Često novim kolegicama kažem, a i sama se vodim tom mišlju, da se prema bolesnicima postupa onako kako bi voljeli da se postupa prema nama ili našima

- Mala je granica između struke i poziva. Poznajem mnoge drage, pametne i sposobne ljude koji ne mogu obavljati ovaj posao. Medicinske sestre to rade jer imaju u sebi ono nešto da to mogu. Smatram to Božjim blagoslovom – započela je Petra Janošević.

Naravno, kao i svaki dar to vuče određenu odgovornost koju moraš prihvatiti za dobrobit  bolesnika.

- Često novim kolegicama kažem, a i sama se vodim tom mišlju, da u krevetu leži bolestan, potrebit, tebi nepoznat čovjek, ali to može vrlo lako biti tvoja majka, otac, brat, dijete ili sama ti, te postupaj prema njemu onako kako bi ti voljela da se postupa prema tebi ili tvojima – nastavlja Janošević.

Njena priča je započela još 1991. godine.

- Upisala sam srednju medicinsku školu 1991. godine u Šibeniku. Po završetku srednje škole, razmišljala sam što i kamo dalje. Izbor daljnjeg školovanja pao je na Studij ekologije  na Tehnološkom fakultetu u Splitu. Na drugoj godini studija sudbina je upetljala svoje prste i ostala sam trudna, te dobila svoju prekrasnu Dolores. Trebalo je početi raditi, te sam napustila studij i nakon porodiljnog prijavila se na pripravnički staž. Nakon odrađenog staža dvije godine sam čekala posao, te istovremeno upisala Studij sestrinstva u Splitu – rekla je Petra Janošević.

Put joj nije bio nimalo lagan. Ostvarenje njene velike želje da radi na Odjelu intenzivne jedinice se ostvario. Kada se prijavljivala na natječaj, bolnica je zapošljavala 6 sestara i to nakon dugo vremena. Prijavilo se njih jedanaest. Odradila je intervju i prošla. Danas nakon skoro dvanaest godina još uvijek je tu. Tri godine radila je kao smjenska sestra. Ukazala se prilika da radi na zamjeni odgovorne sestre JIL-a godinu dana i ona je vođena željom za napredovanjem u poslu objeručke prihvatila.

- Danas mi je to smiješno, jer ni sama nisam znala što me čeka, ali mladost je valjda presudila. Rad s ljudima je iznimno težak, a biti voditelj ljudima koji rade s teško bolesnim ljudima pogotovo. Nakon  toga vratila sam se u smjenski rad. Za tri godine  sam ponovno ostala trudna i dobila moju prekrasnu Luciju. Po povratku s porodiljnog godinu dana sam radila smjene u JiL-u. Tada sam pod  "moraš" bila premještena na Odjel neurologije kao zamjena za glavnu sestru odjela koja je otišla na porodiljni dopust. Osjećala sam se prestravljeno. Toliko odgovorno radno mjesto, odjel na kojem nemam dana radnog iskustva, ljudi koje ne poznajem. Ipak, uz razumijevanje osoblja i mudre savjete šefice odjela (koje moram priznati tada dijelom nisam razumjela, ali sam ih se kasnije u radu sjetila) preživjela sam. Volim reći da sam tamo " ispekla zanat" – nastavlja Janošević.

Nakon toga vratila se u JIL, te nakon svega šest mjeseci se otvorio novi odjel OHBP-a. Opet pod motom "moraš" odlazi  tamo kao voditelj smjene i povremena zamjena za glavnu sestru.

 -  Bila sam u nečem sasvim novom, svatko dobar u svojoj grani medicine, a svi vrlo brzo uz posao koji iziskuje puno znanja i vještina morali smo naučiti sve. Sve hitne ambulante na jednom mjestu i svi bolesnici su hitni. Jednom riječju kaos, u kojem se samo osoblje koje tu radi savršeno dobro snalazi i koji ti uđe pod kožu. Na OHBP-u radila sam godinu i pol i tada sam dobila ponudu za odgovornu sestru JIL-a, jer je kolegica koja je obavljala taj posao otišla živjeti u Australiju. Naravno, sva sretna sam prihvatila i vratila se svojoj ljubavi - intenzivnoj.

Oslobodila sam se smjenskog rada, taman sam bila u zrelim godinama za voditeljstvo, vratila sam se među poznate ljude i imala već neko radno iskustvo. I evo me tu i nakon osam godina – nastavlja naša sugovornica.

A njen radni dan je sve samo ne lagan.

- Započinje u sedam sati ujutro sestrinskom vizitom odnosno primopredajom bolesnika. Potom sudjelujem u liječničkoj viziti, organizaciji i planiranju rada na odjelu tijekom jutra, te podjeli zadataka kolegicama, sudjelovanju u terapiji, asistiranju pri raznim medicinskim postupcima, pripremi i pratnji bolesnika za medicinsko dijagnostičke postupke. Nabava lijekova i potrošnog materijala za rad na odjelu je također dio mog posla, kao i edukacija novih kolegica kad stignem. I tako sve do petnaest sati kad mi smjena završava. Moram napomenuti da sve ovo nikad ne radim sama. Svaka od kolegica, koje su iznimno vrijedne i sposobne  su tu da uz svoj, odrade i dio posla koji ja ne stignem – dodaje Janošević. 

A što je JIL - upitali smo Petru?

JIL je vrlo teško opisati, treba ga uistinu doživjeti da bi ga razumio. Znoj, krv, suze, patnja, bol, strah, hitnoća, borba, korak ispred, bolest i komplikacija, upornost i ono što nas diže i spaja je smijeh. Često puta na kraju, pogotovo teške smjene, onaj suludi smijeh kolegica koje jedine stoje rame uz rame s tobom najbolje razumiju što prolaziš. Kada radni staž provodiš gledajući patnju i bol, naučiš se radovati malim stvarima. Bolesnici u JIL-u su uistinu teško bolesni.  Vrlo često su na respiratoru u induciranoj komi ili onemoćali zbog osnovne bolesti. Tanka je tu linija između života i smrti. Nisu u stanju pomaknuti ruku, a kamoli išta drugo.

Sve za njih i umjesto njih mora obaviti medicinska sestra. Žive dvadeset četiri sata  u krevetu prikovani za aparate i tako danima i više. Raduje me kad nekom tko je silno žedan i gladan nakon tko zna koliko dana dam jesti i piti. Nigdje na svijetu nećete toliko puta čuti  riječi "Bože, lipa li je voda", kad nekom tko je svjestan da je svoje fiziološke potrebe obavio u pelenu, jer drugačije  nije sposoban, promijenim pelenu i izmasiram leđa. Raduje me kad nekom tko se ne može obrijati i oprati kosu jer ne napušta krevet, to napravim na tom istom krevetu i donesem mu ogledalo da se pogleda. Kada se taj bolesnik nasmije, tada smo svi mi sretni kao mala djeca u vrtiću. Sve to i još mnogo toga me raduje i daje snagu i volju za daljnji rad kao i poboljšanje bolesnikova zdravstvenog stanja ili njegovo ozdravljenje. I to je JIL za mene – nastavlja Petra.

Posljednje dvije godine uz pacijente na JIL-u su i pacijenti hospitalizirani zbog korona virusa.

- Užas. U Covid JIL  bolesnici uglavnom dolaze pri svijesti, svjesni situacije oko sebe, unaprijed uplašeni od strane medija  i ove ružne priče koja nas prati posljednje dvije godine. Prikovani za krevet,  gledaš ih kako se njihovo stanje pogoršava i oni su do nekog momenta i sami  svjesni svega. Posjeta nema, čuju se s bližnjima preko mobitela, ali vrlo kratko, jer im sve to izaziva napor koji šteti njihovom zdravstvenom stanju. Iznimno su zahtjevni u smislu zdravstvene njege, pogotovo s nedovoljnim brojem sestara. Radi se u turnusima od dvanaest sati, dan i noć. Tri, maksimalno četiri sata smo s covid pacijentima,  te potom jedan do dva sata vani. Nerijetko, vani si samo dvadesetak minuta, čisto da obavimo fiziološke potrebe. Sestara nam stalno manjka, a sada pogotovo. Broj ljudi je nedovoljan, godišnji su neiskorišteni još od 2020. godine – govori nam Petra.

Ujutro izlaze iz noćne smjene, a navečer ponovo idu u noćnu smjenu. Raspored imaju napisan za samo par dana unaprijed. Covid JIL odjel broji i do dvadeset bolesnika, o kojima skrbe sestre iz intenzivne i kolegice povučene s drugih odjela. Educiraju se na licu mjesta. Ne zna ni sama kako sve štima. Vjeruje da ih Bog čuva.

Dijeleći iskustvo s kolegicama s posla se rješava stresa. Čitanje joj također okupira misli i odvede u neki drugi svijet. Vjera joj puno pomaže i trudi se duhovno izgrađivati. Mada privatno ima jako puno obveza i ne stigne pretjerano razmišljati o poslu kad joj treba pomoć obitelj joj je uvijek tu i to vikendom kada voli malo duže odspavati i nadoknaditi sve  kućanske obveze koje nije stigla preko tjedna.

Planovi za budućnost?

- Vodim se onom "Čovjek snuje, Bog određuje". Do sada me život naučio da ne postavljam sebi ciljeve jer sve se može srušiti u trenu i prioriteti se mijenjaju. Silna želja mi je da mi djeca budu živa i zdrava i svi moji dragi, te svi oni koji su bolesni da ozdrave – zaključuje Janošević.