12.06°C
Boriti se s opakom bolešću i nadmašiti vlastite snage u bitci za život, moći ponovno napraviti samostalan korak poslije skoro dvije godine invalidskih kolica ne može baš svatko. Milivoju Šprljanu to je uspjelo. Dolazi iz obitelji kovača i kolara, djetinjstvo je proveo na kalama Gorice i Doca, vodio prvi cocktail club Rufus u Vodicama, sudjelovao u snimanju i produkciji filmova i glazbenih spotova….Što nam je još otkrio o sebi pročitajte u nastavku.
Milivoj Šprljan rođen je u zanatskoj obitelji 1955. u Vodicama, a 1958. godine život ga je zajedno s majkom, ocem i bratom iz egzistencijalnih razloga odveo u Šibenik. Kako su ga oduvijek zanimali ljudi koji su bili vješti s rukama često je posjećivao šibenske majstore u staroj gradskoj jezgri. Većinu vremena je provodio igrajući se na ulicama starog dijela grada.
- Sjećam se da bismo gotovo svakodnevno na Starom pazaru i uz Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku stavili po dva kamena i igrali nogomet – započeo je Milivoj Šprljan razgovor.
Odrastajući počeo se zanimati za fotografiju, rock'n'roll, hi-fi tehniku... što ga je u budućnosti, točnije 1989. godine dovelo do otvaranja prvog cocktail bara Rufusa u Vodicama, u kojem su se poslije snimali filmovi i glazbeni spotovi.
- Profesionalno sam bio vezan za nekoliko poslovnih subjekata. Radio sam na porti i recepciji hotela Punta, u pogonu elektrolize u TLM-u, gdje sam obavljao poslove predradnika ili smjenskog poslovođe. Ujedno sam radio kao konobar i barmen. Potom sam otvorio Rufus koji nije bio samo profit; bio je to za mene prostor u kojem sam želio svoje profesionalne i životne interese spojiti s mjestom susreta ljudi istih ili sličnih životnih nazora. Drago mi je da sam prvi u Selu otvorio cocktail club s desetak vrsta miješanih pića i ponekim jednostavnim hladnim jelima u vremenu kad su me ljudi najčešće pitali što ćemo moći popiti u tom cocktail klubu – sa smješkom nastavlja Šprljan.
Nažalost, vrijeme i događaji koji su slijedili nisu mu išli na ruku.
Rat i sve što je rat donio, pretumbao je mnoge živote pa tako i njegov. Od raspada obitelji, iz kojeg ima kći, pa do privremenog, potom trajnog zatvaranja Rufusa. Poslije rata, u kojem je aktivno sudjelovao 600 dana, u prostoru Rufusa, produkcijska kuća formirala je studio bazu za snimanje glazbenih spotova.
- Ja sam se priključio kao neka vrsta sidemana za obavljanje sitnih poslova koji prate takve djelatnosti, ali u kreativni dio posla se nisam petljao – dodaje Šprljan.
Početkom 2000. godine zajedno s obitelj mijenja šibensku adresu za onu u Vodicama. Počeo se baviti iznajmljivanjem apartmana sve do 2018. godine kada svoj novi dom pronalazi u Sloveniji. Tamo ga je odvela njegova sadašnja životna suputnica. 2019. je otišao u mirovinu.
Početkom 2022. Godine život mu se pretvara u nestvaran san.
- Neposredno nakon novogodišnjeg ludila osjetio sam neugodu u predjelu leđa koja se nakon nekoliko dana pojačala. U jednom trenutku sam sjeo i više nisam mogao ustati. Nekoliko dana kasnije više nisam mogao micati nogama, te mi se ubrzo zatvorio i mokraćni mjehur – dodaje Šprljan. Uslijedio je šok.
Dijagnosticirana mu je paraplegija izazvana bakterijskom infekcijom 6. i 7. torakalnog kralješka.
I tada počinjenovi život za Šprljana. Operiran je u Klinici za traumatologiju u Zagrebu, a dugotrajnu intravenoznu terapiju antibioticima nastavio je u KBC Rebro.
- Prvi dio fizikalne terapije, bez vidljivog rezultata obavio sam u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama – nastavlja Šprljan.
Sjeća se svega. Sjeća se straha; straha od toga što je strah i straha pred onim što dolazi.
- Znao sam da postoji šansa da se organizam oporavi, da medicina čini svoje i da sam motiviran i spreman učiniti sve što u konkretnom trenutku mogu, ma koliko dugo trajalo i koliko i čega koštalo. Nakon rehabilitacije u Stubičkim Toplicama nastavio sam liječenje u Lječilištu u
Bizovačkim toplicama, gdje sam započeo svoju borbu za eliminiranje boli, ustajanjem iz kolica, za funkcioniranjem bez tuđe pomoći - nastavlja Šprljan.
Borbu za njegov prvi korak, lelujav i slabašan, ali njegov. I uspio je.
Bitka još uvijek traje, ali je tada, prisjeća se Šprljan, skupljao zadnji atom snage da se odupre svim pomagalima za održavanje životnih funkcija. Zainatio se i pokazao dišpet sudbini. Malo po malo izborio se da održi ravnotežu, da izdrži korak na rolator hodalici, korak na štakama, korak na jednoj štaki, korak bez pomagala.
Nakon 20 mjeseci i 8 dana svakodnevne borbe, uz pratnju i pomoć nevjerojatnog zdravstvenog kolektiva, ali i pacijenata u sličnom ili još lošijem stanju iz lječilišta je izašao na svojim nogama, pomažući se s dvije štake. Danas, invalidska kolica su u kutu njegove sobe samo kao podsjetnik na neko prošlo vrijeme, dok se proces rehabilitacije nastavlja. Sve češće hoda s jednom štakom, a zahvaljujući upornosti i volji za životom, pobjeđuje bolest.
- Nakon svega do sada mogu reći da je manji problem što čovjeka snađe, a puno veći kako se s tim suočiti – zaključio je Šprljan.
