ovom situacijom. Neki su zahvalni što su živi, mirni, a neki u velikom strahu što će biti dalje. Tlo cijelo vrijeme podrhtava, više ne znaš je li ti se pričinjava ili je to stvarno.

Naglašava, mladi su se snašli, potražili pomoć, otišli do prijatelja u druge gradove. No, brojni stariji i nemoćni ljudi još uvijek trebaju osnovnu pomoć. Neka sela su navodno dobro, ali nisu. Kuće, iako stoje, nisu sigurne. Kaže, ljudi iz tog kraja, prosječno imaju oko 60 – 70 godina i do sada su bili lošeg imovinskog stanja te ne traže puno, potvrđujući Juričine riječi – tek toliko da imaju za preživjeti dan ili dva.

Ivica Slavica i Ivica Ledenko krenuli su ka Petrinji danas u popodnevnim satima, uz brojne osnovne životne potrepštine, dječje hrane i higijenu i jedan novi privremeni dom za jednu od obitelji koja je ostala bez svoje kuće.  Svjesni da su brojne donacije hrane i odjeće već na putu tamo, razmišljali su što još od sebe nužnog mogu dati.

- Jutros, čim smo se probudili krenula je akcija – Njuškalo i ostali oglasnici. Odlučili smo kupiti kamp-kućicu. U čitavoj potrazi, jedan nas je prodavač pokušao prevariti, ali ubrzo smo našli drugog i sve dogovorili. Nije nam dugo trebalo da nađemo tko će nam ju pomoći odvesti do gore. Dok smo se vozili, na cesti smo vidjeli još kamp-kućica koje putuju s istim ciljem – kazao je Ivica Slavica.

Kućica koju su kupili je u potpunosti opremljena sa zahodom, grijanjem, plinom, šporetom, priključkom za struju, frižiderom te se nadaju se da će nekome pomoći. Pripala je obitelji iz naselja Vrh Letovanićki.

- Koja je ovo tragedija. Mama, četvero djece od kojih je beba rođena tek prije 10 dana. Spavali su u starom automobilu. Jad i nevolja. Tuga golema. Upalili smo grijanje, sve im spremili i noćas će spavati u toplome. Apeliram tko god može – kućice, stambeni kontejneri… To je najpotrebnije.

Slavica i Ledenko prethodno su nam kazali da su zadovoljni te da osjećaju olakšanje jer su nešto dobro napravili i dali sve što su od sebe mogli. Naglasili su, ako se svi ovako postavimo stvari, problem će se brzo riješiti. Ovo je kao u ratu, ali zajedništvo mora pobijediti.

Vodička Minigradnja bez naknade vozi stambeni kontejner iz Vodica u Sisak

Siniša Cvetnić iz Siska čiju je kuću potres također razorio, od prekjučer ne prestaje pomagati svojim sumještanima. U svojoj nevolji, traži načina kako pomoći onima kojima je to potrebnije pa je tako danas na put iz Vodica krenula njegova kontejner kućica koja će već večeras nekom biti novi privremeni dom. Kaže, privatnik je dugo godina, on će se već nekako snaći…

- Što da vam kažem.. nema se što reći. Radimo od jutra do sutra da bi pomogli ljudima, ali što je tu je. Tko nije doživio ovakav potres, ne može ni zamisliti što je to bilo. Kao da se neko jaje vrti u krug i poslije toga se sve ruši. Mislio sam da me je udario moždani. Ljuljalo se sve, sve… - priča nam Siniša Cvetnić kojeg smo zatekli u radovima.

Nije spavao već dvije noći, čitav dan je na dizalicama, uklanja oštećene crjepove, cigle, limarije i dimnjake…

- Udružilo se nas više privatnika iz Siska i činimo sve što je u našoj moći. Nažalost, u ovoj grozoti i tuzi, ima ih koji dolaze iz svojih interesa. Žalosno je da policija mora paziti na tuđu imovinu, da se netko tu dolazi okoristiti. Ipak, dobro je dok je više onih dobrih ljudi. Pozdravljam Vodičane i zahvaljujem im se na svoj pomoći za naše ljude.